BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Avijacija Republike Srpske – život, borba i smrt - 2.deo

23.10.2018. god.

 PAD ZAPADNE SLAVONIJE I OBARANJE O’GREJDIJA


Nakon što je 5. maja 1993. godine Narodna skupština Republike Srpske odbacila Vens-Ovenov mirovni plan dolazi do zahlađenja odnosa između političkih rukovodstava Beograda i Pala, što će se naročito odraziti na odbranu srpske enklave Zapadna Slavonija, a samim tim i celokupne RSK. Znatnu vojnu pomoć zapadnoslavonski Srbi očekivali su od Republike Srpske. Čak se, zbog nepovoljnog strateškog položaja, smatralo kako ne može ni biti uspešne odbrane Zapadne Slavonije ako se ne angažuje Vojska Republike Srpske. Ali, iluzija o pomoći Republike Srpske nestala je 1. maja 1995. godine kada general Momir Talić, komandant 1. KK VRS, koji neslanje vojne pomoći pravda ozbiljnom ugroženošću srbskog koridora u Posavini, preko radija Banja Luke izjavljuje da rat u Zapadnoj Slavoniji nema nikakve veze sa njima, pa će se 1. KK VRS držati po strani. Zapadnoslavonski Srbi ostali su i bez vazduhoplovne podrške koju su im, prema ratnom planu, trebali pružiti vazduhoplovi Republike Srpske s aerodroma Mahovljani. lzostala je i prava podrška 105. vazduhoplovne brigade SVK, smeštene na aerodromu Udbina. Uzaludno se očekivala i pomoć VJ. lzostanak pomoći Beograda teško je pogodio krajiške Srbe koji su se osećali izdanima i ostavljenima na cedilu. Izostalo je i dejstvo 11. korpusa SVK. General Dušan Lončar, nakon otpočinjanja sukoba u Zapadnoj Slavoniji nije izvršio naređenje komandanta SVK generala Milana Čeleketića, da granatira Osijek i Vinkovce, te izvrši napad na pravcu Mirkovci – Ţupanja, što je bio deo ratnog plana RSK. U maju 1995. godine, NATO avijacija je sprovela sporadične napade na skladišta VRS. Prvu priliku za dejstvo 1. ssrb je dobila 2. juna 1995. godine kada se nalazila na položajima između Petrovca i Ključa, u mestu Bravsko. Na tom vatrenom položaju baterija je bila već tri dana u zasedi. Ona je pratila letove NATO avijacije, sredstva su uključivana, ali bez zračenja. Posle podne 2. juna, kada se par lovaca F-16C približio na oko 20 kilometara od vatrenog poloţaja baterije, uključen je osmatrački, a po zahvatu vođe para i nišanski radar baterije. U tom trenutku avion se udaljio i zaklonio iza planine Srnetice, uz jako elektronsko ometanje baterije. Gađanje nije bilo moguće i zračenje sistema je isključeno posle 3-4 sekunde. Petnaest minuta kasnije isti par aviona se ponovo približio zoni dejstva ove baterije. Posluga baterije je u međuvremenu promenila frekvenciju nišanskog radara i na 22 kilometra od cilja ponovo uključila radar. Posle 3-4 okretaja antene osmatračkog radara, uočen je drugi avion iz sastava para na 20 kilometara. Zahvat aviona izvršen je na 18 kilometara. Lansiranje je izvršeno na 17 kilometara sa dve rakete, od kojih je druga ispaljena posle 3 sekunde. Pogodak i uništenje jednog cilja – obaranje jednog F-16C – bilo je na daljini od 15 kilometara i visini 5,5 kilometara. Posle pogađanja prve rakete cilj se raspolovio, a druga raketa je pogodila jedan od delova letelice. Delovi aviona su uglavnom pali na dve lokacije udaljene 1,5 kilometara. Pilot je uspeo da se katapultira i padobranom spusti na 6 kilometara od olupine aviona. Baterija je odmah isključila sva sredstva, napustila položaj i maskirala se u blizini. Nišanski radar je ukupno radio 26 sekundi. Tokom noći baterija je napustila rejon gde se maskirala i samohodno se premestila na novu lokaciju 100 kilometara od mesta dejstva. Pilot oborenog F-16C broj AF 89-2032 iz sastava 555.FS/31.FW, kapetan Skot O’Grejdi na terenu Republike Srpske proveo je šest dana skrivajući se pre nego što je 8. juna spasen.

