Domeni i hosting
Početna stranica > Novosti

ZAŠTO SRBI PIŠU HRVATSKIM PISMOM?

ZAŠTO SRBI PIŠU HRVATSKIM PISMOM?
08.04.2012. god.
U našoj maloj anketi, neki trgovci su odgovarali kako upotrebom latinice (hrvatske; naravno za ovaj detalj niko nije znao) žele da im se roba prodaje i na muslimanskim i hrvatskim teritorijama. Oni kažu da najveći deo robe u svakom slučaju prodaju Srbima, ali njima je svejedno za pismo, dok pretpostavljaju da muslimanima i Hrvatima nije, odnosno da bi oni bojkotovali robu na ćirilici. Po pravilu, reč je o odricanju od srbskog pisma za najviše pet posto očekivanog rasta prodaje na muslimanskim i hrvatskim tržištima...
ZAŠTO SRBI PIŠU HRVATSKIM PISMOM?
Postoji samo jedan način da se sačuva srbsko pismo: državnim dekretom, odnosno donošenjem zakona da se srbski jezik ima pisati samo srbskim pismom, kao što je to slučaj i sa doslovce svim drugim jezicima na svetu (jedan jezik - jedno pismo). Svako drugo rešenje je manipulacija

PIŠE: Miloslav SAMARDŽIĆ

Prvi Srbin koji se potpisao hrvatskim pismom bio je Vuk Stefanović Karadžić. Bilo je to 16. marta 1850. godine u Beču, a događaj je ostao poznat u istoriji pod imenom "Bečki dogovor". Dogovor su postigli legitimni predstavnici Hrvata iz Ilirskog pokreta Ljudevita Gaja i nelegitimni predstavnici Srba, Vuk Karadžić i Đuro Daničić (nelegitimni - jer su listom sve srpske ustanove bile protivne "Vukovoj raboti").
Pored ostalog, toga dana je utanačeno da drugo srbsko pismo bude hrvatska latinica, a drugo hrvatsko pismo srbska ćirilica. Ispod teksta dogovora Hrvati su se potpisali hrvatskim pismom, a Vuk Karadžić - takođe hrvatskim pismom. I u svakom obraćanju Hrvatima Vuk Karadžić i Đuro Daničić koristili su hrvatsko pismo, dok su u obraćanju njima Hrvati koristili - takođe hrvatsko pismo. Tako je to počelo...

