BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Kako je ruska pobeda nad Turskom donela slobodu Slovenima Balkana i zašto se mnogi sa tim ne slažu?

Kako je ruska pobeda nad Turskom donela slobodu Slovenima Balkana i zašto se mnogi sa tim ne slažu?
07.10.2018. god.


3. marta 1878. godine potpisivanjem mirovnog sporazuma između Rusije i Osmanlijske carevine u gradiću San Stefanu Srbija, Crna Gora, Rumunija i Bugarska su dobile potpunu i dugo očekivanu slobodu od viševekovnog turskog ropstva. U ovom materijalu portala Russia Beyond čitajte o tome kako je Bugarska ubrzo u julu 1878. ponovo izgubila nezavisnost i zašto je Srbija bila nezadovoljna Rusijom.

Za Bugare je taj datum posebno značajan (Bugarska pre tog rata nije imala čak ni autonomiju), i zato oni obeležavaju 3. mart kao nacionalni praznik Dan oslobođenja, kada odaju poštu učesnicima tih događaja. Već je postala kult tradicija posete memorijalnog kompleksa na prevoju Šipka, gde se odigrala jedna od ključnih bitaka Rusko-turskog rata 1877-1878. Pa ipak, tokom proteklih 25 godina u Bugarskoj je sve više dolazila do izražaja tendencija koja je odgovarala novom odnosu političkih snaga.

Uzroci rata

U drugoj polovini 19. veka šira javnost se zainteresovala za situaciju na Balkanu. Zahvaljujući reportažama američkog vojnog dopisnika Mek Gahana svet je saznao za jezivu brutalnost Turaka u ophođenju sa slovenskim narodima koje su porobili. Politika Osmanlijskog carstva na Balkanu izazvala je ustanke u Bosni (1875), Srbiji i Bugarskoj (1876), o čemu je svetska štampa dosta pisala.

Bitka kod Plevne, rusko-turski rat (1877-1878).

U ruskom društvu su postupci Turaka izazvali poseban odjek i negodovanje. U ruskim hramovima i novinskim redakcijama organizovano je prikupljanje priloga za pomoć ustanicima, a društvene organizacije su počele da pružaju pomoć izbeglicama iz Srbije i Bugarske.

Ruske vlasti su shvatale svu složenost situacije i u početku nisu žurile da uđu u rat. U Srbiju su masovno krenuli dobrovoljci da se pridruže ratu srbskog naroda protiv Turaka, među njima je bio i general Mihail Černjajev, koji je jedno vreme rukovodio srbskom vojskom. Ali se rusko javno mnjenje toliko „usijalo“ zbog katastrofe koja je pretila Srbiji, a bilo je i ruskih političara koji su se zalagali za ulazak u rat, da su te okolnosti konačno prevagnule i Rusija je objavila rat Turskoj 17. aprila 1877. godine.

Neposredno pre objave rata, u decembru 1876. i januaru 1877. u Istambulu je održana konferencija na kojoj je Rusija pokušavala da nagovori Osmanlijsko carstvo da prizna autonomiju Bugarske i Bosne (Srbija je u tom trenutku više od pola veka bila autonomna kneževina) pod protektoratom međunarodne zajednice, ali je taj plan propao, tako da je rat bio jedini put ka oslobođenju balkanskih Slovena. Ruska diplomatija je odugovlačila sa ulaskom u rat jer se ozbiljno radilo na obezbeđivanju neutralnosti Austrije i Velike Britanije. Aleksandar Drugi se nije odvažio da uđe u rat sve dok nije bilo sigurno da te dve zemlje neće stati na stranu Turske kao u Krimskom ratu.

Nižegorodski dragunski puk progoni Turke kraj Karsa, 1877. Autor slike - Aleksej Kivšenko

Borba protiv Turske je od samog početka bila teška. Pristalice Osmanske imperije dizale su ustanke na ruskom Kavkazu – u Čečeniji, Dagestanu i Abhaziji. Rusija je bila prinuđena da prebaci svoje trupe sa Dalekog istoka na Kavkaz kako bi ugušila bunt. I okolnosti na Balkanu joj nisu išle na ruku. Ruska vojska nije imala dovoljno savremenog oružja, a bilo je problema i sa dostavom lekova i provijanta.

Treba istaći da je i pored svega toga reakcija ruskog društva bila toliko snažna da su stotine ruskih dobrovoljaca odlazile zajedno sa redovnim vojnicima na Balkan da tamo ratuju. Među njima je bilo i poznatih ličnosti, na primer lekari Nikolaj Sklifosovski, Nikolaj Pirogov i Sergej Botkin, pisci Vsevolod Garšin i Vladimir Giljarovski, a takođe Aleksandar Aleksandrovič Puškin – sin ruskog pesnika Aleksandra Sergejeviča Puškina.

Vojna pobeda i diplomatski poraz Rusije

Za nekoliko meseci je turska vojska u Evropi potpuno razbijena, a ruska armija je već bila na prilazima Istambulu. Tada su Velika Britanija i Austrija zapretile Rusiji ratom i podstakle je na vođenje mirovnih pregovora i sklapanje Sanstefanskog mira.