Obaranje američkog aviona i pilota O’Grejdija od strane raketnog sistema Kub imalo je snažan odraz na proceduru američkog vazduhoplovstva u vazdušnim operacijama koje su sledile.

PAD KRAJINE

Tokom leta 1995. godine usledilo je još nekoliko napada savezničke avijacije na VRS. Holandski lovci F- 16A izveli su kratak napad na srpske snage koje su 11. jula ušle u muslimansku enklavu Srebrenicu. Zanimljivo je da napad i zauzimanje Srebrenice i Žepe sredinom jula te godine nisu bili dovoljan povod za operaciju većih razmera vazdušnih snaga NATO protiv VRS. Avioni sa Udbine dejstvovali su u nekoliko navrata po položajima HV na planini Dinara. U junu 1995. godine, avion NJ-22 Orao pada usled greške pilota, na samom aerodromu Udbina. Nakon toga, još dva aviona Orao preleću sa aerodroma Mahovljani na aerodrom Udbina. Na sve više sumnji naroda da će RSK biti branjena ako dođe do odlučne ofanzive, iz SVK odgovorili su prikazom vojne moći na Vidovdanskoj smotri SVK, održanoj na poligonu Slunj 28. juna 1995. godine. Jedan Orao predvodio je ešalon 105. vbr koji su činili Super Galeb, jastrebovi i gazele. Posle zauzimanja Glamoča i Grahova od strane HV krajem jula 1995. godine, avioni sa Udbina ponovo su dejstvovali po snagama HV u rejonu planine Dinara. Tad je po položajima HV dejstvovao i avion G-4 Super Galeb. U danima pred „Oluju“ orlovi su redovno poletali na borbene zadatke – 1. avgusta jedan J-22 dejstvovao je po južnom delu Grahova, u koje su nekoliko dana ranije ušle jedinice HV. U ranim jutarnjim časovima 4. avgusta 1995. godine, ameriĉki borbeni avioni uništavaju dva nišanska radara SVK, samo par sati pre početka hrvatskog napada na RSK. Američki izgovor za ovo je bio da su radari vršili ozračavanje američkih aviona. Ovaj čin je još više demoralisao SVK i narod u RSK. Američka avijacija je ometala komunikaciju između srbskih snaga, tako da je komandni sektor SVK bio u potpunosti odseĉen. Sve što je bilo ispravno od borbene tehnike sa aerodroma Udbina, a uglavnom je sve i bilo ispravno prebačeno je ili preletelo na aerodrom Mahovljani. VRS je na aerodromu Udbina ostavila nekoliko neispravnih aviona. U međuvremenu avioni koji su preleteli na aerodrom Mahovljani pridružili su se 92. mabr. Na matični aerodrom vratili su se svi avioni iz detašmana 92. mabr.

OPERACIJA NAMERNA SNAGA

NATO komandanti su strpljivo čekali svoju prvu šansu da istovremeno napadnu celu srpsku PVO i najzad su je dobili 30. avgusta 1995. godine, u okviru operacije „Namerna snaga“ (Deliberate force). Za razliku od prethodnih operacija Alijanse, ovo je bio prvi pravi opšti grupni udar organizovan sa jasnim ciljem da se neutrališe sistem srpske PVO u istočnoj Bosni.

