BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

„Istorijsko rešenje kosovskog konflikta“

17.10.2011. god.
Generalno situacija je jako slična stanju iz turske okupacije. Albanci upodobljeni stranom okupatoru onda, kao i danas, dovršavaju svoj projekat etničkog čišćenja teritorija koje su istorijski srpske.
Predsednik Tadić u poslednjih nekoliko meseci konstantno ističe da je Srbima i Albancima potrebno, ali da je ono i moguće, konačno i pravedno istorijsko rešenje njihovog konflikta, odnosno da je takav epilog sasvim realan. Verovatno sebe i svoj tim smatra kompetentnim i stručnim za realizaciju takvog poduhvata. No, ovaj ambiciozan naum ignoriše kompleksnost i opterećenost srbsko-albanskih odnosa, prenebregava složenost konflikta, potcenjuje napore srbskih političara tokom poslednjih sto godina koji su se hvatali u koštac sa pomenutim problemom, te samim tim svojom nerealnom ambicioznošću stavlja pod znak pitanja iskrenost njegovog protagoniste (pro)srbskog predsednika (pogotovo u svetlosti najnovijih događaja na Kosovu i trendu njihovog rešavanja koje vodi zaokruživanju nezavisnosti srpske pokrajine).
 
Istorijska pozadina srbsko-albanskog konflikta
 
No, da vidimo koliko je moguće, istovremeno, brzo i pravedno rešenje mnogim stvarima opterećenih odnosa dva naroda. U tom cilju osmotrićemo problem iz istorijske perspektive, odnosno da bi shvatili njegovu složenost podsetićemo se njegovog nastanka i geneze.
 
Problem sa Albancima srbska država ima od 1912. g., kada je srbska vojska u I Balkanskom ratu oslobodila prostore Stare Srbije – Rašku (Sandžak) i Kosovo i Metohiju. No, problem albanskog i srbskog naroda datira od nekoliko vekova ranije. Naime još posle seobe Arsenija III Čarnojevića 1690. g., Srbi su, usled aktivnog učešća na strani Austrije u ratu koji je Habzburška monarhija vodila protiv Turske, bili prinuđeni usled straha od turske osvete da velikom većinom napuste prostore srbskoga juga. Tada se pojavljuje albanski etnički element koji naseljava iste prostore kao, već tada, turskoj imperiji najlojalnija etnička skupina.
 
Kosovo i Metohija, koji su do tada bili dominantno srbski, posle promenjene etničke mape postaju stecište dve podjednako zastupljene etničke zajednice – Srba i Albanaca. Naredni period je doneo pomeranje etničkog balansa u korist Albanaca. Razlog tome je korespondiranje albanskih nacionalnih ciljeva sa turskom politikom suzbijanja „remetilačkog“ srbskog elementa. Kada ovome dodamo viđenje čitave situacije u anglosaksonskom (naročito od XIX veka) geopolitičkom ključu gde se podržavala oslabljena Turska na uštrb sve više preteće Rusije, čije prisustvo na Balkanu bi omogućila stabilna srbska država, onda je jasno da su Albanci za svoju politiku progona Srba već tada, baš kao i danas, imali blagoslov, osim Turske i britanskog faktora.

 
Koliko su Albanci bili infiltrirani u sistem turske carevine i koliko su samu Tursku osećali kao svoju državu vidi se iz početnih pokušaja definisanja albanskog nacionalnog programa. U Prizrenu 1878. g., dakle u vreme kada su gotovo sve evropske nacije definisale svoje nacionalne programe, i Albanci su se latili tog posla. No, Albanska liga koja je radila na izradi strategije albanske nacije podelila se po pitanju načina ostvarivanja ciljeva albanskog naroda. Obe grupe albanskih prvaka su bile za realizaciju ujedinjenja svih Albanaca (koje je uzgred budi rečeno bilo na štetu ostalih balkanskih naroda, pogotovo srbskog), ali značajan broj glavešina je smatrao da ostvarivanje nacionalnih ciljeva treba da se realizuje u okviru turske carevine. Dakle, njihova nacionalna svest se još uvek dobrim delom vezivala za Tursku (kao danas za Ameriku i zapad) koja im je omogućila afirmaciju na uštrb Srba koji su sistematski, često i najbrutalnijim metodama, proganjani sa prostora Kosova i Metohije.
 