MILOŠ I NJEGOŠ O VUKU Međutim, kad kažemo "srbsko pismo", mi zapravo mislimo na "Vukovu ćirilicu", a u ono doba to su bila dva različita pojma. Pod "srbskim pismom" razumelo se pismo kneza Miroslava i Svetog Save, koje je, reformisano više puta, do 1868. godine bilo srbsko službeno pismo. Koristilo se u svim državnim i kulturnim ustanovama, u školi, crkvi, građanstvu... Ukratko, njime je pisao svako ko je bio pismen.
Pod "Vukovom ćirilicom", ili "Vukovim pismom", kao što mu ime kaže, podrazumevalo se pismo koje je sastavio Vuk Karadžić. To, dakle, nije bilo srbsko pismo, a u stvari nije bilo ni Vukovo, jer on nije presudno uticao na njegovu izradu. Pismo kojim sada pišemo, naime, napravio je Jernej Kopitar, osoba koju je bečki dvor odredio za sprovođenje jednog opsežnog projekta usmerenog protiv Srba, koji će u istoriji ostati poznat pod imenom "Vukova reforma". O cilju pravljenja novog pisma za Srbe, Kopitar je 12. februara 1822. godine pretpostavljenima podneo sledeći izveštaj:
""Rječnik" (misli se na "Srbski rječnik" iz 1818. godine, objavljen pod Vukovim imenom, a uz odlučujući Kopitarev rad) treba definitivno da utvrdi (srpsku) ortografiju tako da može izdržati ispit pred kritičarima i, istovremeno, pred austrijskim patriotom, koji preko nje želi da olakša sebi prelaz na latinični alfabet".
Dakle, "Vukovo pismo" je predstavljalo jednu fazu u latiničenju Srba, jer nametanje kompletnog latiničnog pisma odjednom nije bilo moguće. I ovako je srbski otpor "Vukovoj ćirilici" bio snažan. Iz pravog malog rata vođenog tim povodom ostala je u sećanju borba oko latinskog slova "j", mada je ona činila samo vrh ledenog brega. "Vukova" slova su, naime, podešena tako da u celini više liče na latinicu nego na staru srpsku azbuku, a vodilo se računa i o tome da dobar deo "Vukove" azbuke grade latinska slova. Knez Miloš Obrenović je u vezi s tim pisao vladici Petru Petroviću Njegošu, 20. oktobra 1836. godine:
"Ima jedna rđava sekta, vukovka nazvana, koja debelo jer izostavlja, i još gdekoja izmenjenija zahteva, i sve se bojim da ne bude otrov učenija ove sekte i do u Crnu Goru, dosad svagda čistu i nevredimu prebivšu, prispeo, i ako bi to bilo, to bi mi zaista vrlo teško i žao palo, jerbo je dosta verno poznato da ta sekta izostavljanjem debelog jer i uvođenjem nekakvog "j" odvodi od pravoslavlja i privodi k rimokatoličanstvu. (Poznat će Vam biti kustos C. K. Biblioteke, Kopitar, rimokatolik, ovaj je ta učenija razvrata dao Vuku, a Vuk vuče tuđu budalaštinu ne znajući ni šta vuče ni našta. No ovo, mislim, sami za sebe zadržite, da ne dođe do nečastivih ušiju.) Ta je sekta i ovde bila počela isto učenje rasprostranjivati, no ja sam to u soglasiju s Mitropolitom Karlovačkim Sratimirovićem predupredio mnoge takove knjige u vatru bacivši a mnogije čitavim sandukom pobacavši". Njegoš se u odgovoru složio da su Vukova "pravila ortografičeska sasvijem protivna pravilima ortografije knjigopečatni crkveno slavenski knjiga našeg vjeroispovedanija". Vuka nije obavestio o svojoj prepisci sa knezom Milošem i do kraja života se držao stare srpske azbuke, kako u svojim knjigama, tako i privatno.
Dok se pod austrijskim nadzorom srbsko pismo (Vukovo) približavalo latinskom, istovremeno je prvi put u istoriji pravljeno hrvatsko službeno pismo. Pri tome su se Austrijanci rukovodili istim principom, u obratnom smeru: hrvatsko pismo moralo je da liči na "Vukovu ćirilicu". Zato nije prihvaćeno pismo koje je sastavio Ljudevit Gaj po češkom uzoru, pa je tzv. gajevica modifikovana u pravcu rešenja iz "Vukove ćirilice".
Još dok je pitanje hrvatskog pisma bilo otvoreno, mnogi su smatrali, pa i Vuk Karadžić, da će "Vukova ćirilica" biti i jedino srbsko i jedino hrvatsko pismo, kao kompromisno rešenje između srbskih i latinskih uzora. Tako je Ignjat Brlić iz Slavonskog Broda pisao:
"Šta nas uzdržava da se ne saglasimo jedan i isti jezik i jednom istom azbukom pisati? Srbo-Iliri treba da popuste nešto od ćirilice, a ilirski katolici nešto od latinske azbuke, i da se obe partije bratski sjedine u od Vuka istavljenoj sredini". (Brlić se, inače, smatrao Slavoncem, a Vuk ga je nazivao Šokcem pošto je bio katolik. On je govorio srbski jezik i zapravo je bio jedan od preko milion Srba katolika, koji će u narednom periodu biti pohrvaćeni projektom "Vukova reforma".) Na izradi jednog pisma za sve Južne Slovene radio je i Jernej Kopitar. Kako je on bio glavni nosilac projekta, u ime Beča, to su njegovim pismom imale da budu rešene sve polemike i sve dileme; pojavom tog pisma nestalo bi i "Vukove ćirilice" i gajevice. Kopitar, međutim, krajem tridesetih godina 19. veka napušta projekat i novo pismo se nije pojavilo. To je bila srećna okolnost po Srbe, jer je Kopitarevo pismo bilo latinično, a Vuk Karadžić je unapred pokazivao spremnost da ga prihvati, stalno požurujući Kopitara u radu. Primera radi, on je 27. januara 1838. godine pisao ovom svom mentoru:
"Vrijedno je da se vi oko toga potrudite, pa bih ja moj Rječnik štampao i tim slovima (a može biti i pjesme)". Da je ideja stvaranja jednog pisma za Srbe i Hrvate imala velike šanse za uspeh, možemo videti i po tome što je uspela ideja nametanja jednog jezika, tzv. srbskohrvatskog. Vuku Karadžiću i njegovim, tada malobrojnim, pristalicama, delovala je prihvatljivo jer su Hrvati praktično bez ikakvih otpora uzeli srbski jezik. Zašto onda - smatrali su oni - Srbi ne bi uzeli latinsko pismo, u interesu "narodnog jedinstva"?


