BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Sećanje na pakao u tuzlanskoj koloni

Sećanje na pakao u tuzlanskoj koloni
15.05.2008. god.

 Ni šesnaest godina od stradanja vojnika JNA, ubijenih prilikom povlačenja iz Tuzle, niko nije kažnjen za ovaj stravičan zločin
Televizijski snimak napada na tuzlansku kolonu (Fotodokumentacija „Politike”)

Bijeljina – U Bijeljini će danas kod Spomen-kosturnice na gradskom groblju biti služen parastos povodom šesnaeste godišnjice stradanja vojnika JNA, koji su ubijeni prilikom povlačenja iz Tuzle. Povlačenje je bilo dogovoreno sa tadašnjim tuzlanskim vlastima, a kolonu JNA u kojoj su bili, uglavnom mladi vojnici na redovnom odsluženju vojnog roka i rezervisti, napali su pripadnici Teritorijalne odbrane i tzv. patriotske lige BiH.

Sa tadašnjim tuzlanskim vlastima na čijem čelu je bio Selim Bešlagić bilo je dogovoreno da se jedinicama JNA omogući da mirno napuste Tuzlu u pravcu Bijeljine i dalje prema Srbiji. Prema izjavama učesnika ovog događaja napad na kolonu u Tuzli počeo je pucnjavom sa okolnih zgrada, a kako tvrde preživeli, pucalo se čak i sa tuzlanske bolnice. Prema njihovim izjavama snajperisti su bili raspoređeni duž dogovorene linije povlačenja. Prvo su ubili vozače vojnih vozila i tako blokirali dalji prolaz. Dok su vojnici JNA iskakali iz vozila na njih je otvarana vatra, a u tom napadu nisu pošteđena ni vojna sanitetska vozila.

Preživeli ovaj masakr tvrde da su duž dogovorene maršrute kretanja jedinica JNA bile postavljene mine i ostala eksplozivna sredstva. Ceo događaj direktno je prenosila lokalna tuzlanska televizije „FS 3” na čijim se snimcima vide eksplozije i vozila JNA u plamenu. Snimci su prikazani i na ostalim TV stanicama, a dostavljeni su i Haškom tribunalu.

Tadašnji komnadat Tuzlanske kasarne Mile Dubajić prošle godine u razgovoru za bijeljinsku BN TV odbacio je tvrdnje tadašnjih tuzlanskih vlasti da su vojnici iz kolone isprovocirali sukob.

„To je zaista suludo. Mi smo znali da ako dođe do sukoba na maršruti povlačenja koju smo dogovorili sa lokalnim vlastima – da ćemo svi biti pobijeni. Kretali smo se ulicom, a sa obe naše strane, bili su soliteri. Nije moglo biti nikakvog pucanja, nikakvih provokacija, pošto sam pre polaska kolone izdao jasna naređenja o uslovima transporta. Šta više, niko nije mogao da drži lično naoružanje u borbenom stavu”, kazao je tada pukovnik Dubajić.

Radovan Krstić
Radovan Krstić u to vreme bio je vojnik na redovnom odsluženju vojnog roka. Njegova priča na najslikovitiji način svedoči o paklu u Tuzli.

„Kada smo krenuli da napuštamo kasarnu u Tuzli je bila tišina, gotovo neverovatna. Čini mi se da se ni muha u vazduhu nije čula. Onda je odjeknuo samo jedan hitac, valjda je to bio znak za napada na kolonu. Kamion u kom je bilo nas jedanaest u tom trenutku se nalazio na Brčanskoj malti. Bili smo treći ili četvrti u koloni. Kamion je bio zasut kišom metaka. Vozač i ja smo ranjeni na više mesta, ali je on uspeo nekako da doveze kamion do naselja Slavinovići 3-4 kilometra od Tuzle. Tamo je izgubio kontrolu, skrenuli smo s puta i ispali iz kamiona. Ostali su već bili poginuli na Brčanskoj malti. Dok sam ležao u kanalu pored puta odnekud su se pojavili njihovi vojnici. Jedan od njih mi je seo na grudi i pitao me gde mi je puška. Kada sam rekao da nemam pušku, pogledao me i rekao „Nemaš, a ?“ Onda je izvukao pištolju ugurao mi cev u usta i pucao... Izgubio sam svest, a probudio sam se tek kasnije u tuzlanskoj bolnici”, priča Radovan. On je sve to ispričao i lokalnim istražiocima dok je boravio u zatvoru u Tuzli kao ratni zarobljenik dok nije razmenjen. Ispričao je kaže i haškim istražiocima, ali ništa.

