BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

«Principov pucanj»

«Principov pucanj»
11.08.2014. god.


Prvi svetski rat je bio neizbežan – nalazimo u udžbenicima, baziranim još na radovima istoričara marksističke škole – ljudski faktor su odbacivali, činjeničnom stanju (faktologiji) su pridavali drugorazredni značaj, svi ratovi za njih su se pokazivali neizbežnim, svuda su tzv. »proizvodni kapaciteti», »imperijalistička borba za tržišta, promet robe» i tome slično… Samo probajte bilo gde pronaći uzrok početku Krimskog rata – koji praktično nigde nije navedn, tačnije, objašnjava se gorenavedenim konceptualnim uopštavanjima. Uzrok je bio u konfliktu između cara Nikolaja I i Francuske za kontrolu nad Hramom Groba Gospodnjeg. Nikolaj I je istupao kao zaštitnik i pokrovitelj svih istočnih hrišćana, a Francuska – kao pokrovitelj Otomanskog carstva.

Pitanje krivaca i uzročnika Prvog svetskog rata, prema rečima ruskog istoričara Anatolija Utkina, »uvenuo je» pošto je nemački istoričar F.Fišer 1967. godine pozvao na zanemarivanje primitivnih hronologija (ko je prvi počeo mobilizaciiju, objavio rat, pretio i slično) i da se obrati pažnja na ciljeve zaraćenih strana. Dvostruko napadnim i agresivnim, jasno izraženi i nacionalno priznati oni su bili samo u jednoj državi, a to je bio Nemački Rajh Vilhelma II. Ipak je formalnim povodom i uzrokom lanca događaja koji su povukli početak bojevih dejstava, koja su se pretočila u Svetski rat, postao pucanj jektičavog srbskog studenta iz Sarajeva, Gavrila Principa. Ali hajde da razmotrimo taj događaj u kontekstu tog vremena, trudeći se da apstrahujemo naše poznavanje događaja u proteklih 100 godina, i potrudimo se da na to pogledamo tadašnjim očima mirnih žitelja Evrope.

Do tada, u trajanju celog jednog pokolenja, Evropa je živela mirno. Poslednji veliki ratovi – Austro-pruski iz 1867. godine i Francusko-pruski iz 1870. u kome je, uzgred, uzeo učešće kao dobrovoljac mladi diplomac Vojne akademije Sen-Sir i naslednik prognane srpske diinastije Karađorđevića – Petar, budući kralj Petar I (Petar Prvi) o kome ćemo govoriti kasnije. Već početkom HH veka odigrali su se Rusko-japanski rat, Bokserski ustanak u Kini, Anglo-burski rat, ali sve je to tako daleko od Evrope – ti udaljeni kolonijalni ratovi po svojoj prirodi ni na koji način se nisu ticali mirnog stanovništva Evrope. Ah, da, bio je još jedan rat negde daleko, veoma važan za naše proučavanje – Rusko-turski rat iz 1877-78. godine. Njegovi, za nas blistavi rezultati, bili su nivelisani na Berlinskom kongresu.

Ali je Srbija, budući do toga već 60 godina faktički nezavisnom, na tom kongresu dobila i formalno priznanje svoje nezavisnosti. To je značilo da se samo zapadna provincija Osmanlijskog carstva – Bosna i Hercegovina, našla odvojenom od ostalih delova Carstva. Time se okoristila Austrougarska, čije su teritorije sa svih strana okruživale Bosnu; Austrijanci su ušli u nju i objavili protektorat nad tom turskom provincijom. Taj događaj je predodredio pucanj Gavrila Principa 36 godina kasnije.

Tokom čitavog 19. veka Osmanlijsko carstvo na čelu sa nekada blistavom Portom potresali su prevrati, ustanci, vojni porazi. Nekada udarna snaga sultana – korpus janičara – podigao se 1826. godine na ustanak posle čega je rasturen, a onda i zabranjen. Preostali janičari su se pritajili ili prebacili u udaljene delove Carstva, gde su se pretvorili u bande bašibozuka – pretnju hrišćanskom stanovništvu Imperije. Tursku su u Evropi zvali »bolesnikom» i na njene se teritorije gledalo isključivo kao na nasleđe, koje treba preraspodeliti među velikim državama. Vinston Čerčil je 1914. godine, kada je saslušao rzloge u korist zaštite »turskog nasleđa» odreagovao: »Obavezni smo da uzmemo pod svoju kontrolu neefektivnu, zaostalu naciju, koja vlada najplodnijim zemljama sveta. Došlo je vreme da bude lišena svojih ogromnih teritorija.»

