BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Ko je bio Krsta Cicvarić: Sam protiv svih

Ko je bio Krsta Cicvarić: Sam protiv svih
21.03.2013. god.

 Rođen je 14. septembra 1879. u selu Nikojevići na Zlatiboru, prvi tekst u mesnim užičkim novinama objavljuje već kao učenik osnovne škole u Mačkatu. Obrazovanje nastavlja u užičkoj gimnaziji, gde pristupa socijaldemokratama i, iako maloletan omladinac stranke, vodi vatrene prepirke s vodećim srbskim socijaldemokratama Dragišom Lapčevićem i Dimitrijem Tucovićem, koji mu je bio i bliski rođak. U užičkoj realci uspeva da dođe u sukob gotovo sa svima, pogotovo s profesorom Nastasom Petrovićem, inače radikalom, koji ga je, zbog političkih stavova, nazvao demonom.

Usput se izjašnjava kao ateista i bezbožnik, odbija da pohađa veronauku, što je u tadašnjem užičkom društvu bilo neviđeno, a još više neshvatljivo. Naravno, iz užičke realke izbačen je brže nego što je u nju upisan, pa je primoran da vanredno školovanje završi u Beogradu. To će biti sve od njegovog zvaničnog obrazovanja.

Doduše, pokušao je da studira filozofiju u Beogradu, pa u Beču, ali zbog večitog sukoba sa sistemom od toga nije bilo ništa. To ga nije omelo da napiše rasprave „Osnovni problem filosofije”, „Šta je metafizika”, „Idealizam ili materijalizam” i druge, i da postane jedan od najobrazovanijih ljudi svog doba, koji će uletati u sukobe s dotadašnjim vrhovnim stručnjacima iz svih oblasti.

Nakratko se zaposlio u Beogradskoj opštini, odakle su ga čak tri puta otpuštali (iz političkih razloga, naravno), izveli na sud, jednom je čak bio primoran da beži iz Srbije. Čim se vratio, uređuje anarhistički list „Hleb i sloboda” (1905), da bi 1907. godine pokrenuo „Radničku borbu”. U ovom časopisu Cicvarić objavljuje anarhističke manifeste „ništa s državom, sve protiv države”, poziva na otvorenu borbu, svim dozvoljenim i nedozvoljenim sredstvima. To je vlastima vrlo brzo upalo u oči, a bilo je dovoljno da ga pošalju na robiju u Požarevac.

kostacicvaricDvoglavi il’ troglavi orao
Od višegodišnjeg nošenja bukagija spasla ga je Aneksiona kriza oko Bosne i Hercegovine 1908. godine, tokom koje je oslobođen. Po nekim izvorima, tada se odrekao anarhističkih stavova, ali brošura koju je 1909. godine objavio pod pseudonimom Ivan Ivanić ne govori tome u prilog. Pod nazivom „Plava knjiga o srbskom pitanju” savršen je primer Cicvarićevog ubeđenja, a to je „večito u ratu s kraljem, vladom, opozicijom, policijom, vojskom, intelektualcima, svim autoritetima”. Naizgled, bio je to ozbiljan dokument, u obliku omiljenom tih godina, gde značajni političari, filozofi, istoričari iznose stav o srbskom pitanju u svetlu aneksije.

Kada se pogleda intervju sa Stojanom Novakovićem, nailazi se na „veličanstven program srpske vlade”, gde je glavna stavka promena državnog grba iz dvoglavog u troglavog orla. Još urnebesniji je intervju sa filozofom Branislavom Petronijevićem, tadašnjim neospornim autoritetom, inače omiljenom Cicvarićevom živom metom još iz studentskih dana, čija dela „čita ceo narod, izuzev inteligencije, trgovaca, zanatlija, radnika i seljaka”.

Po Petronijeviću, osnovna teškoća vlade je što „ne naginje transcendentalnom realizmu i metafizici”, čime se Petronijević inače bavio, i što ne vidi da je „uzela da Bosna postoji izvan nas, a Bosna nije ništa drugo nego naša predstava o nama”. Slično su prošli i Cvijić, Slobodan Jovanović i još neki. Na kraju brošure Cicvarić dostiže vrhunac, navodeći da su „najveći srbski autoriteti za srpstvo i civilizaciju učinili tačno onoliko koliko i mladi naučnik Nedeljko Divac koji je otkrio novu vrstu stenica”.