Albanski zahtevi su uvek bili maksimalistički
 
Posle proterivanja Turske sa Balkana i stvaranja 1912. g. od strane Austro-Ugarske sa blagoslovom Britanije, a sa ciljem da se onemogući izlaz srbskoj državi na more, Albanske nacionalne države, Albanci su bili prinuđeni da raskrste sa pokušajem ostvarivanja nacionalnih aspiracija uz pomoć Turske. U novim geopolitičkim okolnostima oni su svoje snage usmerili na zapadne sile. Onih kojima je bilo u interesu da oslabe srbski nacionalni korpus (za koji se nepravedno  mislilo na zapadu da se preterano razmahao posle stvaranja jugoslovenske države) bilo je mnogo. U različitim vremenima su pritiskale Srbe i pokušavale da oslabe njihov uticaj na Balkanu i Jugoslaviji: prvo Austro-Ugarska, zatim Italija, Nemačka, dok je svo to konstantno i latentno podržavala Britanija, kao dominatni kreator držanja srpske etničke zajednice rasute u nekoliko država pod kontrolom, sistemom raspirivanja svakovrsnih animoziteta i podela (najčešće po verskoj i ideološkoj liniji).
 
U jednoj takvoj atmosferi, presije raznih ključnih evropskih činilaca na Srbe i suzbijanja srpske ideje, prirodno je da usled stalne podrške (nekad, kao danas potpuno otvorene, a nekad prikrivene) albanski nacionalni korpus ne odustane od svoje proklamovane nacionalne strategije stvaranja velike albanske države. Štaviše logično je da istrajno radi na svojim maksimalističkim zahtevima istovremeno ignorišući bilo kakve kompromisne predloge i rešenja. U čitavoj srbsko-albanskoj istoriji sa albanske strane je do navodnih kompromisa (koji su u suštini bili samo jedna vrsta prikrivenog delovanja u korist starih velikoalbanskih aspiracija) dolazilo iz taktičkih razloga, kada je u određenom trenutku bilo nemoguće da se na realizaciji planova o velikoj albanskoj državi radi neprikriveno. To je period dve Jugoslavije u kojem su Albanci, iako (pogotovo u Titovoj tvorevini) bili kooptirani u strukture savezne vlasti ispod žita svi radili da u pogodnom trenutku aktuelizuju njihovo nacionalno pitanje sa jasnim, vekovnim, ciljem odvajanja Kosova i Metohije ( po mogućstvu kada dođe vreme i juga Srbije) od Srbije, kao pripremnom fazom za objedinjenje svih, sa njihovog aspekta albanskih teritorija, u jedinstvenu državu. Ovo su i uradili sa promenom međunarodnih okolnosti koje su usledile propašću Sovjetskog Saveza i socijalističkog lagera, kada je i Jugoslavija kao tampon zona izgubila značaj. Tada su zapadne sile na čelu sa Amerikom počele radikalnije da pritiskaju Srbe i kroje mapu Balkana na srpsku štetu, a u korist svih srbskih neprijatelja koji su po prirodi stvari uvek i antiruski nastrojeni.
 
„Evropski raj“ zahteva ratosiljanje od Kosova
 
Možemo da zaključimo da brzo rešenje srbsko-albanskog problema usled njegove složenosti, koju pre svega prouzrokuje albanska vekovna agresivnost, nije moguće. Čak i kada bi problem brzo rešili predajom Kosova i Metohije konflikt ne bi bio okončan. Time bi pokazali slabost što bi podstaklo Albance da prošire svoje aspiracije, za početak bi se usmerili na jug Srbije. No, postavlja se pitanje zašto predsednik Tadić poslednjih nekoliko meseci često aludira (nekad otvoreno, a nekad prikriveno) na naciju da svoja razmišljanja usmeri u tom pravcu.
                                       