Život Osmanskog kalifata bio je na kraju. Godine 1908. u zemlji je došlo do prevrata. Partija »Itihad» (»Ujedinjenje i napredak») uz podršku jermenskog »Dašnak Cutjun» svrgla je sultana Abdul-Hamida, koga je 10-ak godina ranije kajzer Vilhelm II uveravao da mu je on »drug zauvek». »Itihadisti», koji su u istoriji dobili naziv mladoturaka, proglasili su sultanom Mehmeda Rešada V – ali je stvarnu vlast dobio Trijumvirat – Enver-paša, Talat-paša i Džemal-paša. U takvim uslovima, Austrougarska je rešila i formalno prisajediniti Bosnu i Hercegovinu koju je već 30 godina u realnosti administrirala.

Objava aneksije Bosne je činjenica koja će kasnije odigrati značajnu ulogu u procesu protiv Gavrila Principa. U odgovor na aneksiju, Srbija je objavila mobilizaciju. Austrougarska se takođe pripremala za rat, a kajzer Vilhelm II je tražio od Nikolaja II – »svog kuzena Nikija»- da pritisne Srbiju da prizna aneksiju. U pismu svojoj majci Niikolaj II objašnjava suštinu te krize:

»Nemačka nam je rekla da će, ako ne prihvatimo aneksiju, posledice biti vrlo ozbiljne, sa teško predvidivim završetkom. Pošto je stvar bila izložena tako direktno, nije nam ostalo ništa drugo do da progutamo svoju gordost i pristanemo. Ali, odnos Nemačke prema nama bio je toliko brutalan, da mi to nećemo zaboraviti.»

Napominjem da Rusija, koja je u tom trenutku tek izašla iz revolucionarnog meteža 1905-1907. godine nije još bila potpuno oporavljena ni od poraza u Rusko-japanskom ratu. Srbija je morala prekinuti mobilizaciju i pomiriti se sa aneksijom Bosne.

Interesantno je da je još 5 godina pre toga Srbija zvanično bila saveznik Austrougarske. Tokom čitavog 19. veka u njoj su se smenjivale dve dinastije – Karađorđevića i Obrenovića, potomaka vođa Prvog i Drugog srbskog ustanka protiv Turaka početkom 19. veka. Obrenovići su se uglavnom orijentisali na centralnoevropske države. Kralj Aleksandar Obrenović je 1903. godine bio krajnje nepopularan u društvu, između ostalog, i među oficirima. Sveopšte negodovanje je izazvala njegova veza i brak sa Dragom Mašin, ženom starijom od Aleksandra Obrenovića dvanaest godina, koja je nekada bila dvorska dama njegove majke. Oficirski korpus je otvoreno prezirao kralja na osnovu niza uzroka, od kojih je morganatski brak bio ključni. Grupa odlučnih polaznika Oficirske škole u Beogradu, na čelu sa Dragutinom Dimitrijevićem rešila je promeniti istoriju svoje zemlje. Grupa od desetak oficira upala je u dvorac (skromnu zgradu, prema ruskim merilima) i posekla kralja Aleksandra i njegovu suprugu.