Dahije naših dana
Kako ljudi u Srbiji na početku dvadesetog veka nisu bili preterano orni da krenu u rušenje sistema, Cicvarićeve knjige i časopisi prodavali su se u malom broju primeraka, pa je uhlebljenje tražio kao saradnik „Malog žurnala”, „Pravde”, „Zvona”, „Dnevnog lista”, „Straže”, „Novog vremena”.

Po jednim izvorima, borio se u balkanskim ratovima, dok je, po drugima, bio dezerter iz uverenja. Pouzdano se zna da je Prvi svetski rat proveo u zarobljeničkom logoru Nežider, u Mađarskoj, poznatom po krajnje nečovečnim uslovima i velikoj surovosti.

Posle oslobođenja iz logora, počinje deo Cicvarićevog života po kome je najpoznatiji. Počinje da piše u „Beogradskom dnevniku”, čiji je glavni urednik zvanično bio Mehmed Žunić, ali je ipak sve i svja bio Krsta Cicvarić. „Beogradski dnevnik” bio je neveliki po obimu, imao je dve, a vikendom četiri strane, dok je po sadržaju bio prvi moderni tabloid na ovim prostorima. Od septembra 1922. godine u zaglavlju lista stajalo je „Beogradski dnevnik Krste Cicvarića”. Glavni deo novina bili su uvodnici i komentari urednika, na vrhu naslovne strane, u kojima je za napad bio dobar svako ko je značio bilo šta u društvu.

Posebno se okomio na Nikolu Pašića i radikale, mada se nije libio ni ostalih političara. Pašić je bio „lopurda”, „ološ”, „zlikovac” i, na kraju, „najkoruptivniji čovek za koga zna istorija Srbije”, što i nije bilo daleko od istine. Za Pašićem nisu zaostajali ni Protić (najbezobrazniji Srbin), Stjepan Radić (srbožder). Bilo je dobro sve što je moglo da kompromituje, pa je tako moglo da se pročita da je žena Stojana Protića bančila sa austrijskim oficirima, da je bila bludnica „čije je svako dete imalo po 4-5 otaca”…

Bilo je tu i poziva na linč, odobravanja i prizivanja fizičkih napada, pogotovu na bahatog sina Nikole Pašića Radomira (Radu), čije su afere bile opštepoznate. Tako, posle ozbiljnih batina koje je mlađi Pašić dobio u Novom Sadu, Cicvarić piše „da se postupak omladine razgnevljene lopovlukom mora razumeti i odobriti”.

Tekst o Svetozaru Pribićeviću naslovljava „Obračun” i počinje sa „Moram malo da se obračunam sa ministrom gospodinom Svetozarem Pribićevićem”. Tu su i podrugljive pesme u kulturnom dodatku, o većim praznicima, kao ona nazvana „Dahije naših dana”, a posvećena Pašiću. Ostatak novina čine izveštaji o saobraćajnim nesrećama, ogovaranja, vrlo plastični opisi stravičnih ubistava, a omiljene su i priče o ljubavnim pustolovinama, od ministara do seljanke iz Junkovca.

Provlače se i ozbiljna politička istraživanja, pa Cicvarić kralju Aleksandru još 1923. godine predlaže uvođenje diktature, kojom bi se obuzdale „pobesnele partije”.

pisanjeMi to nismo rekli
Godine 1929. prelazi u „Balkan”, gde je direktor i urednik, uz Svetolika Savića. Inače, Saviću je Cicvarić bio uzor, pa se „Balkan” jednostavno nastavlja na „Dnevnik”. Sve je tu, najdirektniji napadi, saobraćajke, skandali, samo što je nišan s Pašića, koji je u međuvremenu umro, pomeren na Vlatka Mačeka, predsednika Hrvatske seljačke stranke, za koga se kaže da je „jevrejsko kopile”, i pita „što se taj dugonosi uopšte usuđuje da govori?” Vidljivo je skretanje udesno, česti su napadi na Jevreje, koji su držali dobar deo kapitala i industrije u Kraljevini.