ZAŠTO SU HRVATI UZELI SRPSKI JEZIK? Nametanje srbskog jezika Hrvatima izvedeno je radi širenja hrvatskog imena, i samim tim austrijskog uticaja, na zapad. U narednih sto godina pohrvaćeni su praktično svi Srbi katolici u Slavoniji, Dalmaciji, Dubrovniku, Bosni i Hercegovini. Najpre je njihov jezik proglašen hrvatskim, a onda su oni preimenovani u Hrvate. Pre ovog doba, Hrvati nisu imali svoj službeni jezik. Kod njih je bila situacija otprilike kao sada u Indiji: svi obrazovani Indijci govore engleski jezik, a ko ne ide u školu govori samo lokalne indijske dijalekte. Tako su obrazovani Hrvati govorili latinski, mađarski, italijanski ili nemački, zavisno od istorijskog perioda i teritorije na kojoj su živeli. I nekada, kada su imali svoju državu, od 900. do 1100. godine, Hrvati nisu imali sopstveni književni jezik, već je to bio latinski. Latinski je bio službeni jezik u Hrvatskom saboru i u prvoj polovini 19. veka. Kada je 1832. godine jedan poslanik zatražio uvođenje hrvatskog službenog jezika, svoj predlog je morao da obrazloži na latinskom, jer da je govorio na hrvatskom niko ga ne bi razumeo. Naime, kako nisu postojale hrvatske škole, knjige, novine, itd, obrazovani Hrvati su vremenom i privatno počeli da koriste strane jezike, zaboravljajući svoj maternji jezik. "Pravo reći", pisao je hrvatski istoričar Ferdo Šišić, pre 1848. godine hrvatski jezik nije se koristio "ni u kućama". A Antun Mažuranić je pisao 1852. godine:
"Ni najučeniji naši ljudi nisu mogli skladno i uglađeno ni deset rieči progovoriti našim jezikom". U Hrvatskom saboru neko je prvi put progovorio na hrvatskom jeziku (a zapravo na srbskom) tek 2. maja 1843. godine. Bio je to Ivan Kukuljević, koji je tada doslovce rekao: "Mi smo malo Latini, malo Nijemci, malo Mađari, malo Sloveni, a iskreno govoreći nijesmo ukupno ništa. Mrtvi jezik rimski, a živi jezici: mađarski, njemački i talijanski - to su naši tutori".
Naravno, Kukuljevića niko nije razumeo.
Ali, šta se podrazumevalo pod pojmom "hrvatski jezik"? Po tom pitanju evropski lingvisti nisu bili složni. Jedni su davali prednost čakavskom govoru, drugi kajkavskom, a treći su smatrali da oba ova dijalekta pripadaju Hrvatima. Uglavnom, pre austrijskog projekta "Vukova reforma" nijedan lingvista nije smatrao štokavski govor hrvatskim - svi su ga računali u srbski jezik. Onda je bečki dvor odlučio da Hrvatima nametne srbski štokavski jezik ijekavskog (hercegovačkog) narečja.
"To je isprvce bilo vrlo teško mnogim hrvatskim piscima, jer su poznavali samo kajkavštinu, u školi učili latinski jezik, a u obitelji govorili većinom nemački. Mnogi Ilirci počnu marljivo učiti štokavsko narečje", pisao je hrvatski istoričar Rudolf Horvat.
A hrvatski istoričar, teolog Šime Ljubić, sredinom 19. veka pisao je ovako:
"Današnji Hrvati, kojih nema mnogo, na Gajev poziv odlučno odstupiše od svoga (jezika) pomiešanog poriekla... te su ozbiljno poprimili takozvane srbske načine i oblike jezične... do ciela u učenju i u javnom životu". (Za obilje sličnih citata čitaoca upućujemo na knjigu dr Laze Kostića "Krađa srbskog jezika".)
Ilirski pokret je srbski jezik proglasio za službeni jezik Hrvata 1836, a Hrvatski sabor 1861. godine. Bila su u opticaju tri imena za naziv novog jezika: ilirski, jugoslovenski ili hrvatski. Sabor se opredelio za treću opciju, pa je srbski jezik preimenovan u hrvatski jezik. Po prirodi stvari, ostavljanje srbskog imena nije dolazilo u obzir. Pa ipak, tokom narednih decenija Hrvati nisu skrivali ovaj čin, prosto zato što to nije bilo moguće. Ljudevit Gaj je, još dok proces nije bio okončan, 1846. godine, pisao:
"Nu nama još iz daleka nije na um palo tvrditi da to nije srbski već (da je) ilirski jezik; pače se ponosimo i hvalimo Bogu velikomu što mi Hrvati s braćom Srbljima sada jedan književni jezik imamo".
I Vatroslav Jagić je kasnije pisao u istom duhu:
"Samo se po sebi razume da mi je bilo smešno kada se sa srpske strane prigovaralo Hrvatima (upravo Ilircima među g. 1834. do 1848) da su neopravdano sebi prisvojili srbski jezik kao književni - mesto da se vesele toj koncepciji". Srbi se, naravno, nisu veselili, sem možda zagriženih Vukovaca, jer je bilo jasno da Hrvati krađom jezika ciljaju na mnoge druge stvari. Tako je francuski slavista i filolog Selest Kurijer pisao 1875. godine:
"Srbi se revoltiraše... videći da Ilirci prihvataju njihov jezik, njihovu istoriju i tradicije, i zadenuše polemiku koja i dan-danas traje".
Naime, Hrvati nisu srbski jezik proglasili hrvatskim samo u tom trenutku, već, na pojedinim teritorijama, i unazad kroz vekove. Srpske narodne pesme iz Bosne i Hercegovine počele su se štampati u Zagrebu kao "Hrvatske narodne pesme", a Ivan Gundulić i drugi dubrovački pisci srednjeg veka, koji su kao Srbi pisali na srbskom jeziku, proglašeni su Hrvatima. Dubrovačka književnost danas se i na beogradskom Filološkom fakultetu proučava kao - hrvatska. U početku, međutim, taj proces nije tekao glatko, jer su evropski autoriteti, poput citiranog Kurijera, pisali u korist Srba. "I Hrvati su, otprilike pre 35 godina, mesto njihovog narodnog dijalekta, podigli srbski jezik na svoj pisani jezik", pisao je Feliks Filip Kanic 1868. godine. Tako isto bio je precizan i bečki etnograf Fridrih Samuel Kraus početkom 20. veka:
"Kad se danas govori o srbsko-hrvatskom ili hrvatsko-srbskom jeziku odn. literaturi, pod tim treba razumeti slovenski dijalekt srbskog plemena i književnost sastavljenu na tom dijalektu.


SLOVENIJA - DO ZEMUNA! U svemu ovome ležali su razlozi Kopitarevog odustajanja od projekta "Vukova reforma". Kao Slovenac, Jernej Kopitar je kajkavski govor smatrao delom slovenačkog jezika. Tražio je podršku Beča da se Kajkavci proglase Slovencima i da se na taj način Slovenija teritorijalno proširi na istok. Naravno, on je znao da bečki dvor zanima mnogo dalji prodor na istok, pa je imao plan za širenje Slovenije sve do Zemuna. Reč je o jednoj od klasičnih manipulacija istorijskom naukom - kao što danas na primer slušamo da su Gračanicu sagradili Albanci a ne Srbi, ili da su "Bošnjaci" nekada bili bogumili - a ne Srbi. Kopitareva teorija sastojala se u sledećem. Kada su Ćirilo i Metodije krajem 9. veka krenuli put Moravije, nisu stvorili glagoljicu u Solunu, niti su tamo preveli prve knjige na neki slovenski jezik, nego su to učinili tek negde u Sremu ili Slavoniji. A tada su na ovim područjima, do ušća Save u Dunav, živeli Slovenci, pa je tako prvi slovenski književni jezik bio - slovenački. Zato sada, smatrao je Kopitar, katoličke Srbe koji žive niz Savu ne treba pohrvatiti, već poslovenčiti i napraviti "Veliku Sloveniju"...
Međutim, u tom suparništvu Ljubljane i Zagreba, Beč se opredelio za Hrvate, na što je Kopitar odgovorio bojkotom projekta "Vukova reforma". Smatrao je da će Hrvatska, ako se proširi na istok, jednoga dana imati apetita i prema slovenačkim teritorijama. A u izgledu je stajalo ne malo proširenje. Početkom 19. veka, prema austrijskim izvorima, bilo je po oko 750.000 Hrvata i Slovenaca, koji su živeli na teritorijama približno iste veličine, nasuprot brojci od pet miliona Srba.
(Inače, do projekta "Vukova reforma" evropski lingvisti smatrali su da je prvi slovenski književni jezik bio srbski, jer su jedina slovenska plemena u okolini Soluna, od kojih su Ćirilo i Metodije naučili jezik, bila srbska. Danas se u Makedoniji taj jezik smatra makedonskim, u Bugarskoj bugarskim, a u Srbiji - staroslovenskim.)