Dinastija Obrenovića bila je potpuno uništena i sada je Srbima ostala samo još jedna – Karađorđevići, naslednici Crnog (»Kara» – na turskom) Đorđa, vođe Prvog srbskog ustanka. Na presto je doveden njegov unuk, Petar Karađorđević, zet crnogorskog kralja Nikole, čije su dve kćeri bile udate za ruske Velike kneževe. Istorija odnosa kralja Petra i Dragutina (Apisa) Dimitrijevića još treba biti ispitana, ali očevidno je da je, bez obzira na znatnu razliku u godinama (kralj Petar je bio više od 20 godina stariji od Apisa), Dimitrijević odigrao važnu ulogu u Srbiji, ustanovivši partiju »jastrebova». Prema svedočenju Vasilija Štrandmana (koji je 1914. godine bio ruski izaslanik u Beogradu, a čije su uspmene sasvim nedavno pronađene u jednom od arhiva ruske emigracije u SAD i objavljeni 2011. samo na srbskom jeziku, u Beogradu) on je jednom bio u prilici da prisustvuje razgovoru kralja Petra sa sinom – prestolonaslednikom Aleksandrom. Pucnji Principa već su zazvučali, ali bojna dejstva još nisu bila počela. Ruski ministar spoljnih poslova, Sazonov, nastojao je na predaji zemlje i odstupanje armije, motivišući svoj stav time da će to na sledećem kongresu probuditi sažaljenje i saučešće velikih država prema Srbiji. Do te mere tada u Petrogradu nisu razumevali srpske realije. Kralj Petar je objašnjavao sinu da, ako ih beogradski »jastrebovi» na čelu sa Apisom osumnjiče za slabost, to ih čeka sudbina Obrenovića, tj. »Apis služi Srbiji, ne dinastiji». Uzgred, pogibija Obrenovića ostavila je vrlo težak utisak na Nikolaja II, on se bojao slične sudbine, često se vraćao toj tragediji u svom dnevniku, u prepisci sa suprugom Aleksandrom Fjodorovnom i čak i u pismima »kuzenu Viliju» – kajzeru Vilhelmu II.

Rata se u Evropi niko nije bojao. Suviše dugo je u blagostanju živeo Stari svet, užasa rata skoro se niko nije sećao, granica unutar Evrope praktično nije ni bilo – pasoše su vozovima proveravali epizodni kondukteri, zajedno sa kupljenim kartama. Pri tom su se već pojavili mitraljezi, avioni, borbena kola, bodljikava žica. Već su svetlost dana ugledali i prvi konc-logori – Englezii su u njih zatvarali mirne Bure u toku gušenja ustanka Transvale i Oranžističke republike. Ljudski um je ustrojen tako, da je nesposoban braniti se od nečega čemu ranije nije bilo primera. A primera globalno pozicioniranog rata sa stotinama kilometara rovova, tesno sabijenom linijom fronta, sa raspoređenom po liniji odbranom s primenom svih darova naučno-tehničkog progresa, prosto nije bilo.

Zato su se »jastrebovi», kojih je bilo u svakoj evropskoj državi, s velikim trudom nivelisali sa proračunatijim, a time i opreznijim »golubovima». U Srbiji je primer ovih drugih bio Nikola Pašić, balkanski Vinston Čerčil. U Rusiji – Stoljipin. Ali je snaga, raspoloženih »za» rat, bilo znatno više, pri čemu su rat prikazivali ratkotrajnim – pa, u krajnjem slučaju, pola godine – godinu i u celini u formatu HIH veka. To se jasno vidi prema pešadijskim pravilima službe — mitraljezi su se već pojavili, a ukopavanje nijedan evropski ustav nije propisivao, nekih pojmova naprosto nije bilo. Naprotiv, nastupanje se propisivalo u tesno sabijenom stroju. Kao prema izreci – Svaki se general priprema za prošli rat. Tako je francuski maršal Žofr odbijao da se koristi telefonom. Britanski feldmaršal Heig smatrao je mitraljez »oružjem koje je nezasluženo zadobilo veliki autoritet». Drugi britanski vojskovođa – Kičener, koji je komandovao ekspedicionim korpusom u Francuskoj, smatrao je tenk »igračkom». Čak u avijaciji kao vojnoj sili neki nisu videli smisao — Ferdinand Foš, koji je kadnije postao generalisimus Francuske, 1910. godine je govorio oficirima da nema ničeg smešnijeg od ideje korišćenja aviona u vojne ciljeve:»Avijacija u ratu – nije ništa više od sporta.»

Ipak — da li je bilo mogućnosti da se izbegne rat? Ja mislim – da. Da se u Sarajevu nisu začuli pucnji, rat je mogao ne započeti. Prosti primer – Treći svetski rat bio je neizbežan u poslednjih 40 godina. Karipska kriza bila je u 100 procentnoj mogućnosti da ga izazove. Ali Treći svetski rat je obmanuo nadanja i nije započeo. Godine 1914. zainteresovanih strana u vezi Principovog pucnja dje bilo tako mnogo, da su za izbeći rat šanse bilo vrlo male. I do njega je došlo. Uostalom, razmatraćemo događaje po redu.