Akcija pod šifrom Mrtvo oko Jugoistoka (Dead Eye South East) počela je u 3 časa napadom jake aviogrupe, kao prethodnice, sastavljene od 17 aviona, istovremeno na 14 ciljeva u istočnoj Bosni: baterije PVO raketa, radarske položaje, komandne bunkere i komunikaciona čvorišta. Pored američkih aviona F-14, F-15, F-16, F/A-18, A-10A, u udarima su učestvovali britanski Harrier GR-7, francuski Mirage F-1CR, Mirage-2000, Jaguar, Super Etendard, nemački i italijanski avioni Tornado, holandski F-16, španski EF-18, turski F-16 a sve su koordinisali NATO avaksi E-3A.

Istog dana kad je operacija počela da se sprovodi, iznad Pala oboren je francuski jurišnik Mirage-2000 K-2. Avion je oboren raketom Igla (Šilo). Francuski piloti su zarobljeni i kasnije razmenjeni. Od 10. septembra, dejstva operacije „Namerna snaga“ proširena su i na zapadnu Bosnu, što je vazdušne snage NATO ponovo dovelo na staro bojište oko Bihaća i Banja Luke. Baterije RS Kub, koje su branile radarski i telekomunikacioni objekat na Kozari zadale su mnogo problema NATO avijaciji. Tokom te NATO operacije baterije RS Kub pokušale su se frontalno suprotstaviti naletu NATO avijacije, što nije bilo realno. U prvoj noći dejstva, tačnije oko 01:30 ĉasova, 30. avgusta 1995. godine bombama je, u rejonu Čavarina, potpuno uništen radar jedne od baterija RS Kub, a 10. septembra, u 21:30 časova u rejonu Cerovljana, protivradarskom raketom pogođen je i uništen antenski stub radara 1. ssrb. Pri tom napadu 1. ssrb je gađana sa dve protivradarske rakete pri ĉemu je jedna pogodila cilj, a druga otišla u selo Cerovljani. Poginulih i povređenih vojnika iz baterije nije bilo, a poginuo je pas, maskota 1.ssrb, koji se u trenutku pogotka nalazio ispred radara.

Posle toga baterije RS Kub nisu više vršile dalja dejstva zbog jakih smetnji i dejstva protiradarskim raketama. Tek nakon sedam dana, pošto su baterijama Kub uništene stanice RStON, avioni F-15E Strike Eagle uspevaju da unište objekte na Kozari.

Po izbacivanju iz borbe ključnih elemenata srpske PVO, NATO avioni su mogli da po svojoj volji gađaju po celoj Republici Srbskoj. Nije bilo novih gubitaka NATO aviona od PVO raketa, što je omogućavalo avionima Alijanse da lako postižu iznenađenja i napadaju ključne ciljeve pre nego što bi srbska odbrana stupila u dejstvo. Operacija je trajala od 30. avgusta do 21. septembra (iako su NATO napadi suspendovani 14. septembra), tokom koje je NATO avijacija izvela preko 3400 borbenih letova, od čega je 750 na zadacima napada na zemaljske ciljeve i uništila 60 vojnih objekata VRS.

Borbeni letovi Alijanse prekinuti su zbog pregovora američkog izaslanika Ričarda Holbruka i generala Ratka Mladića, i istovremeno, uz prećutno odobrenje NATO, obnovljene su borbene aktivnosti 92. mabr. Poslednji napad avijacije NATO na snage VRS izvršen je 9. oktobra 1995. godine u rejonu Tuzle. Komandant ameriĉkih 31. borbenog i 7490. (privremenog) vinga pukovnik Čarls Vold (Charles „Chuck“ F. Wald), na pres konferenciji početkom oktobra, ocenio je da PVO VRS predstavlja pretnju visokog nivoa za eventualne dalje NATO napade u okviru operacije „Namerna snaga“. „Iako imaju manje raketnih sistema od broja koji su koalicione snage upoznale tokom operacija Pustinjska oluja, Srbi su pokazali veći uspeh sa tim oruđima nego Iračani“. Vazdušni napadi smanjili su moć srbskog integrisanog PVO sistema, ali je taj sistem bio daleko od uništenja. Pukovnik Vold koji je lično leteo u ovim misijama, ocenio je da su snage srpske PVO „zadržale prilično visoku sposobnost, sa vrlo stručnim ljudima, što predstavlja opasnost za nas u pojedinim područjima“. Krstareće rakete, kako je izjavio, korišćene su da bi se smanjila ubojitost PVO VRS. Operacija „Namerna snaga“ pokazala je značajnu nesrazmeru u vazdušnoj moći SAD i njenih saveznika. Najveći deo avio-poletanja (66%) izvela je američka avijacija, sledili su u prilično ravnomernim procentima: Britanci, Francuzi i Holanđani, a potom ostale nacije NATO sa 1-3% avio-poletanja u celoj operaciji.

