booking.com
Početna stranica > Novosti

MANASTIR ĆELIJE- KALUDRA

 MANASTIR ĆELIJE- KALUDRA
02.03.2013. god.
O nastanku Kaludarskog manastira i sela Kaludre Radoslav Jagoš Vešović piše: ''Značajne su u ovom pogledu u Kaludri Ćelije, tihi i zaklonjeni kraj sela, ispod brda i stijena do Kaludarske Klisure, gdje se strmno spuštaju kose od Ravni, s lijeve strane na Maraševa Brda, sa desne strane rijeke. Tu se na samoj padini ovih brda na maloj riječnoj luci, s desne obale ispod visokog granatog drveća, nalaze razrušene zidine, i hrpe pocrnjelog i davno tesanog kamena. Iznad ovih razvalina u stjenovitim stranama nalaze se pećine kao udubljenja sa još očuvanim tragovima života. To su po predanju stare manastirske ćelije, po kojima je ovo mjesto dobilo svoje ime. 
 
Tu je i crkvina na čijem je mjestu, kazuju, bila crkva, posvećena sv. Luki. Otuda Kaludrani Lučindan drže kao mjesnu zavjetinu. Tu se okuplja toga dana sabor i služi se liturgija. Zemlja se smatra kao „crkovna“ ili „manastirski vakam“, stoga je pojedinci nerado iskorišćavaju. Kažu da su oni koji su tu sjekli šumu, kosili ili orali iza toga preživljavali izvjesne teškoće i neprijatnosti, tj. dešavale im su se bolesti u porodici, nesrećni slučajevi i slično. O tome mještani navode više različitih primjera. Nekim starim Anđićima, vele, okrenula se bila „usta za vrat“ (iskrivila se), jer su bili raskopali i uzeli sa sobom nekakve crkvene stvari, koje su pri manastirištu bile zakopane, i ozdravili su tek kada su prošli kod mitropolita Hadži-Zaharije, te im tamo sveštenici čitali molitvu. Nekim imućnijim Bojovićima u selu, vele, čim su posjeli i počeli obrađivati jednu nezauzetu livadu tu, i stvarati njive, odmah im je počeo nazadak u porodici, te su zemlju morali napustiti. Jednome Raleviću izgorio je stan i „mlijeko u karlicama se pretvorilo u krv“ zato što ih je pravio od drveća koje je sjekao u manastirskoj šumi. Ima više ovakvih primjera, koje narod privodi za dokaz, da je ta zemlja i šuma pripadala manastiru, koji je tu postojao i da je stoga grijeh prisvojiti je i obrađivati. Kaludrani drže, takoreći, kao svetu i zemlju, i vodu, i goru ovog mjesta. Po starom drveću okolo nalaze se davno izgubljeni krstovi a izvor koji tu blizu teče smatra se kao ljekovit, te svaki prolaznik iz okoline svrati da se na njemu napije i umije. Na Lučindan odatle nose vodicu za svoje domove. 
Od drugih ostataka prošlosti kazuju jednu „ćeliju“ u vrhu sela pri stranama u kojoj je, vele, bilo zakopano manastirsko blago i crkveni predmeti, koje su odnjeli dečanski kaluđeri. U ovom gornjem kraju kazuju jedno staro groblje sa zaraslim mramorijem. Nazivaju ga „latinsko“. Da je u Kaludri bio prije više starina i da je ona nekada više značila kazuje i ovo predanje. Jednom davno prošli su neki kaludarski izaslanici sa svojim popom kod vladike Hadži-Zaharija u Peć, ponesu mu neke starinske stvari i ispričaju mu sve o svojoj porušenoj starevini. Drugom prilikom dođe isti vladika sa kaluđerima u Kaludru, potraži po knjigama zatrpane starine pod ruševinama zidina, raskopa i nađe mnoge crkvene sasude, razne predmete od zlata i srebra i odnese sobom „dvanaest tovara svakog blaga“. Vele da je sam vladika tada rekao: „Da zna Kaludra šta joj sada izlazi iz sela i u majke bi se dijete zaplakalo“. Stoga je, pričaju, Kaludri od tada „svrnulo“ zemlja je postala slabija i narod siromašniji. Do tada je kao bila bogata i obilna, a od toga vremena svega manje: i rod na zemlji i stoke na planini i ljudi u narodu.
 
