Četiri priče pune opasnosti sa sibirskih ekspedicija jednog geologa
Ruski geolozi puno putuju, mnogo meseci provode daleko od kuće, negde u sibirskim planinama, živeći u šatorima i kuvajući na vatri. Oni zato mogu da vam ispričaju brojne avanture i zanimljive priče, od kojih su neke veoma neobične i čak neobjašnjive, a duge prosto ulivaju strah u kosti.
Doktor Vladimir Vladimirov, stariji istraživač na Institutu za geologiju i mineralogiju „Soboljev” Ruske akademije nauka u Novosibirsku sa preko 30 godina iskustva u geološkim ekspedicijama, podelio je sa nama svoja sećanja sa terena.
Sveto brdo
Geolog u planinama, 1982. Iz lične arhive dr Vladimira Vladimirova
Dr Vladimirov i grupa geologa 90-ih godina su radili u regionu Tuva u južnom Sibiru. Veći deo stanovništva u ovoj regiji su budisti. Kod njih postoji tradicija obeležavanja svetih planinskih vrhova trakama od tkanine. Tokom jedne ekspedicije geolozi su upoznali starog čoveka koji im je pokazao jednu planinu u daljini i savetovao im da ne idu tamo. Ali oni su se samo nasmejali i nastavili svoj put pravo prema toj planini.
„Bio je veoma topao dan i na nebu nije bilo ni oblačka. Stigli smo do planine i počeli uspon na vrh, ali nismo još prešli ni pola puta kad je odjednom počela kiša”, seća se Vladimirov.
„Pogledali smo u nebo i videli samo jedan oblak tačno iznad naših glava. Pomislili smo kakva je to ironija i spustili se u podnožje, a kiša je odmah prestala. To nas je iznerviralo i počeli smo ponovo uspon, ali opet je počela kiša. Zato smo promenili put i zaobišli planinu. Čudom, posle toga nije više bilo kiše.”
Večera u ekstremnim uslovima
Večera u Tuvi, 1982. Iz lične arhive dr Vladimira Vladimirova
1978. godine, dok je još bio student, Vladimirov je bio na terenu u istočnim Sajanskim planinama. Jednog dana otišao je sa vođom ekspedicije da urade neko dodatno ispitivanje. Napustili su kamp i išli neprekidno dan i noć kako bi stigli na odredište.
„Bio je pun mesec, a put smo našli pomoću kompasa”, priča Vladimirov.
Valera, stariji geolog, išao je napred, držeći pištolj u ruci, dok je Vladimirov išao za njim. Odjednom su shvatili da ih neko prati. Iza njih je išao medved, kroz grmlje u blizini, kretao se u istom pravcu sa njima!
Geolozi i medved su u stvari imali isti cilj: da stignu do male lovačke kuće u šumi, gde takođe rastu maline koje medvedi vole. To nije bilo poslednje iznenađenje.
Kada su geolozi stigli do male kolibe, rešili su da večeraju, ali u svojim rancima nisu pronašli ništa osim pet kockica šećera i jednu kesu suve kaše sa mesom.
Vladimirov je mislio da je Valera poneo hranu, a Valera je mislio da ju je poneo Vladimirov. Jedini način da naprave kašu bio je pomoću čajnika koji su našli u kolibi. Zato je teško reći da li su je jeli ili pili kroz otvor na čajniku!
Još jedna priča o medvedu Iz lične arhive dr Vladimira Vladimirova
Jednom su geolozi bili na ekspediciji pored reke Srednja Kočema u Krasnojarskom kraju u istočnom Sibiru. Šuma u tajgi je veoma gusta i vidljivost je mala. Jedini način za kretanje je uska staza gde je drveće posečeno zbog geofizičkog istraživanja.
Dva geologa su išla ovom uskom stazom kako bi sakupili uzorke zemljišta. S obzirom da je šuma bila vrlo gusta naučnici nisu primetili da nisu sami u divljini: samo 10 metara ispred njih stajao je medved!
Instinkt za preživljavanje je proradio i Saša, koji je išao napred, u panici je okrenuo lopatu horizontalno kao da drži pušku, ne očekujući da će medved u to da poveruje. Ali nekako je upalilo i medved se udaljio.
Neobično je to što je, kada su kasnije ovaj slučaj pričali svojim kolegama, Saša rekao: „Pitao sam Vanju da mi doda pušku, ali onda smo shvatili da je nemamo”.
Vanja se, međutim, seća drugačije: „Nisi mi tražio pušku, samo si rekao AAAAAAAAAAAA!!!”
Strah u noći
Pre prostirki, geolozi su koristili krevete za kampovanje. Iz lične arhive dr Vladimira Vladimirova
Vladimirov i njegove kolege su 1982-83. otišli u ekspediciju na reku Erzin u Tuvi. Kada je pao mrak, okupili su se u kuhinjskom šatoru da pričaju misteriozne priče sa različitih ekspedicija.
„Bilo je puno priča. Noć je bila vrlo tiha i mračna. Odjednom začulo se zvečanje lanaca veoma blizu šatora”, seća se Vladimirov.
Istrčali su sa lampom i ugledali ogromnog belog konja vezanog lancima.
„Nikad ranije nisam video takvog konja”, rekao je Vladimirov. „Bilo je jezivo.”
Konj je polako išao oko šatora, a lanci su tiho zvečali. Muškarci su odveli dame do njihovih šatora, a kada su se vratili, konj je nestao i opet je vladala samo tišina.
Irina Korneva,
Ruska reč
- Izvor
- foto: Ruska reč/ vostok.rs
- Povezane teme
- Rusija
- zanimljivosti
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Odbrana vitalnih državnih i nacionalnih interesa, nastavak istorijskog razvoja Srbije, nastavak evro integracija, rad na unapređenju celokuonog društva i poboljšanju životnog standarda građana svim časnim i poštenim građanima Srbije...
Mađarska je obećala da će se suprotstaviti petogodišnjoj strategiji finansiranja Ukrajine koju je upravo predložio generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg
Ostale novosti iz rubrike »
- Prodacu stan kad odem u penziju i preko Solis-a potraziti plac na Fruskoj Gori da napravim sebi nest
- Ako je auto previše star popravke će koštati puno. Bolje ga je prodati i uzeti novi polovni. Loše je
- Gdje idemo sada? Biblija kaže: "U propisano vrijeme [kralj sjevera = Rusija] će se vratiti" (Danij
- Bravo! Vranje je divan grad, Vranje ima dusu... Bravo, Sladjo!
- Pozdrav za umetnicu. Slike su divne i krase moj dom u Beogradu.