HRVATSKO PISMO PRVI PUT U SRBIJI Elem, kada je 1868. godine knez Mihailo Obrenović usvojio "Vukovu reformu", "Vukova ćirilica" je lagano počela da menja srpsku ćirilicu u državnim i naučnim ustanovama, školama, itd. Hrvatska latinica je još bila daleko od Srbije, ali je propaganda o jednom narodu i jednom jeziku sa dva imena lagano činila svoje. Ona će dovesti do jednog od najtragičnijih događaja u čitavoj srbskoj istoriji - do proglašenja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1. decembra 1918. godine.
Pa ipak, hrvatska latinica nije došla u Srbiju tog 1. decembra, već tri godine ranije, iza austrougarskih topova. Naime, kada su krajem 1915. godine okupirali Kraljevinu Srbiju, Austrougari su za službeno pismo u našoj zemlji proglasili - hrvatsku latinicu. Po oslobođenju i ujedinjenju sa "braćom" stupio je na snagu "Bečki dogovor" iz 1850. godine. U službenu upotrebu uvedena su dva pisma. "Vukova ćirilica", koja je sada smatrana srbskim pismom, a ne polulatinicom, bila je prvo srbsko a drugo hrvatsko pismo, dok je hrvatska latinica važila kao prvo hrvatsko i drugo srbsko pismo. Na srbskoj strani, i u najzabačenijim mestima natpisi na železničkim stanicama ispisani su na oba pisma. Sledeći Vuka Karadžića i njegove prve pristalice, Srbi su u odnosima sa Hrvatima koristili hrvatsko pismo, dok su Hrvati i dalje koristili samo svoje pismo. U Beogradu se po prvi put pojavljuju knjige na hrvatskom pismu. :ak je i knjiga Dragiše Vasića "Devetsto treća" objavljena - na hrvatskom.
Neprimetno, đavo je dolazio po svoje.


KOMUNISTI I ĆIRILICA Kao i u svim drugim oblastima, posle Drugog svetskog rata situacija se drastično pogoršala i po pitanju srbskog pisma. Spletom istorijskih okolnosti, staljinistička ideologija došla je u Srbiju preko Slovenije i Hrvatske. Mada su više govorili o klasnoj borbi, komunisti su pre svega izazivali nacionalne sukobe. Prema njihovoj teoriji, u jednoj višenacionalnoj zemlji većinski narod po pravilu ugnjetava manjinske narode i zato njih svim sredstvima treba nahuškati protiv tog većinskog naroda. Naime, komunisti su planirali da se dokopaju vlasti na talasu nezadovoljstva manje brojnih naroda. Zato je uoči Drugog svetskog rata Staljin likvidirao sve istaknute srpske komuniste, da bi na njihovo mesto postavio Hrvate i Slovence. Tokom rata, mada su Srbi jedno vreme činili većinu u komunističkim paravojnim jedinicama, oni su u stvari bili pod komandom hrvatskih "kadrova". Tako je komunističkim pokretom zavladao jedan prohrvatski i istovremeno antisrbski duh, zbog koga je, pored ostalog, kao službeno pismo u komunističkom delokrugu važila - hrvatska latinica. (Službeno pismo kod četnika bila je srbska ćirilica; komunisti su koristili izraz "uža Srbija", a četnici "uža Hrvatska", itd.) Kada su komunisti preuzeli vlast 1945. godine, ipak se nisu usudili da, kao Austrougari 1915, ili Ante Pavelić 1941, proglase hrvatsko pismo za jedino službeno pismo. Formalno, ostavili su u upotrebi i srbsko i hrvatsko pismo. U stvarnosti, međutim, osujećivali su upotrebu srbskog pisma, namećući hrvatsko pismo i u centralnoj Srbiji. Kroz nekoliko decenija u srbskim prodavnicama etikete na gotovo svim proizvodima bile su ispisane na hrvatskom pismu. Širom Srbije, na hrvatskom pismu osvanuli su nazivi gradova, saobraćajni znaci, putokazi... Hrvatsko pismo je uvedeno i na Televiziju Beograd, na njemu se država obraćala građanima (lične karte, formulari), na njemu su štampani svi univerzitetski udžbenici... U vreme neposredno pre kompjuterizacije, u čitavoj zemlji proizvodile su se pisaće mašine isključivo sa hrvatskom tastaturom.