Očito je to uslovljeno prirodom ovog prozapadnog režima koji je produžena ruka globalnih kreatora sveta. Jer vodeće države EU su priznale Kosovo i zajedno sa Amerikom i NATO-m rade na realizaciji nezavisnosti južne srpske pokrajine. U paketu sa radom na terenu - što podrazumeva rundu pregovora pa rundu jednostranih akcija Tačija (uz pomoć KFOR-a koji je spreman u cilju, za njih poželjnog rešenja, i da puca na Srbe i da ih istovremeno optuži za vinovnike incidenta) koje se posle pregovorima legalizuju - potrebno je i pripremati srbsko javno mnjenje na neizbežnost rešavanja kosovskog problema na navodno jedino mogući način – etapno priznanje koje već sada (od prošlogodišnje septembarske rezolucije u UN) ima oblik prihvatanja navodne realnosti. Vlast, verovatno neočekivano pritisnuta mnogo više nego što je očekivala od strane svojih briselskih i vašingtonskih gazda, radi na pripremanju javnog mnjenja za prihvatanje „činjenice“ da su jedini benefiti koje možemo dobiti nekakva virtuelne autonomije koju bi uživala srbska zajednica u Tačijevoj državi. Možda se Tadić nadao da će mu njegovi prijatelji ostaviti veći manevarski prostor nuđenjem kakvog takvog ustupka koji bi mogao da eksploatiše u domaćem javnom mnjenju ali se prevario.
 
Posle dolaska Angele Merkel sve je palo u vodu. Da se podsetimo ona je jasno rekla da ukoliko hoćemo status kandidata moramo raspustiti navodne paralelne institucije na Kosovu. Stav EU, ili njenih vodećih zemalja, koji je iznela kancelarka, je, kako sada vidimo ne terenu, i pravac u kome deluje srbska vlada (istina ona to javno ne govori ali deluju u tom pravcu skretanjem pažnje sa dramatične borbe za goli opstanak Srba na Kosovu, ali i aktivnim onemogućavanje pomoći koju bi mnoge srpske organizacije uputile ugroženim Srbima). Strategija ove vlasti u novonastalim okolnostima je da njihova delatnost u srbskoj javnosti bude predstavljena kao jedino ispravna a rezultati koje bude ostvarila kao jedino moguće što se može dobiti. Mediji bi posle odrađenog posla stavili akcent na zasluge Tadića i njegove ekipe, te bi ovo rešenje predstavili kao istorijsko i najbolje u datim okolnostima. Time bi posle zaokružene nezavisnosti Kosova vlast oprala ruke i pokušala da nastavi svoj evrofatalistički hod.
 
Brzo, konačno i „istorijski pravedno“ rešenje, srbsko-albanskog konflikta je jedino moguće, kao što vidimo, na ovaj način –bezuslovnom kapitulacijom, odnosno primenom davno odbačenog Ahtisarijevog plana. Svi znamo, a Srbi sa severa Kosova najbolje, u šta bi se izvrgla autonomija u Tačijevoj državi. Ličila bi na obespravljenost Srba na tim prostorima u vreme Turske o kojoj su pisali i obaveštavali svet srbski konzuli među kojima je bio i Nušić. Generalno situacija je jako slična stanju iz turske okupacije. Albanci upodobljeni stranom okupatoru onda, kao i danas, dovršavaju svoj projekat etničkog čišćenja teritorija koje su istorijski srpske. U takvoj situaciji perspektiva Srba na Kosovu posle potpunog povlačenje srpske države je jasna i izvesna – ignorisanje autonomije, potom pritisci i otvorena nasilja da bi se sve završilo egzodusom kakav smo već viđali na ovim prostorima u poslednjih dvadeset godina. Toga su Srbi svesni i zato stoje na dan i noć na barikadama, spremni kao što smo videli u poslednjim nemilim događajima i živote da daju, prkoseći Tačijevim specijalcima EULEKS-u KFOR-u, ali i srbskom režimu koji ima nemali doprinos u njihovoj pacifikaciji i nasilnom zaokruženju nezavisnosti istorijske srpske teritorije.
 
