BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Darko Ristov Đogo: Rusofilija sebičnosti

Darko Ristov Đogo: Rusofilija sebičnosti
28.09.2019. god.
Kada mi je jedan do dragih prijatelja, Rus, poslao novi spis Nikite Bondarjova, moram priznati da sam se zaista obradovao, cijeneći širinu i izvrsnost njegovog poznavanja srbsko-ruskih odnosa, ali i stavove koje je ranije iznosio u svojim javnim nastupima. Međutim, kako sam čitao pomenuti tekst, moram priznati da sam osjećao sve veću gorčinu i iznenađenost.

 Iako dijelim njegovu potpunu sumnjičavost prema svim političkim akterima koji su bilo kada bili spremni da onemoguće razvijanje srbsko-ruskih odnosa, ostao sam frapiran elementarnom postavkom stvari koju nam je ponudio Bondarjov (da, srbska transkripcija je neodlučna i često zadržava nedosljednost ruske razlike između pravopisa i izgovora)

Ono što je Bondarjov uspio da uradi jeste da (nadam se) iskreno i otvoreno utemelji jedan ruski oportunistički stav. Međutim, osnovno pravilo „družbe“ kaže da ne možeš od drugog očekivati više od onoga što si sam spreman da pružiš. Pogledajmo, onda, kako stvari stoje sa njegovim postavkama.

(Imao bih šta da kažem i o njegovim uvidima i to kao političko biće. Međutim, kako sam sveštenik SPC, što znači da 99% čitalaca ovog teksta neće razlikovati građanina i sveštenika, ostavljam po strani političke primjedbe. Usredsrediću se samo na dva aspekta potpuno pogrešno postavljene prizme posmatranja.)

RUSIJA I PRAGMATIZAM

Prvi metodološki problem koji Bondarjev čini jeste jedna uska i oportunistička autoidentifikacija svoje pozicije. Nije sasvim jasno šta bi ona trebalo da predstavlja osim nekakvo čudnovato i u suštini bezobrazno saopštavanje srbskom čitaocu stava Nikite Bondarjova da ga nije briga šta jeste srbski interes ili mu je srbski na nekom nebitnom mjestu.

I tu dolazimo do centralnog problema ovakve postavke stvari. Ako je oportunizam legitiman stav u jednom međuljudskom odnosu (i odnosu među narodima), zašto bi onda uopšte Srbima u Srbiji ili Srbskoj bilo bitno šta je dobro za Ruse u Rusiji?

Gdje je kraj ovom „mene interesuje moje a ne ono opšte/zajedničko?“ Nije li možda onda za Rusiju najbolje da pokuša da, recimo, sasvim odustane od principijelnog stava o nepriznavanju secesije AP Kosovo i Metohija i da se radi dobra „Rusa u Rusiji“ nagodi sa Zapadom u zamjenu za neku političku uslugu?

Ne bi li, na liniji političkog oportunizma Nikite Bondarjova, onda za „Srbe u Srbiji“ stvarno bilo najbolje da se priklone jačem, „usklade spoljnju politiku sa spoljnjom politikom EU“ (= uvedu sankcije Rusiji), pristanu na NATO integracije itd? Kada se jednom odustane od onoga što je opšte/zajedničko, a oportunizam (ili pragmatizam) uzvedu u načelo, granice dometa oportunizma nisu ničim određene.

I dok većina (kvazi)liberala nema problem sa „realpolitičkim“ utemeljenjem svojih viđenja i preporuka, moram da priznam da me kombinacija oportunizma i poziva za druženje ispunjava naročitom vrstom začuđenosti. Ako smo braća, onda nam kese jesu sestre jer su bratova djeca moja, a moja – i bratova briga. Ako smo poslovni partneri ili oponenti (a u poslu se nikad ne zna, možemo biti i jedno i drugo), onda je bolje da se ne družimo.

Jer – i to je ono što Bondarjov u početku odbacuje a predstavlja suštinu rusko-srbskih odnosa kroz vijekove – ne postoje odvojeno, rusko stanovište i srbsko stanovište. Ili je riječ o jednom pogledu na svijet, o jednom svijetu, ili su milioni Rusa i Srba uzalud izginuli kroz vijekove? Naša povezanost nije slučajna, ona nam se nije desila. Ona nije parola, nije samo sentiment bliskosti, mi nismo samo rodnыe jedni drugima. Mi jesmo jedna cjelina.

Takvim nas posmatra isti taj Zapad (uzmimo samo za primjer Bžežinskog i Hantingtona, ako je potrebno uopšte navoditi primjere).