Ne mogavši započeti rat sa Austrougarskom, beogradski »jastrebovi» su se okrenuli na drugu stranu – na »mladoturskom» revolucijom još više oslabljeno Osmanlijsko carstvo. Namerno izbegavam termin »Turska», tj. to što danas nazivamo »Turskom», nije potpuno jednako Osmanlijskom carstvu, Kalifatu, na čelu kojeg je stajao poglavar svih muslimana sveta – sultan. Kojim se jezikom tada govorilo u toj državi? Na otomanskom (ili osmanskom). Današnji turski samo se u 10 procenata svojim vokabularom poklapa sa tadašnjim osmanlijskim. Pismo je tada bilo bazirano na arapskoj grafici, ne na latinici, kao danas ( nju je uveo Mustafa Kemal 1924. godine – otac turske republike i turske političke nacije, prvi Turčin, dobio je prezima »Ataturk», to jest – otac Turaka). Ko je tada bio pravi Osmanlija? Bilo koji musliman, podanik sultana, bez obzira na svoje etničko poreklo. Svi su janičari bili Osmanlije, iako prema poreklu hršćani – Srbi, Grci, Bugari, Rumuni, koje su, kako se kaže na Balkanu, poturčili. Načinili su ih Turcima, tj. naterali primiti islam ( a izaći iz toga nije se moglo, jer se tako nešto kažnjavalo Šerijatskim zakonom smrtnom kaznom i ta se norma strogo poštovala do kraja Osmanlijskog carstva). Bespravne podanike sultana činila je hrišćanska raja, koja je i nazivala Osmanlije »Turcima».

Ruski dobrovoljac u Crnogorsko-turskom ratu 1876-1878. godine opisuje opsadu utvrđenja i dobacivanje Crnogoraca i Turaka: »Predajte se, Turci!» — »Turci se ne predaju!» — oni su se dovikivali na istom jeziku, zato što su najveći deo »Turaka» evropskog dela Carstva činile ustvari »poturice» koji osmanlijskog jezika nisu znali, ili su ga znali vrlo loše, tako da su i u svakodnevnom životu koristili svoj maternji jezik, tj. u ovom slučaju – srbski. Današnji »Bošnjaci» ili bosanski muslimani – upravo su ti poturčenjaci, koji su se i sami do početka HH veka nazivali »Turcima». Zato su odmah po oslobođenju srbskih, bugarskihi grčkih zemalja s početka HH veka mnoga sela i čak manji gradovi za jedan dan zbacivali masku »Osmanlija vernih sultanu» i ponovo postajali pravoslavni Srbi, Grci , Bugari koji su neretko tokom stotina godina bili kripto-hrišćani, prinuđeni da se predstavljaju muhamedancima. Analogni proces se odvijao u Španiji i Portugaliji sa kripto-judejskim zajednicama koje su, spasavajući se od Inkvizicije, bile prinuđene da se služe mimikrijom i stotinama godina da se pretvaraju »dobrim katolicima». Poslednja kripto-judejska zajednica otkrivena je tek 1986. u portugalskom gradu Belmont.

Beogradski »jastrebovi» su udarili po vekovnom neprijatelju – Turskoj. Godine 1912. je građanski rat, kojeg je izrodio prevrat »mladoturaka» oslabio Osmanlijsko carstvo, kao i sukob sa Italijom za Tripolitaniju (Libija) stvorio je jedinstveno povoljne uslove. Rusko ministarstvo spoljnih poslova trudilo se da zaustavi Srbiju, ali je uz podršku Crne Gore, bugarske i Grčke ona osećala u sebi snagu da pobedi Tursku. U septembru 1912. Balkanska liga je započela bojeva dejstva. Srbska vojska je oslobodila Kosovo i Metohiju, prvi put od poraza kneza Lazara 1389. u Kosovskom boju, naoružani su srbi stupili na kosovsko tle. Oslobođen je i drevni glavni grad, carski grad – Prizren. Naseljen »Turcima», Sandžak, smešten između Crne Gore i Srbije bio je preuzet i napokon se između srbije i crne Gore našla zajednička granica. Čitava Stara Srbija bila je oslobođena od 500-godišnje osmanlijske okupacije. U novembru je Istambul, osećajući retnju čak i tamo, pod udarcima Balkanske lige, zatražio pomoć velikih sila. Austrougarska je objavila mobilizaciju. Bojeva dejstva su morala prestati, a u Londonu je bila sazvana međunarodna konferencija. Luke na Jadranu srbija nije dobila – Austrija, Italija i Nemačka umele su ponovo Rusiji i Francuskoj nametnuti svoju volju, iako je raspoloženje francuskog predsednika Poenkarea bilo krajnje borbeno.