ODBRANA REPUBLIKE SRPSKE

Posle pada RSK vojno-politička situacija u Republici Srbskoj (RS) postala je znatno teža. Stotine hiljada izbeglica tražilo je krov nad glavom, jedinice SVK su se izvlažile u neredu, a vojni obveznici iz RSK bacali su naoružanje i vojnu opremu odlazeći, najvećim delom, zajedno sa porodicama u Srbiju. Pošto je NATO avijacija uništila sve značajnije komunikacijske objekte VRS (Stolice na Majevici, Trovrh kod Goražda, objekti na Kozari), istočni, centralni i zapadni regioni RS ostali su, kako bez međusobne veze, tako i bez veze s ostatkom sveta. Glasine o izdaji, prodaji teritorije tajnim dogovorima i zaverama su se otrgle kontroli. Budući da je sistem komandovanja, veza i logistike bio ozbiljno narušen, a negde i u prekidu, VRS je počela da pati i od nekih starešinskih propusta, sa kojima se jednostavno nije bilo moguće nositi. Posle pada RSK, generali VRS su načinili nekoliko krupnih grešaka. Umesto da se što je brže moguće, delovi jedinica VRS na zapadnom delu relociraju na najosetljivije sektore, oni su se bavili Sarajevom i bespotrebno držali velike jedinice u Podrinju. Kako je od 9. septembra 1995. godine, u isto vreme, započela obimna hrvatsko-muslimanska kopnena operacija koja je lomila snage VRS u Bosanskoj Krajini i delu Ozrena, tako je vazdušna operacija „Namerna snaga“ imala neposredan efekat na stanje na terenu. U takvim uslovima hrvatsko-muslimanske snage su ostvarile nekoliko bitnih pobeda. Da bi se omogućila konsolidacija odbrane kopnenih snaga VRS, u pomoć svojim jedinicama poletela je i srbska avijacija. Piloti su često poletali samostalno na zadatak, nazivajući to „lovom“. Često bi sa aerodroma Mahovljani poletao samo jedan avion tipa Orao, koji bi bio natovaren ubojnim sredstvima. Pilot bi potom krenuo u „lov“ na jedinice HV i ABiH, koje su često bile u marševskom poretku. Po otkrivanju neprijatelja, avion bi napao cilj uglavnom koristeći kasetne bombe BL-755. Avijacija VRS je odigrala važnu ulogu tokom slamanja hrvatske ofanzivne operacije „Una-95“. Borbeni letovi izvedeni u završnici rata bili su neobičan primer „asimetričnog“ odnosa veličine angažovanih snaga i efekata – sa nekoliko desetina letova zaustavljena je strateška ofanziva protivnika u uslovima sloma odbrane VRS. Jurišni avioni stvorili su ravnotežu u završnici rata, omogućili konsolidaciju odbrane VRS i samim tim omogućili kontraofanzivu VRS kojom je sačuvana Republika Srbska i omogućen početak pregovora o miru. Poslednji borbeni let obavio je novembra 1995. godine. Helikopteri su tokom rata izvršili 3179 sanitetskih letova, prevezli 1340 tona tereta i 18956 vojnika. Tokom NATO operacije „Zabranjeni let“ helikopteri su izveli 72 sanitetska leta, prevezli 47 tona tereta i 2837 vojnika. Vazduhoplovstvo je imalo 13 poginulih pilota (deset pilota aviona i tri pilota helikoptera) i 15 pripadnika ostalog letačkog sastava. Uz to treba navesti da je 35 pripadnika V i PVO poginulo tokom ispomoći srbskoj pešadiji u završnim borbama, a 26 pripadnika je poginulo na raketnim i radarskim položajima tokom borbi sa NATO avijacijom. V i PVO je imalo ukupno 89 poginulih pripadnika. Iako je operacija „Namerna snaga“ u američkim i NATO krugovima označena kao potpun uspeh, otvorene analize CIA (objavljene 2002. godine) ukazuju da vazdušni napadi nisu degradirali borbene sposobnosti VRS na terenu i da je ona nastavila borbu sa napredujućim hrvatsko-muslimanskim snagama, paralelno sa vazdušnim napadima. Snage VRS su funkcionisale i dalje kao „koheretne vojne snage“ koje su manevrisale jedinicama nivoa brigade i u toku najžešćih udara po njihovim položajima. Posle završetka borbi i potpisivanjem mirovnog sporazuma V i PVO VRS se okrenulo mirnodopskom razvoju.