RAZDVAJANJE JEZIKA I PISAMA 1992. GODINE Odmah po otcepljenju 1992. godine Hrvati su i formalno ukinuli termin "srbskohrvatski jezik" i upotrebu dva pisma. U odgovarajućim međunarodnim ustanovama, pod oznakom ISO\FDIS 12190, hrvatski i srbski jezik zavedeni su kao posebni jezici. Istovremeno, uz hrvatski jezik registrovano je jedno pismo (hrvatska latinica), a isto tako i uz srbski jezik (srbska ćirilica, tj. "Vukova ćirilica"). O registrovanju hrvatskog jezika pod imenom "srbski jezik", naravno, nije ni bilo reči, jer čitav taj proces ide u suprotnom pravcu - prema istoku. Tako je po prvi put u svetu jezik jednog naroda (srbskog) registrovan pod imenom drugog naroda (hrvatskog). :est je slučaj da jedan narod koristi jezik drugog naroda, kao što Meksikanci koriste španski jezik, Brazilci portugalski, Indijci engleski, itd, ali u u svakom od tih slučajeva jezici su zadržali svoja imena, tj. niko nije preuzetom jeziku dao ime prema imenu svoga naroda.
Međutim, u Srbiji se desilo nešto čudno. Deobi pisama nije dat nikakav značaj, toliko da ni javnost o tome nije obaveštena. Umesto da hrvatska latinica u Srbiji potpuno nestane, kao što je u Hrvatskoj nestala srbska ćirilica - ona se još više upotrebljavala.


POKUŠAJ PAVLA IVIĆA Gde su i šta rade srbski lingvisti u celoj ovoj priči? Kao što se vidi, pitanje pisma je složeno i povezano sa mnogim strateškim pitanjima - zbog kojih je, uostalom, i otvoreno. A pred ozbiljnim rešenjem tog pitanja sada je, čvrsto kao granit, stajao i kult Vuka Karadžića. Gordijev čvor mogao je da preseče samo neko sa velikim autoritetom, a to je bio vodeći srbski lingvista akademik Pavle Ivić, koji je na žalost rano preminuo. Osećajući da nastupa jedan od onih istorijskih trenutaka kada se preko pitanja jezika lomi sudbina čitavog naroda, Pavle Ivić je 11. aprila 1994. godine u "Večernjim novostima" objavio članak "Vuk je napravio grešku". Pored ostalog, on je tada pisao: "Novi zajednički književni jezik (ijekavski) uspešno je ujedinio katolike u hrvatsku naciju i, baš zato što je bio na vukovskim osnovama i kao takav bliži prosečnom srbskom narodnom govoru nego hrvatskom, poboljšao je političke šanse Hrvata u predelima gde su se njihovi interesi ukrštali sa srbskim, pored ostalog u Bosni i u Dubrovniku. Uz to je usvajanje književnog jezika bliskog Srbima u Hrvatskoj otklonilo opasnost da oni na podlozi jezičke posebnosti izgrade svoju kulturnu autonomiju. Tako je stvorena čudna asimetrija, na štetu Srba: ijekavski književni jezik kod Hrvata, muslimana, i u zapadnoj grani srbskog naroda, i ekavica kod ostalih Srba. To je dalo povoda da hrvatski nacionalisti, među njima i neki od najistaknutijih hrvatskih lingvista, počnu govoriti kako je ijekavica hrvatska, a ekavica srbska, svojatajući time sve one koji se služe ijekavskim književnim izgovorom...
Ako bi uopšte bilo izgleda da Hrvati odmame na svoju stranu zapadne Srbe, oni bi to lakše mogli ostvariti ako ove od drugih Srba i dalje bude odvajao ijekavski standardni jezik".


