Reditelj koji je voleo svet oaza
Reditelj, scenarista i snimatelj Petar Lalović preminuo je u 83. godini, rečeno je juče u Udruženju filmskih umetnika Srbije, saopštio je Tanjug.
Lalović je završio pozorišnu i filmsku akademiju u Zagrebu, a diplomirao je na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. Napravio je preko 200 dokumentarnih filmova, a takođe je snimao igrane filmove i tv serije. Lalovićeva vokacija su bila snimanja metaforičnih filmova o prirodi za koje je osvojio preko 150 nagrada kako u bivšoj Jugoslaviji tako i u inostranstvu. Vreme i mesto komemoracije i sahrane, biće naknadno objavljeni.
***
Još se sećam tog uzbuđenja iz 1983. godine ispred blagajne bioskopa „Kozara”, gde se bio otegao zmijoliki red za kupovinu karata za novi filmski hit. Ne, nije bila reč o nekakvom novom holivudskom filmu, sa do nebesa velikim glumačkim zvezdama. Ta gužva pred „Kozarom” danima se stvarala zbog jednog domaćeg filma. Za rubriku „Verovali ili ne”, ali istorijska je činjenica – zbog dugometražnog dokumentarnog filma „Poslednja oaza” scenariste, reditelja i snimatelja Petra Lalovića. Čudo neviđeno i neprevaziđeno!
Bioskopa „Kozare” više nema, odlukama i delanjem nekih gramzivih ljudi otišao je u prošlost. Nema više ni velikog Petra Lalovića – otišao je u večnost. Zbog svojih izuzetnih filmskih dela, i u nezaborav filmske istorije. Pokolenjima je ostavio oko 300 kratkih dokumentarnih filmova – „Priča o šumi”, „Paukova mreža”, „Ukus meda”, „Zulumćari”, „Mravi”, „Balegar” i mnogi drugi, nekoliko dugometražnih i igranih – „Poslednja oaza”, „Svet koji nestaje”, „Beogradska oaza”, „Ptice koje ne polete”... Za njih je osvojio 150 nagrada domaćih i inostranih: petnaestak gran-prija, Sedmojulsku, Avnojevu, Vukovu nagradu, pa sve do japanske nagrade „Najbolji od najboljih” za najbolji film iz divljine...
Japanci su baš kao i mi ostali fascinirani filmom „Balegar”, osmominutnom pričom o sićušnom insektu skarabeju, u kojoj se ogleda neprocenjivo Lalovićevo majstorstvo. Ostale su zabeležene i Petrove reči na vest o osvajanju velike nagrade: „Mnogi su u mom balegaru pogrešno videli imitaciju Sizifa, to je izlizano, puki kliše. Kroz priču o ovom marljivom insektu prikazao sam, zapravo, epizodu iz života ljudi. Jer, on se jadnik muči da tu loptu od balege izgura uz brdo, a gore se nalaze čekači koji neće da prljaju ruke nego samo uzimaju na gotovo. E, sad, ko kako shvati, u filmu nema teksta. Žiri u Japanu je očigledno shvatio.”
Sa shvatanjem i prihvatanjem i nije uvek išlo sasvim glatko u bogatoj Lalovićevoj stvaralačkoj karijeri najviše posvećenoj dokumentarnom filmu i životinjama, a manje ljudima. Prema sopstvenom priznanju, nije on to tako unapred planirao. Slučajno je ispalo. Ovaj Subotičanin rodom prvo je u Beogradu studirao istoriju umetnosti, dogurao čak do četvrte godine, pa se zbog dosade predomislio, otišao u Zagreb, završio tamo odsek kamere na Akademiji za kazalište i film, a posle diplomirao i na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu. U početku je radio kao snimatelj na koprodukcijama poput „Marka Pola” i „Stele”, ali nije video budućnost u tome da „bude negde četrdeseti u nizu, onaj što pomera kameru”. U filmu „Mlad i zdrav kao ruža” Jovana Jovanovića, sa Draganom Nikolićem u glavnoj ulozi, bio je direktor fotografije. Bio, pa nadrljao. Zbog nekih političkih i pornografskih sekvenci u stilu neorealizma i još po nečeg – film je bio zabranjen, a Lalović izbačen iz partije. Nije mu tu pomoglo ni što je sa svojim tečom, generalom Milutinom Moračom, kao dečak bio u partizanima.
Međutim, ispostavilo se da to partijsko izbacivanje i nije bilo tako loše. Petar se okrenuo prirodi i životinjama, radeći serije za ondašnje Šumsko gazdinstvo „Jelen” (sada „Srbijašume”), o vevericama, gubarima, jelenima, i to mu se dopalo – postao je kompletan autor. Često sam, ali nezavisan. Pravi fenomen strpljenja što je po tri godine umeo da provede u Kopačkom ritu, snimajući skrivenom kamerom rađanja, borbe, ljubav i smrt stanovnika oaze prirode, dokazujući da se i pored stalnog uništavanja taj čudesni svet divljine, u kome prirodni zakoni podsećaju na ljudske norme i ponašanja, večno obnavlja.
Imala sam tu sreću da sa Petrom Lalovićem i njegovom suprugom Vitkom, putujem u daleku Indiju. Zahvaljujući njemu imam najbolju kolekciju fotografija na kojima me je Petar „hvatao” uz krotitelje zmija u Nju Delhiju, sa dosadnim malim majmunima na glavi ispred Tadž Mahala i čudesnim pticama na ostacima crvenog grada u Agri, u društvu iranskog reditelja Madžida Madžidija i američkog profesora filma Džeralda Džerija Perija...Od sreće smo se grlili i smejali što nam je pošlo za rukom da film „Ptice koje ne polete” prodamo za bioskopsko i televizijsko prikazivanje u Šri Lanki.
Uspomena na Petra je mnogo. Tu je i ona kada mi je tokom jednog beogradskog „Kratkog metra”, a kao moj verni čitalac, veoma ozbiljno rekao da se pazim – „Svaki film duboko proživljavaš, pišeš sa puno emocija”. Ni tada a ni danas ne znam da li je to dobro ili loše, jer drugačije znam, ali ne mogu. I zato se sa Vama Petre danas opraštam sa puno emocija. Tužna što Vas nema. Srećna što ste bili deo mog i ličnog i profesionalnog života. Neka Vam je slava i hvala.
Dubravka Lakić,
- Izvor
- / vostok.rs
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Pokušaji uspostavljanja takvih saveza su „štetni i kontraproduktivni“ za regionalnu bezbednost, izjavio je ruski predsednik
SAD i njihovi saveznici pokušavaju da prinude Peking zbog njegovih veza sa Rusijom, izjavio je portparol Kremlja Dmitrij Peskov
Vladimir Putin je izjavio da saradnja između Pekinga i Moskve ne predstavlja pretnju za druge nacije
Ostale novosti iz rubrike »
- Prodacu stan kad odem u penziju i preko Solis-a potraziti plac na Fruskoj Gori da napravim sebi nest
- Ako je auto previše star popravke će koštati puno. Bolje ga je prodati i uzeti novi polovni. Loše je
- Gdje idemo sada? Biblija kaže: "U propisano vrijeme [kralj sjevera = Rusija] će se vratiti" (Danij
- Bravo! Vranje je divan grad, Vranje ima dusu... Bravo, Sladjo!
- Pozdrav za umetnicu. Slike su divne i krase moj dom u Beogradu.