Brzo („istorijsko“) rešenje ili zamrznuti konflikt
 
Pošto brzo, navodno istorijski pravedno rešenje, može da se ostvari samo potpunom kapitulacijom srpske države na prostoru svoje južne pokrajine, ostaje da razmotrimo šta bi u ovoj, sada jako teškoj situaciji, neka druga odgovorna vlast (pošto je ova neupotrebljiva) trebala da preduzme. Prvo čitav problem treba da se vrati u SB, gde bi Srbija imala podršku Rusije, zatim insistirati na doslednoj primeni rezolucije 1244, i na kraju odbaci politika „EU nema alternativu“. Buduća politika mora biti srbocentrična, odnosno u fokusu njenih prioriteta treba da se nađu Srbi i odbrana njihovih ugroženih prava i države. Ovo politika se mora sprovoditi pa šta košta da košta jer sve drugo je skuplje.
Kosovski konflikt u ovom trenutku nije moguće rešavati brzim metodama. Ukoliko želimo povoljno rešenje moramo biti spremni na dugačak proces koji zahteva strpljiv rad. Treba raditi uz pomoć saveznika, prvenstveno Rusije, ali i Kine. Po mogućnosti postepeno vraćati srpske institucije u pokrajinu i čekati povoljnu promenu međunarodnih okolnosti. One su moguće s obzirom da zapad nije ni izbliza snažan kao što je bio devedesetih godina, te da sad igra na kartu virtuelnih strahova kojima u cilju ostvarivanja svojih strateških interesa vešto manipuliše. Ako uspemo da ih razbijemo i da se suprotstavimo, uz podršku saveznika u međunarodnim institucijama, videćemo da je realizacija plana zaustavljanja puzećeg priznanja moguća.
 
Sa druge strane zamrznuti konflikt čini naciju duhovno napetom, daje joj šansu da sagleda svoje propuste koje su je doveli u ovaj ćorsokak, te da jednom sveobuhvatnom nacionalnom strategijom izvrši svojevrsnu nacionalnu mobilizaciju u svim segmentima društva, koja bi rezultirala našom spremnošću da odgovorimo izazovima, a koji bi usledili posle promene odnosa snaga ne svetskoj sceni. Tada bi se stekli uslovi da mi preuzmemo inicijativu sa realnim šansama da počnemo značajnije da se institucionalno vraćamo u našu pokrajinu.
 
Ovo nije moguće dok na vlasti imamo one koji teže ka spektakularnim rešenjima kosovskog problema (koja ponavljamo mogu biti ostvarena samo potpunom kapitulacijom) isključivo zbog ulaska u virtuelni evropski raj. Ukoliko se saglasimo sa politikom aktuelne vlasti i prihvatimo rešenja koja ona nudi, kao narod ćemo biti moralno urušeni, nesposobni da egzistiramo sami između sebe, a kamoli u okruženju evropskih, većinom nenakloljenih naroda, koji će nas sa pravom potcenjivati i nipodoštavati kao one koji su zarad stranaca pustili niz vodu sopstvenu braću. Budući izbori, ali i uopšteni društveni rad, koji bi podrazumevao angažovanost ka nacionalnoj mobilizaciji svih relevantnih patriotskih organizacija, su nam prilika da makar zaustavimo politiku kapitulacije, te posle toga definišemo šta hoćemo, i samim tim odgovorimo ambasadoru Konuzinu, ali i samima sebi, da li hoćemo da budemo Srbi ili evropsko roblje.
 
Izvor: Fond strateške kulture, Moskva
Preuzeto sa www.vidovdan.org
 
 


  • Izvor
  • Milovan Balaban


Komentara (4) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Pokušaji uspostavljanja takvih saveza su „štetni i kontraproduktivni“ za regionalnu bezbednost, izjavio je ruski predsednik


SAD i njihovi saveznici pokušavaju da prinude Peking zbog njegovih veza sa Rusijom, izjavio je portparol Kremlja Dmitrij Peskov

Matuš Šutaj Eštok nazvao je osumnjičenog „vukom samotnjakom“ nezadovoljnim politikom Bratislave


Vladimir Putin je izjavio da saradnja između Pekinga i Moskve ne predstavlja pretnju za druge nacije


Ostale novosti iz rubrike »