MIRNODOPSKI RAZVOJ – PUT U NESTANAK

Odmah po završetku rata, jedinice V i PVO su se vratile u kasarne i aerodrome. Počeo je mirnodopski život i razvoj srbskog vazduhoplovstva zapadno od Drine. Po završetku rata od aviona V i PVO je raspolagalo sa sedam jurišnih aviona jednoseda J-22 Orao, jednim dvosedom NJ-22 Orao, deset jurišnih aviona J-21 Jastreb, dva izviđačka aviona IJ-21 Jastreb, tri dvoseda za obuku NJ-21 Jastreb, jednim avionom za obuku G-4 Super Galeb, dva klipna aviona za obuku V-53 (UTVA- 75), 15 protivoklopnih helikoptera HN-45M Gazela Gama, sedam helikoptera HO-42 Gazela Hera i 12 transportnih helikoptera HT-40. Od novembra 1995. godine, kad su međunarodne oružane snage počele sa pripremama za ulazak u BiH, do 25. aprila 1996. godine svi letovi bili su strogo zabranjeni.

Lovački avioni NATO bili su u stalnim patrolama da bi obezbedili razmeštaj snaga od eventualnog dejstva borbenih aviona VRS. Posle skidanja zabrana izvodili su se trenažni letovi u skladu sa vrlo strogim režimom kontrole snaga IFOR (decembar 1995. – decembar 1996.), odnosno SFOR (decembar 1996. – decembar 2004.) nad svim aktivnostima V i PVO. Za svaki let morala se dostaviti prethodna najava i obezbediti odobrenje međunarodnih snaga. Praktično, letačka obuka svela se na let u pilotažnoj zoni oko Prnjavora. U početku su bili strogo zabranjeni letovi sa naoružanjem. U prvoj posleratnoj reorganizaciji VRS marta 1996. godine pristupilo se smanjenju ljudstva. Smanjenjem ljudstva, pristupa se i izmeni formacije vojske. Tako je na osnovu tačke 6. Odluke Predsedništva Republike Srpske o formiranju, organizaciji i komandovanju Vojskom Republike Srpske, broj 01-58/92 od 15. juna 1992. godine, a u skladu sa datim ovlašćenjima, komandant GŠ VRS doneo Naredbu o formiranju i preformiranju jedinica VRS str. pov. br. 09/2160-1 od 5. juna 1996. godine. Ovom naredbom VRS je ustrojena sa tri korpusa KoV (1, 2. i 7. Korpus) i sa V i PVO.

Na proslavi vida 25. maja 1996. godine, na aerodromu Mahovljani održan je aeromiting. Na aeromiting su uredno pozvani i gosti: RV i PVO VJ, vazduhoplovstva Grčke i Rusije, ali komanda SFOR nije dozvolila prisustvo vazduhoplova RV SRJ, Grčke i Rusije. Na dan VRS, 12. maja 1997. godine u Prijedoru je održan defile jedinica VRS povodom dana i petogodišnjice postojanja VRS. Iznad fudbalskog stadiona u Prijedoru gde je vršen defile jedinica, preletela su tri aviona J-22 Orao, što je izazvalo pozitivne ovacije prisutnog građanstva. Tog dana, VRS osim preleta tri aviona nije bilo dozvoljeno od strane komande za sprovođenje mira u BiH SFOR, da na defileu bude i vojna tehnika.