Teritorija Srbije uveličala se za višeod 40%. Pritome, stanovništvo je bilo raznoliko – ne samo srbi, već i »Turci», Arnauti (Albanci). I, što je najvažnije, te su teritorije bile daleko zaostalije u odnosu na predratnu srbiju. Predstojaoje teški rad u veziintegracije tih teritorija i vlada nikole Pašića aktivno se u to upustila, ali je na rubnim područjima vladao haos – raspadajući se, Turska je stvarala bande bašibozuka i Arnauta koji su terorisali hrišćane, preostale na njihovoj teritoriji, a često su napadali i na ponovo prisajedinjene srpske zemlje.

U takvim uslovima saratnik pukovnika Dimitrijevića, »Apisa», koji je dotle uspostavio vojnu špijunažu, major Tankosić, otvorio je mrežu logora za pripremu mladih dobrovoljaca, od 15-16 godina – komita – partizanskih diverzanata. Njih su prebacivali preko granice da bi se borili sa bašibozucima i Arnautima, vraćajući im istom merom. Srbski monah Kalist, učenik episkopa Nikolaja (Nikolajevića) u svojim je uspomenama opisivao jedan od takvih logora i svoj ratni put – on je ratovao neprekidno od 1912. do 1919. godine. Tek kasnije će major Tankosić odigrati važnu ulogu u pripremi Principovog pucnja. Do tada su srbski »jastrebovi» na čelu sa pukovnikom Apisom postali poznati kao udruženje »Crna ruka». U ruskim istoriografijama oni su obično nazivani »tajnom organizacijom», što nije sasvim tačno. O njihovom postojanju svima je bilo poznato; oni su čak objavljivali magazin »Pijemont’, čiji tomovi još čekaju ruske istraživače u beogradskim arhivima.

1913. godine Srbija se nije mogla dogovoriti sa Bugarskom o podeli Makedonije, teritorije inače vrlo interesantne, koja je u tom trenutku bila naseljena sa otprilike 50% »turskog» stanovništva i arnauta. Ostalih 50% Slovena uglavnom je bilo seosko stanovništvo čiji je dijalekat bio doneklena razmeđi srbskog i bugarskog jeziika. Tako je u tom trenutku slovensko stanovništvo Makedonije moglo postati kako srbsko, tako i bugarsko. Onih koji su se opredeljivali kao etnički Makedonci u tom je trenutku bilo vrlo malo. Čak i danas, posle 100 godina, rano je govoriti o stvaranju makedonske nacije, iako je to danas narod oformljenog jezika, identiteta i crkve, ako i neriiznate (Makednoska Pravoslavna Crkva nekanonski se ocepila od Srpske Pravoslavne 1967. god.) Ali do danas Makednoci gravitiraju između dve tačke – Beograda i Sofije.

Nastao je još jedan Balkanski rat, u kome su sada protiv Bugarske istupili zajedno sa Srbijom i Crnom Gorom Rumunija, Grčka i čak Porta. Za mesec dana Bugarska je bila razbijena i nadmeni car Ferdinand, koji se, prema svedočenju Vasilija Štrandmana nije ustručavao da svoje bugarske podanike naziva stokom (car je bio nemačke krvi), morao je kapitulirati.

Tako su prema rezultatima dva rata srbski »jastrebovi» dobili iskusnu, prekaljenu vojsku visokog pobedničkog morala, a sami su još više potkrepili veru u sopstvenu snagu, odlučnost i žestinu. Srbska vojska je zadobila i čisto pragmatične pouke – početkom 1914. Oružarnica u Kragujevcu je ustanovila proizvodnju ručnih granata kojima su sada bili naoružani svi srbski vojnici. Pred Prvi svetski rat nijedna evropska armija nije imala ručnih granata u svom naoružanju, a tek se spremala da ih uvede Ruska carska armija (RIA). Ručna granata se uglavnom smatrala opasnim oružjem i poveravali su je samo profesionalcima, tj. minerima koji su ih sami za sebe i izrađivali.