Reći da nekoga interesuje kako se jedna vlast odnosi samo prema „rusofiliji“, a ne prema, recimo, „sopstvenom“ narodu nije samo nekulturno nego je i besmisleno.

Ako se Srbija ili Republika Srbska okrenu u geopolitičkom smislu od Rusije i Rusija od njih, ako shvatimo naš odnos kao manje-više stvar sebičnog pragmatizma, ogromne su šanse da sa vremenom nećemo ni imati „rusofiliju“ ili da će ona biti društveno i politički irelevantna.

PRAGMATIZAM I RUSIJA

Ono što Bondarjov takođe ne primjećuje (ili ne želi da primijeti) jeste veza između pragmatizma i simboličkog predstavljanja.

Osim apsolutno besmislene tvrdnje da je tek za vrijeme najskorije političke strukture u Srbiji „rusofilija postala mejnstrim“, Bondarjov pravi još jednu grešku koja bi, čak i za najpragmatičnijeg Rusa morala da bude jasna: ako je poenta javne rusofilije širenje ljubavi prema Rusiji, onda jednom Rusu (i rusofilu) ne može biti sasvim svejedno šta neko ko sebe predstavlja kao rusofila ili čovjeka iza koga stoji Ruska Federacija radi u Srbiji.

Ako će rusofili (pravi ili lažni) da unište jedno društvo, odreknu se Kosova i Metohije i nastave geopolitičke procese koje su „zapadnjaci“ započeli, onda za rusko-srpsku stvar nisu potrebni gori neprijatelji nego što su takvi rusofili.

Štaviše: ako će se rusofilija trajno asocirati sa destrukcijom i nebrigom, onda će i sama ideja rusofilije biti kompromitovana za buduće generacije. Ako me lopovi kradu, radije bih da to ne budu ni Rusi, ni „rusofili“.

O tome ko je i na koji način bio istiniti a ko lažni rusofil i ko je uopšte više učinio za rusku stvar u Srbiji i srpsku u Rusiji, vodiće se polemike i sigurno da se mogu naći svjetle i mračne stranice u svim srbskim političkim garniturama od 1992.do danas.

Odmah moram da kažem, da upravo kao neko ko srpske i ruske zemlje doživljava kao svoje otačastvo, zadržavam pravo da budem kritičan i prema nedovoljnoj osjetljivosti ruske i srpske političke elite od 1992. naovamo, a prema pitanjima „sopstvenih naroda“.

Rusija i Srbija (a i Republika Srbska) i dalje su zemlje u kojima su jedina nerješena nacionalna pitanja ono rusko (russkiй vopros) i srbsko. Imali bismo mi razloga da budemo kritični prema svima i kao slobodni ljudi imamo pravo da nikome ne vjerujemo bezrezervno, nego da pogledamo koji su efekti njegovog sebepredstavljanja i rada.

Na moje pitanje o jednom od bivših predsjednika Srbije, jedan hercegovački čobanin mi je anegdotski, sa mudrošću vijekova rekao:

„Znaš kako: Ako laje k’o pas i čuva ti ovce – onda je pas. Ako zavija k’o kurjak i jede ti ovce – onda je kurjak. Ako laje k’o pas, a jede ti ovce – nije ni bitno šta je, nestade ti ovaca“.

O tome ko je i kada vuk ili pas čuvar, da li nas čuva ili nas nestaje – svako od nas neka donese odluku. Sloveni smo, slovesna smo bića.



  • Izvor
  • Foto: frontal.srb/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Uprkos ogromnoj vojnoj pomoći čitavog Zapada, već je svima jasno da je pobeda Rusije na ukrajinskom frontu neminovna i da će uslediti uskoro. I upravo je to i vreme...


EU i SAD guše Srbiju jer veruju da je previše slična Rusiji

Toksikološki institut u Bonu je u uzorcima sa autopsije otkrio tragove leka droperidol, teškog neuroleptika koji može da izazove infarkt, a koji Miloševiću nikada nije bio propisan. Istragu o...


Serija režiranih ratova koju je nametnula zapadna oligarhija, a koja kulminira sada sukobom sa Rusijom, samo je očajnički i uzaludni pokušaj da se očuva kriminalna i nepravedna svetska dominacija...

Svađa oko američke granične krize postala je test da li država može da prkosi saveznoj vladi kako bi se zaštitila


Navršilo se tačno 81 godina od završetka velike napadne operacije Crvene armije koja je imala za cilj da probije opsadu Lenjingrada, čijem stanovništvu je usled teškog bombardovanja i permanentne...


Ostale novosti iz rubrike »