Kaluđeri su u ovom izvanredno pogodnom kutku potpaljivali slobodarsku zublju slaveći nedavnu prošlost i njene velikane, naročito ističući kosovske junake. Buđenje rodoljublja i jačanje patriotizma uzdizanje slobode na pijedestal najviše svetinje uzdanice bijaše im najviši životni cilj. Njihov prevashodni zadatak. Ničim se osporiti ne može njihov presudan uticaj na živalj ovog naselja. Iz sasvim objektivnih razloga. Otuda je širom otvorena srca žedno upijalo slobodarske ideje, a s tim ujedno i znamenje svoga imena. Jer Kaludra u ono vrijeme, moglo je da znači i kaluđersko dobro (posjed), naselje pod dominacijom kaluđera odnosno manastira. Svi znaci govore na osnovu zaostalih tvorevina i sačuvanih tekovina, da Turci za duži period, možda više od jednog stoljeća nisu ušli u trag ili nisu obraćali pažnju na ovaj kaluđerski prosvetarski punkt. Ali, kada su naposljetku ipak otkrili i zapazili jedan dobro organizovan kolektiv krvnički su ga zbrisali. Ni kamen na kamenu nije ostao na površini zemlje. Pa ipak je ostalo nešto trajno i neuništivo duh prosvetiteljskih misionara. I ime ovog sokolovskog gnezda uspomenom vezano za njih.Još i danas su vidljivi tragovi te drevne prošlosti ovog krvavog poprišta. Nekadašnje druge Mileševke ili uzornog Manasija.
 
Prema turskom popisu iz 1485. godine pominje se kao selo Kaludri sa 17 kuća, od kojih su 4 bile bećarske, a 2 udovičke (M. Dašić, 1986.).
Selo Kaludra je uvijek bila poznata po zemljoradnji, stočarstvu i voćarstvu, ali je u novije vrijeme došlo do njihovog zapostavljanja, jer se njeno stanovništvo tokom druge polovine XX vijeka iseljavalo. Ipak, tokom druge polovine XX vijeka selo je imalo zanačajne promjene, a ogledale su se kroz elektrifikaciju, izgradnju novih kuća i njihovom opremanju kvalitet-nim namještajem i izgradnjom vodovoda. Pokriveno je signalom mobilne telefonije. Ima crkvu sv.Luke, četvorogodišnju osnovnu školu i seoski dom. Njegov broj stanovnika u tom periodu opao je sa 576 u 1948. na 348 u 1991. godini ( 1953. god. 597; 1961. god. 611; 1971. god. 552; 1981. god. 445 ). Prema popisu 1991. godine za Crnogorce se izjasnilo 310 ili 89,1 %, Srbe 35 ili 10,0 %, Muslimane 1 ili 0,3 % i „ostale" 2 ili 0,6 % ukupnog broja stanovnika. Po popisu 2003. godine selo je imalo 267 stanovnika (Srba 221 ili 82,8%, Crnogoraca 44 ili 16,5% i 2 ostala).” U Kaludri danas žive bratstva Ralevići, Anđići, Babići, Dabetići, Bugarin, Pavićevići, Barjaktarovići.
 
U svojim putopisima Ratko Deletić o Kaludri je napisao: “Kad se krene od Berana asfaltnim putem dužine 12 kilometara do Kaludre, kroz živopisne predjele klisure, osjetićete čari prirode i ljepotu predjela. Ovdje sunce izgrijava rano, darujući vrhove planina čudesnom bojom. Putnik će otići dalje, ali će vode i priča o ovom kraju i manastiru ostati da traju. Ko jedanput dođe u ovaj kraj, žarko će željeti da se opet vrati, da sebi nađe duševni mir. Tamo, gdje voda najviše pokazuje svoju snagu kroz kanjon, nalazi se Djevojački krš. Prema predanju u selu živjela je djevojka da joj ljepote nigdje nije bilo. Bježala je ispred turske najezde, otimala se i branila da je ne obljube, a kada je došla na ovu stijenu, skočila je u provaliju i nestala u valovima vode. Stijenu nazvaše Djevojački krš. Danas stijenu grle valovi bistre rijeke, a u sedamdeset domova Kaludre, koliko ih zasad ima, sve je manje djevojaka. Otišle su, kažu mještani, u gradove, tamo se zaposlile i poudale. Ovdje su momci većinom ostali neoženjeni. Sve je drugačije, nije kao nekada. Narod je odlazio iz ovih krajeva, tražio sebi lakši i bolji život. No, iako je to podugo trajalo, ov-dje se, već nekoliko godina, život mijenja. Vraćaju se mještani svom kraju, prave se nove kuće, sve je više mladih. Dogovaraju se, prave planove, organizuju akcije za dobrobit sela. Ni Djevojački krš nije usamljen. Tu je motel, čuje se muzika, okupljaju se mladi, Sjede pored rijeke, piju koka-kolu i slušaju, šum vode; obnavljaju priču o ljepotici koja je skočila sa stijene.
U živopisnom kanjonu rijeke, smješten je manastir. Na zidinama drevnog zdanja podignuto je novo. Upravo, da bi ovo sveto zdanje zasijalo prvobitiim sjajem, u ovom gorju učinio je Veljko Ralević, doktor agronomije, profesor na univerzitetu u Americi, koji je rođen u Kaludri.
 