U takvim uslovima je pukovnik Apis ponovo obratio pažnju na Austrougarsku. Sada se i ona njemu učinil lkšim plnom. Šta znamo o Austrougarskoj — Uglavnom nam je poznata prema »Doživljajima dobrog vojnika Švejka», češkog pisca Jaroslava Hašeka. Sada Austrougarsku opskrbljuju isključivo negativnim epitetima – i »nemoćna, oronula» i »tamnica naroda». Lako je ružiti sada više nepostojeću zemlju, za koju se više nijedan pravozastupnik ne bi založio.

U 16. i 17. veku upravo je Habsburško carstvo stalo na put Osmanlijskom carstvu, tada u punoj sili i procvatu. Upravo u vreme vladavine Habsburga spasavali su se Srbi od osmanlijskog terora. Godine 1690. patrijarh Arsenije Čarnojević poveo je seobu srbskog naroda sa Kosova i Metohije na sever, u hrišćanske zemlje. Srbi su naselili Srem, Banat i Bačku. Srbski grad Sentandreja ponikao je 20 km severno od sadašnje Budimpešte.

Srbima su Habsburgovci popunjavali Vojnu granicu – granicu Austrije i Osmanlijskog carstva. Srbi-graničari imali su službu analognu službi naših Kozaka – na teritoriji današnje Hrvatske, gde su čuvali mir Evrope od ekspanzije Kalifata. Godine 1848. u višenacionalnoj Austrougarskj je započeo građanski rat – ambiciozno mađarsko pčemstvo tražilo je ista prava kao nemačko-austrijska elita. Ustanak je ugušen – a sa jedne strane je inicijativu pokazao i hrvatski ban Jelačić, koji je naterao na pokornost Mađarskoj Hrvate i srpske graničare. Sa istoka je ušla ruska vojska – imperator Nikolaj Prvi ispunio je obaveze koje je preuzela na sebe Rusija u okvirima Svetog Saveza, stvorenog posle pobede nad Napoleonom. Zato je Nikolaj dobio nadimak »žandar Evrope». U toku pobune u Austriji je stvorena i savremena autonomna oblast Vojvodina. Najveći grad Srema, rezidencija Karlovačke patrijaršije (do 1920. Srbi su imali dve crkve – jednu na teritoriji Austrougarske, drugu na teritoriji tadađnje Srbije. Po okončanju Prvog svetskog rata i stvaranju Kraljevine SHS crkve su ujedinjene u jednu Srpsku Pravoslavnu Crkvu) Sremski Karlovci – odbio je napad Mađara kada su srbski pobunjenici odneli pobedu u bici na rubu grada. Potom je patrijarh srbski Rajačić sazvao narodni zbor na kojem objavljeno formiranje Srbskog Vojvodstva u sastavu Austrije.

Ali, Mađari su bili ti kojima je udovoljeno. Bez obzira na to što je ustanak ugušen, Dunavska se monarhija transformisala u dualističku monarhiju pod vlašću jednog imeratora. Sada su sve zemlje Austrougarske bile podeljene na Cislajtaniju i Translajtaniju, potčinjene ili Beču ili Budimpešti.

(Nastaviće se)

Autor: Ilja Gorjačev

Prevela Branislava Sovilj



  • Izvor
  • ilya-goryachev.info// vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Na Slobožanskom pravcu ruske trupe su oslobodile skoro polovinu teritorije Volčanska. Nakon što su preuzele kontrolu nad kompleksom zgrada, prednje grupe su stigle do porušenog mosta u ulici Privokzalna....


Rusija nikada nije odustala od pregovora, za razliku od Kijeva, izjavio je izaslanik Moskve u UN Vasilij Nebenzja

Ukrajinskog lidera, čiji je mandat istekao danas, Rusija smatra „ratnim zločincem“, izjavio je bivši predsednik Dmitrij Medvedev


Izraelski emiter Kan izvestio je da dve zaraćene strane nisu mogle da se slože oko toga kako bi izgledao „kraj rata“


Ministar odbrane Grant Šaps izjavio je da je to razlog zašto zapadne nacije ne obaraju ruske rakete iznad Ukrajine


Ostale novosti iz rubrike »