Godine 1936. pojavljuje se i osnovana kritika stvaranja Jugoslavije umesto Velike Srbije, a na pojavu hrvatskog pitanja, „Balkan” pita: „Jede li se to, leti li to kao ptica?” i poteže pitanje Srba u Hrvatskoj. Tu su i dalje afere, trgovina belim robljem, pronevere, velike krađe, ali je prava originalna poslastica rubrika „Ko zna?” (kasnije preimenovana u „Mi to nismo rekli”), neka vrsta pisama čitalaca, u kojoj su se iznosile glasine, ogovaranja…

Čitalac iz Osijeka se pita „da li nosati Steva zna da ga njegova prijateljica Juliška, o kojoj je bilo reči više puta, vara na svakom koraku? „Ej bre, nesretniče, otvori oči, ne plaćaj više mebliran stan u Oseku ovoj u moralnom pogledu propaloj Mađarici, jer ona u tom istom stanu prima i svoje ostale ljubavnike na svoj način.”

winston-churchill-charles-vogan(Ne)očekivan susret
Gotovo da nije izašao broj „Balkana” u kome nije bila bar jedna ispravka, dok su izvinjenja bila veoma retka. Kada je na jedvite jade štampano neko izvinjenje, u istoj rečenici bi sledio još žešći napad. Tako je u izvinjenju Ljubi Davidoviću najavljen članak u kome će se izneti sramotni detalji iz njegove mladosti. Naravno, članak se pojavio za nekoliko dana.

Uredništvo „Balkana” često je sumnjičeno za saradnju i primanje novca iz Nemačke, čemu su doprineli tekstovi o Sovjetskom Savezu kao paklu na zemlji, kao i prenošenje vesti iz francuskih i engleskih desničarskih novina.

Cicvarić je bio poznat i po tome što nikada nije kročio u štampariju, iz koje tadašnji novinari nisu izbijali. Svoje tekstove diktirao je telefonom.

Okupaciju 1941. godine dočekuje narušenog zdravlja, tokom rata gotovo potpuno oslepljuje, a povremeno sarađuje u „Novom vremenu” i „Balkanu”, što ga je 1944. godine koštalo glave.

Uhapšen je odmah po ulasku partizana u Beograd. Isleđivali su ga lično Aleksandar Ranković i Slobodan Penezić Krcun, prvi ljudi Ozne. Prema svedocima, Krcun mu je rekao: „Gospodine Cicvariću, nisam očekivao da ću vas sresti ovde!”, na šta je, iako star, još prgavi Cicvarić odgovorio: „Nisam ni ja očekivao da ću sresti vas!” Streljan je 31. oktobra 1944. godine. Grob mu se ni danas ne zna.

To je kraj priče o čoveku čije je ime služilo kao bauk za novinare, a za koga je Vinston Čerčil između dva rata tvrdio da je jedan od najboljih evropskih novinara.



  • Izvor
  • Srbin


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Mnogobrojne obaveze, kao što je posao, briga o porodici, održavanje prijateljstava većini osoba oduzimaju mnogo vremena, pa oni često trebaju pomoć. Zato su tu sitnice, kao što su gedžeti...

Crvena armija je više od dve godine pokušavala da potisne neprijatelja dalje od grada. To je postalo moguće tek nakon pobede u Kurskoj bici i definitivne promene toka rata. ...


Generalni direktor kompanije Daniil Brenerman rekao je da se sada radi na civilnoj sertifikaciji ovog aviona

U periodu renesanse, koji je obilovao kulturnim i društvenim p


Električni alati su neizostavni deo svake majstorske radionice, pružajući ne samo efikasnost, već i olakšavajući mnoge radne procese. Sa sve većim napretkom tehnologije, postali su sve sofisticiraniji i prilagođeni...


Ostale novosti iz rubrike »