Prema preliminarnom Sanstefanskom sporazumu od 19. januara 1878. godine velike teritorije su dobile Grčka i novoformirana Bugarska, sa čime se nisu složile Velika Britanija i Austrija, kao ni Srbija i Rumunija koje su prema tom istom dogovoru stekle konačnu nezavisnost. Upravo taj trenutak se često nedobronamerno tumači kao da su „Rusi opet izdali Srbiju”. Srbija nije bila zadovoljna nezavisnošću bez Pirotskog kraja (koji je dobila Bugarska), Kosova i Bosne i Hercegovine.

Anton fon Verner, Berlinski kongres, 13. jul 1878. (1881). Kongres iz 1878. je poslednji međunarodni forum na kome delovanje velikih sila nije bilo opterećeno blokovskom pripadnošću.

U teškoj međunarodnoj situaciji 1. jula 1878. godine je sklopljen (naravno, uz saglasnost Rusije) novi, i ovoga puta konačni mirovni sporazum u Berlinu, prema kome su konačno dobile nezavisnost Srbija (ovoga puta zajedno sa Pirotskim krajem), Crna Gora i Rumunija, dok je Austrija okupirala Bosnu, Hercegovinu i Sandžak, a Turskoj su vraćene sve zemlje koje su po Sanstefanskom miru dobile Bugarska i Grčka, uključujući i Kosovo, Makedoniju i Albaniju. Bugarskoj je oduzeta nezavisnost, Severna Bugarska je postala kneževina koja zavisi od Porte, a Istočna Rumelija je postala autonomna oblast u sklopu Osmanlijskog carstva (Bugarska je zajedno sa Rumelijom stekla nezavisnost tek 1908. godine). Srbi su imali osnova da budu ljubomorni na Bugarsku i Grčku i prvobitni Sanstefanski mir (zbog Pirotskog kraja, Kosova, Makedonije), ali je nepobitna činjenica da je Srbija te 1878. godine (posle oko 500 godina) dobila potpunu međunarodno priznatu nezavisnost zahvaljujući sjajnim pobedama ruske armije u ratu protiv Turske.

Zašto je Rusija ustuknula pred nezadovoljstvom Velike Britanije i Austrije, ali i svojih saveznica Srbije i Rumunije?

Istoričari objašnjavaju da je postojala opasnost od vojnog sukoba sa Velikom Britanijom i Austrijom, i da Rusija nije bila spremna za taj sukob, jer je u ratu protiv Turske izgubila 15.500 vojnika i oficira.

Ambasador Bugarske u Rusiji Bojko Kocev smatra da je to, između ostalog, bilo vezano i za činjenicu da su Sanstefanski mir pripremali jedni ljudi, pre svega grof Ignatjev, a na pregovore u Berlin je poslata druga delegacija, na čelu sa grofom Mihailom Gorčakovom. „On je bio čovek u godinama i nije imao informacije od svojih ambasadora (neki od njih su se više bavili ličnim nego državnim poslovima), tako da nije mogao odbraniti interese Rusije, zbog čega je ona za pregovaračkim stolom izgubila mnogo toga što je u ratu postigla. To se odrazilo i na Bugarsku, koja je usled Berlinskog diktata (kako smo mi, Bugari, nazvali taj sporazum) zauvek izgubila pojedine svoje teritorije. Pa ipak, mi pamtimo ljude koji su dali svoj neprocenjivi doprinos nastanku bugarske države, i od tada grofa Ignatjeva, autora nacrta Sanstefanskog sporazuma, poštujemo kao narodnog heroja Bugarske“, zaključio je Kocev u intervjuu za ruski list Gazeta.

Odnos današnje Bugarske prema oslobođenju

U današnjoj Bugarskoj se pojavio društveni sloj koji ne priznaje odlučujuću ulogu Rusije u oslobađanju Balkana od Osmanlijskog carstva, kao ni istorijski značaj Sanstefanskog sporazuma.

„U Bugarskoj postoje takvi ljudi (otprilike 4% našeg društva) koji pokušavaju da ovom događaju pripišu političku i ekonomsku pozadinu. Oni pokušavaju da dokažu kako je Rusija tada imala cilj da izađe na Bosfor i Dardanele, a da oslobođenje Bugara i drugih pravoslavaca nju nije zanimalo“, kaže predsednik Bugarskog nacionalnog pokreta „Rusofili“ Nikolaj Malinov, ali ujedno naglašava da se većina Bugara ne slaže sa takvim stavom. „Nemojmo zaboraviti da je Rusija posle oslobođenja Bugarske faktički stvorila bugarsku mornaricu i armiju, stvorila je ustav naše zemlje i udarila temelje naše državnosti. Rusi su nam dve godine nakon zaršetka rata 1877-1878. sve to ostavili i jednostavno otišli, ne zatraživši ništa u zamenu. I mi, naravno, to nismo zaboravili“, dodao je Malinov.

Russia beyond



  • Izvor
  • Bitka na prevoju Šipka, rusko-turski rat (1877-1878), foto: Wikipedia.org / Russia beynd/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Ukrajinski predsednik ne želi da poremeti već otežanu akciju mobilizacije, izjavio je za list lokalni poslanik

Ukrajinski glavnokomandujući Aleksandar Sirski priznao je da su ruske snage postigle taktičke uspehe u nizu oblasti u zoni borbenih dejstava.


U prvom kvartalu 2024. godine fokus NIS-a bio je na nastavku i povećanju obima investicionog ciklusa započetog prošle godine. Tako je u razvojne projekte investirano 10,5 milijardi dinara, što...



Ostale novosti iz rubrike »