ODLUKA DR RADOVANA KARADŽIĆA Bilo je to vreme polemika povodom odluke Republike Srpske da umesto ijekavskog u službenu upotrebu uvede ekavski dijalekat i umesto hrvatske latinice srpsku ćirilicu. Naime, kao i ostali jezici, i srbski jezik ima više dijalekata. Međutim, dok su svi evropski narodi u 19. veku u službenom književnom jeziku ostavili samo po jedan dijalekt, kod Srba to nije bio slučaj. Italijani su se, na primer, između 15 svojih dijalekata opredelili za toskanski, jer se prostirao na najvećoj teritoriji i njime je govorilo najviše građana. "Gde dva jezika gospodare, tu ne može biti jednodušja. Ovo dvojstvo pokazuje dva različita naroda koja su strana jedan drugom", pisao je Italijan Nikolo Tomazeo 1842. godine. Drugim rečima, ostavljanjem više dijalekata stvara se mogućnost cepanja nacije, a danas to vidimo na još jednom primeru - crnogorskom. I Vuk Karadžić se u početku opredelio za većinski ekavski dijalekt. Međutim, baš one 1836. godine, kada Ilirski pokret uzima srbski jezik za književni jezik Hrvata, Vuk Karadžić pod pritiskom Austrije menja ekavicu i prelazi na ijekavicu. Kako ona nije mogla biti nametnuta ogromnoj ekavskoj većini, zadržavaju se oba dijalekta, s tim što se daje prednost ijekavici.
Zašto je Austrija to učinila?
Zato što je i Hrvatima nametnut ijekavski dijalekt srbskog jezika - a taj dijalekat im je nametnut jer je prevladavao kod katoličkih i drugih "zapadnih Srbih", kako ih naziva Pavle Ivić. Kada su Hrvati počeli da govore srbskom ijekavicom, onda se oni po jeziku više nisu razlikovali od Srba ijekavaca i procesi asimilacije su drastično ubrzani. Jezička brana, po teoriji jezičkog koncepta nacije, koja razlikuje narode prema jeziku koji govore, više nije postojala. Ostala je samo pravoslavna brana, prema drugom - verskom konceptu nacije. Međutim, u narednom periodu i ova brana je popustila: za vreme Austrougarske pravoslavlje je sputavano, tokom Drugog svetskog rata u zapadnim krajevima uništeni su skoro svi pravoslavni hramovi i likvidiran je ogroman broj pravoslavnih sveštenika, monaha i drugih crkvenih lica (180 od strane hrvatskih i muslimanskih ustaša i čak 480 od strane komunista; komunisti su ubijali širom zemlje, jer su osvojili celu zemlju), posle Drugog svetskog rata komunisti su zabranili obnovu pravoslavnih hramova, ali i pravoslavne verske obrede, časove veronauke itd, a u ratovima od 1991. dolazi do novog stradanja Srpske pravoslavne crkve. Zbog svega toga, ateizam uzima više maha nego što su to diktirali svetski trendovi, tako da u našem vremenu dolazi do novog talasa prevođenja Srba u Hrvate. Istovremeno, sa međunarodnom okupacijom Bosne i Hercegovine 1995. godine, pojavljuju se pritisci da se tamošnji Srbi prevedu u novostvorenu naciju - Bošnjake, u koju su već bili preimenovani svi bosanski muslimani. Srbski jezik kojim muslimani govore nazvan je "bošnjačkim jezikom", sa namerom da se taj naziv nametne i Srbima. Dakle, reč je o istim metodama kao pre 150 godina.
Razumevajući sve ove trendove, rukovodstvo Republike Srpske, na čelu sa predsednikom dr Radovanom Karadžićem, donosi odluku o brisanju jezičke razlike između Srba sa ove i one strane Drine.
"Namjerni smo da prestanemo biti bosanski Srbi i da postanemo samo Srbi", rekao je dr Karadžić u listu "Javnost", glasilu Republike Srpske, od 25. decembra 1993. godine. Prelazak na ekavicu obrazložio je potrebom da i Srbi, kao i drugi evropski narodi, dobiju jedan književnojezički standard. Podsećajući da je i nobelovac Ivo Andrić (inače jedan od poslednjih Srba katolika) prešao na ekavicu, Karadžić je govorio o potrebi "integracije srbskog naroda i stvaranja nacije". Dotakao se i zabrane ekavice u vreme komunizma:
"Vlastodršcima je odnekud bilo veoma važno da se ekavica ne preliva u Bosnu preko Drine. Da im je bilo stalo da se demarkiraju prema Srbima, oni bi bosanske Srbe ohrabrivali na ekavicu, a ne bi autorske tekstove Novice Petkovića i drugih ijekavizirali. Silina kojom su se suprotstavljali ekavici sama po sebi govori da je ona za njih bila opasna. Od ranih 60-tih godina gotovo svi srbski pesnici u BiH pisali su, gotovo sve, pjesme ekavicom, a vlastodršci su tada i zabranjivali i obeshrabrivali ekavicu u Bosni".


SRPSKI LINGVISTI PROTIV SRBA Međutim, usledio je još jedan paradoks. Umesto da pozdrave opredeljenje Republike Srpske za ekavicu i ćirilicu, beogradski lingvisti, izuzev Pavla Ivića, listom su ustali protiv. Evo njihovih reakcija, prema "Književnoj reči" od 25. oktobra 1993: "Političko normiranje jezika" (dr Ivan Klajn); "Još jedna zabluda u nizu" (mr Vasa Pavković); "Opasne igre" (Mirjana Radojičić); "Etničko čišćenje jezika" (Ranko Bugarski); "Da li se jezik može propisati dekretom?" (dr Egon Fekete)... Profesor Filološkog fakulteta u Beogradu, dr Milorad Dešić, dao je sledeću neverovatnu izjavu: "Srbskom jeziku su potrebna oba izgovora, kao čoveku obe ruke: ako ostane bez jedne, on je invalid, tako je i jezik osiromašen i obogaljen bez jednog izgovora"! Šta bi Dešić rekao za Italijane, koji su ostali bez 14 ruku? Nekada se ratovalo radi nametanja većinskog dijalekta, a ovaj, jedinstven slučaj u istoriji, da se deo naroda koji govori manjinskim dijalektom sam odriče tog dijalekta u korist većinskog - nailazi na osudu, ne političara, nego lingvista! S druge strane, deo lingvista je nastupio sa tezom da se ijekavice ne treba odreći jer bi se tako Hrvatima i muslimanima poklonio deo srbskog jezika. Ali, ta priča je davno završena; ostalo je samo pitanje da li ćemo se odreći još jednog dela srbskog naroda. Posle smrti akademika Pavla Ivića i povlačenja dr Radovana Karadžića u slobodne srpske planine, tok događaja vraćen je u stari kolosek. U Republici Srbskoj ponovo je ozvaničena ijekavica, a hrvatska latinica postaje sve prisutnija. Početkom ove godine predstavnici Novog poretka prelaze na novu etapu starog plana. Prema "Pravoslavlju" od 1. februara 2003, Visoki predstavnik međunarodne zajednice za Bosnu i Hercegovinu sa velikim ovlašćenjima, Englez Pedi Ešdaun, preimenovao je srbski jezik u "bosansko-srbski". Učinio je to u nalogu radio-stanicama Republike Srpske za emitovanje spotova u kampanji "Svi za škole, škole za sve". U nalogu-naređenju pisalo je da spotove treba emitovati na "bosansko-srbskom i hrvatskom jeziku". Tim povodom, akademik Dejan Medaković podsetio je na neuspele pokušaje Benjamina Kalaja, austrougarskog upravnika Bosne i Hercegovine 100 godina ranije, da stvori bosanski jezik i bosansku naciju. Govoreći o snazi stranih nastojanja u ovom pravcu, Medaković je naveo sledeći primer: Kalaj je zabranio sopstvenu knjigu "Istorija Srba", u kojoj je, pre nego što je dobio ovaj politički zadatak, kao naučnik poricao postojanje i bosanskog jezika i bosanske nacije!
Danas, na početku trećeg milenijuma, u toku je bitka za proglašenje hrvatskog pisma za službeno pismo u Srbiji i Republici Srbskoj. U toj bici srbski lingvisti drže suprotnu stranu, pokušavajući da nametnu tezu o postojanju "dva srbska pisma" - tezu koja još nije stavljena ni na jedan službeni papir, ali je, po svoj prilici, to naredni korak.
Prema "Glasu javnosti" od 16. februara 2003, dr Ranko Bugarski i dr Zoran Paunović "kažu da je za naš jezik bogatstvo imati dva pisma, kao i da bi bila šteta ukinuti jedno, pogotovu ako se zna da ga najviše koristi naša dijaspora u svetu, kao i Srbi u Hrvatskoj i BiH".
U isto vreme, dr Ivan Klajn izjavljuje za Radio "Slobodna Evropa":
"Naš jezik jedini u svetu ima dva pisma i treba očuvati to bogatstvo".


