Hrvatskoj će se zgaditi ulazak u EU? Ili: Dodik će iznenaditi samog sebe?

E, na ulasku u EU čekaju problemi. Sloveniji je naklonjeno kolo sreće i ona je ispostavila svoje zahtjeve Hrvatskoj. Neće doći do ratifikacije hrvatskog pristupnog sporazuma dok se ne riješe problemi poput Piranskog zaliva i Ljubljanske banke. Dakle, slovenački interesi će biti zadovoljeni, a hrvatski… hm..., vidjećemo. Ako je suditi po uslovima koje EU ima prema svojim potencijalnim članicama, a jedan uslov su i dobrosusjedski odnosi i riješeno pitanje državnih granica, onda i Dejtonska BiH može Hrvatskoj zgaditi ulazak u EU. Riječ je o dva ostrva, Veliki i Mali Škoj, čije je rješenje proizašlo iz dogovora Tuđman - Izetbegović. Sad taj dogovor osporavaju neki hrvatski političari, i to ponajviše zbog trgovanja: daju ta dva ostrvca, a žele da dobiju bolju granicu kod Kostajnice. U takvoj trgovini, Republika Srbska bi bila oštećena. 

 

I onda razmišljam kako sve države, ozbiljni političari budu svjesni svog kola sreće i na najbolji način iskoriste dobru situaciju, a srbska država, srbski političari i srbski narod…, oni svoje najbolje prilike propuštaju, pa onda kada je najteže, bivaju vođeni parolom „Na muci se poznaju junaci“. I možda su srbski političari u pravu. Gdje ćemo mi sada od braće Hrvata (svi smo mi braća na Balkanu, to se vidi po strasti sa kojom međusobno ratujemo) i hrvatske države, kada je u nekoj vrsti zamke, tražiti ono što nam pripada. Nije humano prisjećati se oko 400 000 protjeranih Srba iz Hrvatske, tačan broj ubijenih ne zna se. Protivnik nam nije podnio spisak, a mi uglavnom ne praktikujemo popisivanje svojih stradalnika. Nije humano ni podsjećati se na uništenu ogromnu srbsku imovinu, na 50 000 otetih srbskih stanarskih prava (stanarska prava u svim novonastalim državama, osim u Hrvatskoj, pretvorena su u vlasnička prava). O novcu koji su Srbi u Hrvatskoj u prethodnom periodu uplaćivali u razne fondove (zdravstveni, penzioni, stambeni…) neću ni da govorim. 

 

Zašto bi se svi problemi, proizašli iz raspada Jugoslavije, rješavali na isti način, principom reciprociteta, kad je Hrvatskoj bolje koristiti princip „Uzmi sve što možeš“. Ugovori o razmjeni nekretnina na relaciji Hrvatska – Republika Srbska su se poništavali u RS, a u Hrvatskoj nisu, tako da su srbske porodice često ostajale bez svoje imovine, ili im je, u najboljem slučaju, dugo vremena bio otežan dolazak do nje. Samo jedan čovjek, Srbin, Milorad Pupovac, na oltar nezavisne države Hrvatske priložio je konstitutivnost Srba na tom prostoru. Nije humano ni spominjati…, pa oni će u hrvatskom jeziku sačuvati stare srbske riječi, sačuvaće oni i stare srbske pjesme, doduše, sa sitnim izmjenama kada su u pitanju imena. Molim, ko spominje zločine?! Pa znamo mi da je nevino stradalima Carstvo nebesko zagarantovano. 

 

I, gle čuda, jedan srbski političar, predsjednik Republike Srbske, Milorad Dodik, kaže da se neće potpisati sporazum o granicama sa Hrvatskom koji bi bio na štetu Republike Srbske i srbskog naroda. Za svaki narod, najvažniji resurs je, zapravo, čovjek. Da li će predsjednik Milorad Dodik zaustaviti ulazak Hrvatske u EU dok se ne otvore i druga važna pitanja za srbski narod i tražiti od Hrvatske da vrati Srbima oteta prava i imovinu, ostaje da se vidi.