„I šesnaest godina posle, sve čega se setim u vezi s tim danom je užasno. Na nas su pucali sa svih strana, oko nas su goreli kamioni, odjekivale su eksplozije. Ne mogu da opravdam monstruoznost ispoljenu tog dana u Tuzli. Nije mi jasno kako su to mogli da urade. Mi smo bili u kamionima i mirno napuštali grad. Oni su nas napali, počinili zločin i zbog toga neko mora da odgovara”, kaže Radovan i dodaje da od tada nikada više nije čak ni posetio rodnu Tuzlu.

„Nikada više nisam otišao u Tuzlu. Niti imam želju, jer sve podseća samo na taj užasni 15. maj kada su oko mene ginuli nenaoružani mladi vojnici JNA, kada je gorelo na sve strane, da mi se činilo da prolazim kroz pakao”, priča Radovan.

Tačan broj ubijenih vojnika u „tuzlanskoj koloni” nikada nije utvrđen, niti su do danas pronađeni posmrtni ostaci svih poginulih.

Tuzlanka Stana Jurković danas nastanjena u Bijeljini, već šesnaest godina traga za sinom Zoranom.

„Moj Zoran je imao trideset godina, bio je profesor DIF-a i radio je u vojsci kao trener. Bili smo kući znajući da se vojska tog dana povlači iz Tuzle, ali ni slutili nismo da se nešto može desiti. Zoran je krenuo našim automobilom. Bio je u sredini kolone koju su napali. Sve sam gledala na televiziji, gledala sam kako gori crveni automobil u kome je bio moj sin. Cele noći je pucalo na sve strane. Bilo je užasno, a ja žalosna, sve sam se nadala da se Zoran uspeo izvući. Sutradan sam pokušala da priđem kolima, ali mi nisu dali. Nikada ga nisam pronašla, priča Stana.

Mara Jokić je tog užasnog 15. maja 1992. godine izgubila dvadesetogodišnjeg sina Gorana.

„Moj sin Goran je bio redovan vojnik i pre toga je bio na redovnom odsluženju vojnog roka u Beogradu. Svega tri dana pre tog strašnog zločina došao je u Tuzlu na dosluženje. Da bog dao da nije. Tog dana trebalo je da dođe kući sa devojkom, ali sam uzalud čekala. Gledala sam na televiziji šta se dešava, pokušavala da izađem na ulicu, da priđem kamionima i automobilima koji su goreli na sve strane, da nađem sina i izvučem ga iz tog pakla, ali se od barikada nije moglo prići. Nikada više ništa nisam čula o njemu. Gde god kakva identifikacija, ja sam išla, ali nikada ništa. Da mi je samo da ga sahranim, da imam gde da dođem sveću da zapalim i da se isplačem”, kaže na kraju uplakana majka.

-----------------------------------------------------------

Dovoljno dokaza za optužnice

Za ovaj stravičan zločin niko još nije odgovarao. Očekivalo se da će nakon hapšenja i podizanja optužnice Protiv Ilije Jurišića u Beogradu, slučaj „tuzlanske kolone”, dobiti svoj epilog i pred BiH pravosuđem. Pre tri godine iz Haškog tribunala je stigla oznaka A za četvoricu nekadašnjih visokih policijskih i vojnih zvaničnika iz Tuzle, zbog zločina u tom gradu, što znači da su dokazi koje su Haškom tribunalu predočili istražni organi RS i Srbije validni i dovoljni za podizanje optužnica protiv njih.

-----------------------------------------------------------

Spomen-kosturnica

Tačan broj žrtava „tuzlanske kolone” nije utvrđen, a identifikovani su posmrtni ostaci oko stotinu vojnika ubijenih tog dana. Malo koji skelet je pronađen ceo. To je gomila ugljenisanih i nagorelih koštanih ostataka koji leže u Spomen-kosturnici u Bijeljini. Većina ih ne potiče odavde, ali članovi njihovih porodica nisu imali snage da odnesu jednu ili dve kosti svojih najmilijih i sahrane ih u rodnom kraju.



  • Izvor
  • Politika
  • Povezane teme


Komentara (1) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Dmitrij Peskov je istakao da je stav Rusije o mirovnim pregovorima dobro poznat

Moskva smatra da je izliv nasilja bio namerni pokušaj da se terorišu ljudi u gradu na kom se govori ruski kako bi se pokorili vladi nakon puča i njenoj...


Ukrajinske formacije pojačavaju intenzitet raketnih napada na Krim. Za nedelju i po izvršeni su napadi na Džankoj i rt Tarhankut, a večeras - na Simferopolj i ponovo na Džankoj....

Zapadni svet je napustio klasični liberalizam u korist nove verzije definisane vladavinom manjina i „budnosti”, objasnio je ruski filozof



Ostale novosti iz rubrike »