Izmjenama i dopunama Zakona bi se ubrzao proces eliminisanja neustavnih i diskriminatorskih odredbi

03.10.2020. god.

Neka pitanja u vezi budućeg statusa sada važećeg Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjerskih zajednica, kao kvalitetan temelj i osnova za zaključenje ugovora između Crkve i države

Piše: Velibor Marković

Posljednih nekoliko dana, čula su se različita mišljenja o tome kakav treba da bude dalji status aktuelnog Zakona o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i pravnom položaju vjeskih zajednica, počev od pitanja da li ga treba staviti van snage u cjelosti putem abrogacije (,,abrogatio legis“), zatim da li takva njegova sudbina treba da bude uslov konstituisanja nove Vlade Crne Gore, kao i da li prije donošenja novog zakona Crkva treba da zaključi ugovor sa državom.

Bez ikakve sumnje da sva mišljenja povodom ovih pitanja predstavljaju dobronamjerne i legitimne stavove pojedinaca ili grupa, ipak prilikom davanja konačnih odgovora, treba imati u vidu sledeće:

Pravni život u svakom društvu i po cjelokupne društvene odnose, po pravilu treba da se odvija sa što manje ,,bolnih rezova“, uz što više opreza i suptilnosti od strane činilaca vlasti prema stanovništvu. S tim u vezi, nužno je poći od činjenice da značajan broj odredbi navedenog zakona predstavljaju dobra rješenja, potpuno prihvatljiva sa stanovišta primjene Ustava, sistemskih zakona i cjelokupnog pravnog života u Crnoj Gori. Otuda bi stavljanje van snage navedenog zakona u cjelosti, bilo necjelishodno i nepotrebno, pa i moglo protumačeno kao jedan vid revanšizma, osvetoljublja ili čak golog inata prema ranijoj vlasti, što nikako ne bi trebao biti slučaj ni od strane politike, a kamoli pravne struke kao nekog ko neposredno učestvuje u donošenju pravnih akata, kako opštih, tako i pojedinačnih.

Tačno je da je sada važeći zakon u jednom, i to značajnom dijelu, na jedan krajnje neustavan i protivno sistemskim zakonima način zadirao u imovinsko-pravne odnose između države i Crkve, kao i pogresno i protivurječno cilju kakav treba da ima, predvidio institut registracije i evidencije (formalno izjednačene sa registracijom) vjerskih zajednica. Ali je činjenica i to da se radi o manje od 50% od ukupnih odredbi postojećeg zakona, što suštinski i pravno-tehnički predstavlja više nego dovoljan argument protiv ukidanja zakona u cjelosti, već da se kroz njegove izmjene i dopune, putem derogacije (,,derogatio legis“) izbrišu ili pravno koriguju njegove sporne odredbe. Na taj način, pojednostavio bi se i ubrzao postupak eliminisanja očigledno neustavnih i diskriminatorskih odredbi tog zakona, za razliku od postupka donošenja novog, koji bi zahtijevao dugotrajnu javnu raspravu i učešće većeg broja činilaca, bez objektivnih razloga i potrebe. Bez obzira na ustavnu odvojenost vjerskih zajednica od države, propisanu odredbom čl.14 Ustava Crne Gore, Crkva kao subjekt na koji se navedeni zakon najviše i odnosi, itekako ima pravo i obavezu da o prednjem vodi računa, tim prije što je i sama neposredni učesnik i konstituent društvenih odnosa i procesa u državi.

Pritom, bilo kakvo uslovljavanje, pa i sastava nove vlade prethodnim ukidanjem ili izmjenama i dopunama navedenog zakona, ne bi bilo objektivno moguće podvesti pod pravnu argumentaciju, niti bi tako nešto vodilo svom cilju, a to je da novi akt bude u potpunosti usklađen sa Ustavom, ostalim zakonima, fakticitetu postojanja tradicionalnih vjerskih zajednica, i međunarodnim standardima.

Tek nakon svođenja navedenog zakona na teren prava, dakle u ,,mirne vode“, što će se učiniti njegovim kvalitetnim izmjenama i dopunama, treba ući u postupak pregovora i zaključenja ugovora između Crkve i države, ne i prije toga, kako se naknadno ,,kao repovi“ ne bi vukla otvarala pitanja, koja ne bi smjela da budu sporna, a mogla bi da opterećuju taj proces.

autor je advokat i član Ekspertskog tima Mitropolije crnogorsko-primorske

Foto: Boris Pejović
Mitropolija