STRANCI "RAZUMEJU" HRVATSKI! Lingvisti još nisu saopštili istinu o pitanju pisma (i dijalekata), a narodu čak nije rečeno ni da je latinica, o kojoj govore uopšteno, kao da svaka latinica nema svoje ime - u međunarodnim ustanovama registrovana kao hrvatsko pismo, što ona, kao što smo videli, i jeste. Pritom, i lingvisti i predstavnici vlasti namerno ili slučajno mešaju englesku i hrvatsku latinicu. Tako, činovnik Vlade Srbije izjavljuje da se kompjuterski program "vindous" prevodi na srbski najpre na latinici, "jer je latinica pismo kompjutera i interneta". Ovaj činovnik je govorio o engleskoj latinici, koja, sa engleskim jezikom, zaista dominira svetom, a mislio je na hrvatsku latinicu, na kojoj je "vindous" upravo spreman za srbsko tržište. Istina je da svako ko želi da piše na kompjuteru, a ima zastarele programe (novi programi podržavaju sva pisma, latinična i ćirilična), mora da instalira slova svog jezika, a u nekim slučajevima ni to ne pomaže. Ni na francuskom jeziku, na primer, nije moguće napisati internet adresu, ako se u adresi nalaze slova francuske latinice kojih nema u engleskoj latinici. I u Francuskoj, pa čak i u francuskim državnim ustanovama, koriste se tastature sa engleskom latinicom; svoja specifična slova Francuz može ukucati tek uz pomoć posebnih komandi (Esc, F1 do F12, i slično), koje, razume se, usporavaju kucanje. Da bi u starim internet programima kucao brzo, i Francuz, kao i Srbin, ili bilo ko treći, može da koristi samo englesku latinicu. Za osobe koje nemaju kompjuter, evo jednog primera. Ovo je jedna srbska rečenica kucana na engleskoj latinici, inače iz prepiske sa jednim prijateljem iz Pariza na ovu temu: "U Francuskoj nije moguce napisati internet adresu na francuskom jeziku, ako se u adresi nalaze specificna francuska slova, kojih nema u engleskoj abecedi."
Zablude oko latinskog pisma otišle su tako daleko da često srećemo tragikomične primere. Već postoji nemali broj ljudi koji smatraju da stranci razumeju srbski jezik ako se reči ispišu hrvatskom latinicom! Naravno, te osobe ne znaju za razliku između latinice uopšte i hrvatske latinice. Evo na primer šta je, prema "Glasu javnosti" od 4. januara 2003. godine, izjavio predsednik Komisije za spomenike i nazive trgova i ulica u Beogradu, povodom ideje da se postave table na kućama u kojima su živeli istaknuti umetnici:
"Bilo bi lepo i da na tim tablama pored ćiriličnih postoje i latinični natpisi, kako bi stranac mogao da se snađe"! A uistinu, bilo bi najlepše za ovakve osobe napraviti jednu malu demonstraciju. Na primer, rečenica "U ovoj kući živeo je Miloš Crnjanski", napisana hrvatskim pismom, mogla bi se pokazivati stranim turistima: Englezima, Nemcima, Francuzima, Italijanima... Tek tada oni bi videli koliko stranci razumeju hrvatski jezik...
Onda bi se mogao napraviti još jedan eksperiment, sa pokazivanjem iste rečenice, ali napisane srbskim pismom, drugoj grupi stranih turista: Rusima, Ukrajincima, Belorusima, Bugarima... Ovi nesrećnici možda bi se tada setili kako nama srodni narodi itekako "mogu da se snađu" na srbskom...
Ali, ko još nije čuo obrazloženje da se etikete na skoro svim srbskim proizvodima pišu na latinici - a zapravo hrvatskoj latinici - "zbog stranaca"! Proizvođači i trgovci žele da zarade novac, a kupci sa najviše novca su "strani kupci", i to zapadni, sa latiničnog područja. I tako bi ovi nesrećnici da im se približe, a ne znaju da zapravo gube. Možemo zamisliti "strance" u našim prodavnicama kako bespomoćno gledaju etikete ispisane hrvatskim pismom (i jezikom)... Možda bi to i kupili, kada bi znali šta je unutra... Ima li ko da kaže proizvođačima i trgovcima: etikete najpre treba ispisati na svom jeziku i pismu, a onda, negde ispod, i na jezicima naroda iz kojih se očekuju kupci (nemački, mađarski, engleski, rumunski, ruski, bugarski...).
I gotovo svi natpisi na srbskim drumovima ispisani su hrvatskom latinicom - "kako bi stranac mogao da se snađe". Taj očekivani stranac, međutim, neće znati šta je to "Beograd"; on zna za "Belgrade". I svakako neće znati šta je to "Karađorđev grad", na velikoj tabli u sred Topole, u sred Šumadije - na neviđenu bruku Karađorđevih potomaka...