Vratio se da obnovi manastir u svom kraju u Ćelijama. Ovaj neimar, na temeljima starog zdanja, podigao je novi manastir, prvobitnog izgleda, o svom trošku, baš onako kako su nekada manastire gradili velmože i vladari. Klesali su kamen neimari, a Veljko ih bodrio, plaćao da se gradnja manastira završi u roku. Sagrađeni su konaci, zvonik, kapija, okolo manastira kameni zidovi. Urađen je i ribnjak, i sav drugi sadržaj za potrebe monaštva. Unutrašnjost crkve freskopisao je akademski slikar Dragomir Jašović rodom iz Šekulara. Stvoren je pravi dragulj pored rijeke.
Ovdje su, postoje spisi, bili monasi, ćelije manastirske, isposnice, zato se i zovu ćelije, a Kaludra po kaluđerima. Bilo ih je, kažu, 500 prije Kosovskog boja. Najezdom Turaka manastir je opustošen i spaljen. Nosili su turski karavani zlato, zlatne i srebrne nakite velmoža, kažu putopisci za Carigrad i Jedrene. Ostala je samo pustoš. Sada je to novo zdanje, u koje dolazi narod iz svih krajeva Crne Gore i Srbije, da se pomoli Bogu, nagledaju ljepote manastirskih fresaka i prirode. Ovdje se polako obnavlja prošlost u novom ruhu sadašnjosti, a sve zahvaljujući ktitoru Veljku Raleviću. Manastir i ovaj predio postali su pravo stjecište ne samo pobožnih nego i turista.
Mogu se uočiti i stranci, najviše Poljaci, Rusi, Bugari i Njemci. Traje život kao što traju priče, kao što se čuva prošlost i vezuje za sadašnjost.
 
Odlazeći iz ovih krajeva čuli smo odjek manastirskog zvona kako razbija tišinu klisure; nadjačava šum vode ispod Djevojačkog krša, odjekuje duboko i stameno...”
U manastiru Sveti Luka danas živi monahinja Pelagija (Nada Svrkota),rodom iz Bobova Opština Pljevlja.Ona je rođena u Šekularu kod Berana jer je njen otac kao oficir službovao u tom mjestu. Monahinja Pelagija je nastojatelj ovog manastira,uvijek nasmijana i vesela da dočeka vjernika i sve ljude dobre volje koji dolaze u manastir.U Manastiru je ove godine sahranjen njegov ktitor Veljko Ralević,vratio se svojoj Kaludri koju je nesebično volio. 


  • Izvor
  • Goran Kiković- glavni i odgovorni urednik Glasa Holmije


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

    Po peti put u Vranju će biti održan "Letnji atelje" na kome će Vranjski umetnici stvarati ispred same publike.    


    "Tradicionalnu ukusi juga – Vranjska Banja 2019“ naziv je manifestacije koja je u subotu, 10.avgusta, prvi put održana u Vranjskoj Banji sa ciljem promocije vranjske kuhinje, ali i jela...

Prva radionica dekupaža u Vranju     Dekupaž je umetnička tehnika dekorisanja predmeta komadima papira. Dekupaž se vekovima koristi i usavršava u svetu, a može se primeniti na velikom broj


Do kraja ovog meseca iz Podmoskovlja bi trebala da krenu četiri velika kamiona u kojima će biti delovi spomenika Stefanu Nemanji koji će krasiti Savski trg u Beogradu. Čuveni...

Treća epizoda serijala putopisa Miloša Krstića "Ko lagano ide, dalje će stići“ je posvećena precima stradalim za slobodu. Epizoda vodi gledaoce na Kajmkčalan. Srbija je u Prvom svetskom ratu izgubila...


Odbor za standardizaciju srbskog jezika uputio je pismo Nacionalnom savetu za visoko obrazovanje u kome ističe da ne postoji poseban jezik Bošnjaka koji se lingvistički razlikuje od srbskog jezika...


Ostale novosti iz rubrike »