Zar nismo očekivali?

Prije par dana mi se požalio poznanik koji privremeno radi u stranoj organizaciji da je čuo kako «lokalci od kojih u priličnoj mjeri zavisi zaposlenje» pričaju kako je on četnik. Kaže: «Sad sigurno neću moći da se nadam poslu pri stranim organizacijama gdje god bude poznanika mojih sadašnjih kolega». Poslu u javnoj upravi se do sada nije ni nadao.

Ne pominjem ovaj događaj zato što sam ga sad prepoznao. U slučajeve «nedobronamjernosti kolega lokalaca» još jedan autorov prijatelj se više puta uvjerio. Bukvalno, poslije pet mjeseci boravka u RCG bez posla, morao je otići iz RCG. Jasno mu je bilo šta može da bude razlog nepodobnosti bez obzira na visoko obrazovanje steknuto na prestižnom američkom univerzitetu i iskustvo u projektima reformi javne uprave.

Ne bih pominjao ove slučajeve da se ne radi o mnogo širem problemu. Naime, u RCG je potpuno prihvatljivo da neko ne može da ima posao u skladu sa svojim obrazovanjem iz jednostavnog razloga što je pripadnik nacije koja niti je konstitutivni narod niti nacionalna manjina. Ne sumnjam da će svi čitaoci pogoditi da se radi o Srbima. Konačno bi red bio da se zapitamo otkud ovakav stav imaju, ne samo pripadnici režima, već i prosječni građani crnogorske nacionalnosti.

Zar nas poslednjih desetak godina nisu sa javnih i privatnih televizija svakodnevno bombardovali raznim kalendarima, izjavama kako su Srbi okupatori, osvajači, zločinci, dramama o Božićnoj pobuni, falsifikvanim pjesmama? Zar nismo za dočeke novih godina gledali na televizijama kako se crvena zastava iznosi na vrh planine i pored toga što «barjaktara» nečije ruke vuku dolje, ali ne uspijevaju, a crveni barjak se zavijori tačno u ponoć i čestita nam se Srećna nova Crna Gora? Zar nismo sve ovo vrijeme u šovinističkom dnevnom glasilu mogli čitati hronike zločina srpske vojske i Jugoslovenske vojske u otadžbini? Zar nismo gledali falsifikate stradanja Zelenaša od strane Srba, u stvari fotografije pogubljenja srpskih ustanika od strane austrougarskih snaga? Poslije svega ovoga bilo je za očekivati da će djeca Crnogoraca u Podgorici, ne samo na Cetinju, odakle je ovaj šovinizam potekao, kinjiti djecu koja se javno izjasne kao Srbi? Zar nismo mogli očekivati da će učiteljice izbacivati učenike sa časova jer su nosili majice na kojima je pisalo Srbija? Šta bi radile da je na majicama pisalo Montenegro? Zar nije asistentkinja na fakultetu mogla očekivati da će je maltretirati student kada shvati da je Srpkinja? Zar nismo očekivali da će naša djeca dolaziti kući sa pitanjem da li su Srbi zaista toliko zli, kao što je pročitala u udžbeniku istorije (po prvi put poslije austro-ugarske okupacije štampanom latinicom) i kao što joj je objasnio profesor? Zar nismo očekivali da će se budući brucoši plašiti da upišu da su srpke nacionalnosti kako ne bi bili odbijeni pri upisu na fakultet? Zar nismo očekivali da će naši nekadašnji manje hrabri prijatelji postajati Crnogorci, najprije iz pragmatizma, a kasnije, kako je to Borislav Pekić odlično objasnio u Godinama koje su pojeli skakavci, iz uvjerenja, jer čovjek nije kameleon pa samo da promijeni boju kože a da u sebi ostane isti? Zar nismo očekivali da će mladi Srbin iz Bogaja kod Rožaja, postati islednik koji neprekidno pušta stihove Sekule Drljevića mladom, obrazovanom čovjeku koji ne želi da se odrekne svog identiteta?

Jesmo! Sve ovo smo mogli očekivati. Šta drugo je moglo da se izrodi iz propagande do šovinizma koji danas doživljavamo? Sve ovo vrijeme smo sebe ubjeđivali da to nije ozbiljno, da se oni malo igraju, da će se oni vratiti, da oni stvarno ne misle tako, da to samo rade kako bi se dokazali. Ali preobraćenik se sveti onima koji nisu krenuli njegovim putem.

I dok je jasno da od Crnogoraca nismo mogli očekivati ostvarenje svojih prava, jer je pred njima još dug put za prepoznavanje suštine pitanja ljudskih i kolektivnih prava i ostalih standarda savremenog svijeta, koje usput u tom svijetu ne vrijede za Srbe, teško se oteti utisku da sami Srbi nemaju političku elitu koja je ovaj problem razumjela u potpunosti i razmotrila načine svoje zaštite i očuvanja svog identiteta. Pristajanje na raspravu o problemima društva u RCG, a zapuštanje pitanja zaštite ljudskih prava Srba samo daje za pravo Crnogorcima koji smatraju da je normalno da Srbin ne može da dobije posao, da «Srbin treba da ide u Srbiju». Javni diskurs definiše ključna pitanja koja treba rešavati a diskurs srpskih političara potvrđuje da sve ovo što se dešava građanima koje oni predstavljaju nije bitno kao pitanja vojske RCG, narkomanije, boljeg života.

Nastavak opozicione priče iz prethodnog perioda nam ne uliva povjerenje da će se nešto značajnije desiti na ovom polju ukoliko se intelektualna elita Srba u RCG ne javi i definiše svoje načine za ostvarenje prava svog naroda. Treba jasno staviti do znanja sve manjem broju onih koji i dalje žele da budu i Crnogorci i Srbi, a da njihovi preci najčešće nikada nisu ni bili Crnogorci. Krajnje je vrijeme raščistiti sa komunističkom zabludom da su svi ljudi pravoslavne vjere sa prostora Socijalističke Republike Crne Gore Crnogorci. Crnogorci su bili ljudi iz Stare Crne Gore, iz četiri nahije. Ostali su bili Brđani, Hercegovci, Bokelji i ostali Srbi iz Stare Srbije. Ne želim ovdje da kažem da iko može ili treba da brani drugome ko želi da bude Crnogorac da to ne bude. Vrijeme takvog ubjeđivanja je, nadam se, za nama. Mogu Crnogorci iz Pljevalja da budu i Indijanci, što se nas tiče. Njihovo pravo da budu šta žele mora se ispoštovati.

Na kraju, Srbi u RCG treba jasno da se definišu kao poseban narod čiji su sunarodnici u Banjoj Luci, Vranju, Užicu, Kosovskoj Mitrovici i svi ostali u rasijanju koji ne zaboravljaju svoje korijene i ne odriču se svoje kulutre. Krajne je vrijeme učiti od mladih, od Novaka, Milorada, Feđe iz BS-a, Marčela i ostalih koji ne pamte Broza, «onu veliku Jugu», a često ni Miloševića. Krajnje je vrijeme da se poslušaju mladi koji nisu živjeli jugoslovenkse, komunističke i ostale zablude u koje su vjerovali njihovi roditelji.