ODRICANJE OD SRBIJE ZA 5% U našoj maloj anketi, neki trgovci su odgovarali kako upotrebom latinice (hrvatske; naravno za ovaj detalj niko nije znao) žele da im se roba prodaje i na muslimanskim i hrvatskim teritorijama. Oni kažu da najveći deo robe u svakom slučaju prodaju Srbima, ali njima je svejedno za pismo, dok pretpostavljaju da muslimanima i Hrvatima nije, odnosno da bi oni bojkotovali robu na ćirilici. Po pravilu, reč je o odricanju od srbskog pisma za najviše pet posto očekivanog rasta prodaje na muslimanskim i hrvatskim tržištima...
Međutim, za ovaj argument niko nema pravih dokaza. Zapravo, može se dokazivati suprotno. Najpre starom istinom da nas niko neće poštovati ako prethodno mi sami sebe ne poštujemo. A imamo i jedan poseban dokaz da bi muslimani i Hrvati ipak kupovali proizvode za koje su zainteresovani, bez obzira na pismo. Dokaz je naš sajt www.pogledi.co.yu, koji je na srbskoj ćirilici (razume se, engleski, francuski i ruski delovi sajta su na engleskom, francuskom i ruskom pismu). Za godinu dana, koliko sajt postoji, zabeležene su 4.062 posete muslimana iz Bosne i Hercegovine (gosti iz Republike Srpske evidentiraju se posredno) i 2.438 posete Hrvata iz Hrvatske. Sveukupno, muslimani i Hrvati čine četiri posto posetioca našeg sajta, što se uklapa u maločas spomenutu trgovačku procenu od pet posto. Dakle, kada ih nešto zanima, oni to čitaju, bez obzira što se sa sadržajem sajta ne slažu (sa izuzetkom jedne muslimanke emigrantkinje, koja se javila iz Kanade jednim potresnim pismom). Naravno, svi internet sajtovi i sve novine pokrenute u Srbiji novcem stranih fondova, koriste isključivo hrvatsko pismo. Na vodećem među tim sajtova, www.b92.net, ni posetiocima nije data mogućnost da pišu srbskom ćirilicom. Ali, na vodećem hrvatskom sajtu, www.monitor.net - posetioci mogu pisati srbskom ćirilicom!
Kod izdavačkih preduzeća koja finansiraju inostrani fondovi hrvatska latinica dominira, ali ima i srpske ćirilice. U jednom od tih izdavačkih preduzeća potpisnik ovih redova vodio je sledeći dijalog:
- Zašto štampate knjige na hrvatskoj latinici?
- Zato što sarađujemo sa hrvatskim izdavačima. Menjamo knjige sa njima.
- Da li knjige koje dobijate u toj razmeni oni štampaju i na srbskoj ćirilici?
- Ih!
Najzad, argument Srba u korist latinice (hrvatske) je da ona "izgleda svetski" i da je "lepša". Nesumnjiv generalni zaključak mogao bi biti da je svakome najlepše sopstveno pismo. Ali reklo bi se da je kod onih Srba, koji daju prednost tuđem pismu iz estetskih razloga, samosugestija učinila svoje. Naime, kada je pod austrijskim pritiscima prvobitna "gajevica" modifikovana, u prvi plan došlo je njeno približavanje "Vukovoj ćirilici", dok je estetika gurnuta na stranu. Tako je napravljeno jedno zamorno i ne baš lepo pismo, sastavljeno od isuviše uspravnih crta: i, j, l, lj, nj, dj, f, t... To pismo nema ona slova koja na primer engleskom pismu daju posebnu draž: Q, W, Y... Naravno, nema ni slova kojima dobri dizajneri mogu učiniti puno toga: đ, ć, f, š, ž, lj, nj...


JEDAN JEZIK - JEDNO PISMO Kao što smo videli, Srbi koji pišu latinicom nisu ni svesni da pišu - hrvatskim pismom. Objektivno, nema sumnje da je reč o hrvatskoj latinici. ...

Ostatak članka pogledajte na sledećoj vezi:
http://Ćirilica-Beograd.Srb/Otvorena-Pisma/100921_56/


  • Izvor
  • Udruženje ćirilica Beograd
  • - Miloslav SAMARDŽIĆ


Komentara (1) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Predsednica Vlade Republike Srbije Ana Brnabić naglasila je danas da je početak rada nove kovid bolnice u Batajnici istorijski dan za Srbiju u svakom smislu, poručivši pritom da će...


Portparol Kremlja, Dmitrij Peskov je nazvao američke sankcije protiv gasovoda "Severni tok 2" nelojalnom konkurencijom. Ranije su se članovi Kongresa SAD usaglasili nacrt budžeta za odbranu,

Rusko-beloruske velike vojne vežbe „Zapad 2021“ biće održane u septembru 2021. godine, saopštio je ministar odbrane Sergej Šojgu.


Nacionalna skupština (donji dom parlamenta) Francuske podržala je rezoluciju kojom se vlada zemlje poziva da prizna nezavisnost Nagorno-Karabaha.

Moskva je pristala na ključne američke zahteve u pokušaju da sačuva novi sporazum START u trci sa vremenom za produženje ugovora pre nego što istekne, rekao je ruski ambasador...


Zemlje sporazuma OPEK plus odlučile su da povećaju proizvodnju nafte od januara za 500 hiljada barela dnevno, zatim će države održavati mesečne ministarske sastanke, saopštilo je Ministarstvo energetike Kazahstana. ...


Ostale novosti iz rubrike »