Vladika veliki uzor

Na Mešu Selimovića, čija je sedma knjiga iz edicije Dnevnih novina "Dan" od danas na kioscima širom Crne Gore, kako sam priznaje uticale su knjige, susreti s ljudima, "život u porodici, prijatelji i neprijatelji, sreće i nesreće, moje i moga naroda, koje sada ne mogu jasno da razlučim, ni pojedinačno da razaznam, već ih vidim jedinstveno, kao život".
- Oduvijek sam mnogo čitao, od najranijeg djetinstva: divne, humane maštovite Andersenove bajke, Zmaj Jovine srdačne i jednostavne pjesme, uzbudljive romane Karla Maja, prekrasne, tople pripovjetke Laze Lazarevića, pune arome i događaja romane Čarlsa Dikensa, Marka Tvena, Džonatana Svifta, zatim Branka Radičevića i mnoge druge knjige i pisce koji su me zauvijek vezali za literaturu – rekao je Meša Selimović, novinaru „Politike" Dragoslavu-Ziru Adamoviću, u intervjuu koji je objavljen 1974 godine, a isti je Adamović štampao u svojoj knjizi „Razgovori sa savremenicima (ko je na vas presudno uticao i zašto?" u izdanju „Privremene štampe" 1982. godine.
Pored dobro poznatog oduševljenja Dostojevskim i velikim Tomasom Vulfom, na Selimovića je najdubljeg traga čist život, odnosno mahala u kojoj se rodio i u kojoj je proveo djetinstvo i mladost. To je Tušanj, na sjeverozapadnoj strani Tuzle, nastanjen rudarima, radnicima solane i siromašnim zanatlijama, koji su živjeli u ružnim kućercima, bez ikakvih higijenskih uslova. Pod uticajem Zolinog "Žerminala" i svoje rane marksističke orjentacije, Selimović odlučuje da piše o sudbinama tušanjskih rudara. Međutim, Živko Milićević, urednik „Politike" vratio mu je rukopise s objašnjenjem da to nije za „Politiku".
- Milićević je sigurno bio u pravu, jer su ti zapisi, ili priče, vjerovatno bili slabi i neupotrebljivi. Ali je to odbijanje za mene bilo presudno, poražavajuće, ne zato što mi radovi nijesu objavljeni, već što sam izgubio sigurnost i vjeru u sebe, i u svoj smisao za pisanje, i u prihvatljivost teme koja me je interesovala iznad svega. Umjesto da sve mirnije primim, da objasnim sam sebi kako to, možda ne odgovara dnevnom listu ili da oblik koji sam izabrao nije dobar, ili da moram još da dotjerujem svoje pisanje, ja sam tada, 1932. godine, potpuno prestao da pišem, i prvo što sam posle toga napisao, reportažu o zločinima esesovaca na Majevici, bilo je tek za vrijeme rata, 1944. godine, a naredne sam objavio prvu pripovjetku „Pjesma u oluji", u beogradskom časopisu „Naša književnost". Ta obeshrabrenost, uplašenost, klonulost zbog tuđeg suda, nevjerovanje u sebe, ostali su u meni cijelog života, sve do danas. Zato sam počeo kasno da pišem, zato sam nesiguran u ono što radim, zato svakom poslu prilazim kao početnik, zato mi se čini da svaki zadatak nadraste moje snage - pričao je Adamoviću veliki pisac.
U pogledu jezika koji je sposoban da izrazi apstrakciju, i da se sublimiše u suptilan izraz, Selimović se najviše oduševljavao muslimanskom narodnom baladom i Njegošem.
- Najsublimniji izraz naše narodne poezije naći ćemo u baladi "Omer i Merima": „đul miriše mila moja majko, čini mi se Omerova duša ...", a najmisaoniji kod Njegoša: „ Što je čovjek, a mora biti čovjek, Tvarca jedna te je zemlja vara". Pomenuo sam samo najizrazitije pisce i pojave koji su uticali na moje formiranje. Ostao sam dužan bezbrojnim knjigama i ljudima koji su mi pomogli da naučim ovo malo što znam, da od mnogih struja i tokova stvorim vlastiti tanak curak, ali - svoj.

Nedosanjani bosanski Zola

Ne mogu reći da je iko presudno uticao na mene. Kao najvećeg romansijera priznajem pisca koji se ne može slijediti, i od koga sam mogao preuzeti samo nekoliko idealnih saznanja: da čovjek nije ono što izgleda, da su dobro i zlo često veoma bliski, da je nemoguće dospjeti do dna čovjekove duše, da ništa čovjekovo nije jednostavno, da literatura vrijedi samo ako teži nemogućem. Nijesam ostvario svoju najveću želju, da napišem jedan bosanski „Žerminal", jer nijesam vjerovao u svoje snage, i ostao sam dužan tušanjskim rudarima. Jezik za kojim sam težio, još tražim. Moji veliki uzori ostali su nedostignuti: muslimanska balada i Njegoš. Nijesam dostigao spontanost i sladost kazivanja bosanskih usmenih pripovjedača. Ali, čovjek nije ono što bi želio da bude, već ono što od njega postane, koliko mu omogućavaju njegov lični dar i napor da usvoji makar dio bogastva tradicije naroda i čovječanstva – rekao je u poznatom intervju Selimović osam godina prije svoje smrti.