Okvirnim mirovnim sporazumom V i PVO moglo je raspolagati sa 21 borbenim avionom i sa sedam borbenih helikoptera. Problem su predstavljali helikopteri Gazela Gama, koji su bili naoružani, a prelazili su limit za više od pola. Rešenje je nađeno u skidanju naoružanja i nišanskih sprava sa helikoptera, te su isti preimenovani u HO-45 Gazela Hera. Vremenom su iz vazduhoplovstva zbog isteka resursa brisana dva aviona J-21 Jastreb i jedan helikopter HT-40. Već početkom 1998. godine za komandanta vida postavljen je general Milan Torbica. Neki limiti na obuku ukinuti su treće posleratne godine.

Učešće orlova na združenoj taktiĉkoj vežbi „Sadejstvo-98“, održanoj 28. oktobra 1998. godine, odobrio je SFOR. Nisu smeli da dejstvuju ubojnim sredstvima, ali naletom četiri orla i dva jastreba simulirali su vatrenu podršku tenkovima VRS. Tokom NATO agresije na SRJ 1999. godine, deo starešina V i PVO VRS, pre svega raketaši sa RS Kub bili su raspoređeni u jedinicama PVO VJ na RS Kub. Oni su sa svojim kolegama proveli 78 dana rata na vatrenim položajima. Po završetku agresije starešine iz VRS su se vratile nazad u svoju jedinicu u Republici Srbskoj. Posledice koje je NATO agresija ostavila na RV i PVO VJ posredno će se odraziti i na stanje V i PVO VRS. To se posebno odnosilo na održavanje vazduhoplovne tehnike kao i na školovanje stručnog kadra. Od prvog juna 2001. godine V i PVO VRS ponovo će promeniti naziv u RV i PVO VRS. Te godine RV i PVO VRS napušta određen broj starešina (deo je otišao u penziju, a deo je dobio raspored u jedinice RV i PVOVJ). Uoči dana VRS 2002. godine, VRS je ispred rukovodstva Republike Srpske u kasarni „Kozara“ izvela defile sa borbenom tehnikom. Na nebu iznad kasarne leteli su avioni Orao i Jastreb, a u grupnom naletu u formaciji po četiri helikoptera, leteli su helikopteri Gazela i Mi-8T. Drugi i ujedno poslednji aeromiting RV i PVO VRS odrţan je 26. maja 2002. Godine. Nedugo posle aeromitinga avioni Orao su prizemljeni zbog isteka međuremontnog ciklusa. Poslednja tri leta u pilotažnoj zoni, u trajanju od 45 minuta, izvedena su 20. septembra 2002. godine avionom J-22. Orlovi su prizemljeni i konzervirani, a obuka pilota nastavila se samo na jastrebovima. Helikopteri VRS su od završetka rata pa do 2002. godine izveli 72 medicinska leta, prevezli 47 tona tereta i prevezli 2837 ljudi. Za potrebe padobranskih sportskih klubova prevezli su 5606 padobranaca, tokom brojnih padobranskih takmičenja. Početkom 2003. godine u sastavu RV i PVO se nalazilo 1100 ljudi (850 stalno zaposlenih i 250 vojnika na odsluženju vojnog roka). U sastavu vazduhoplovstva se nalazilo 64 pilota, i to 30 pilota aviona i 34 pilota helikoptera. Piloti mlaznjaka godišnje su imali 34 sata naleta, dok su piloti helikoptera godišnje uspevali da nakupe 50 sati naleta. RV i PVO VRS 2003. godine, raspolagalo je od aviona sa sedam jurišnih jednosedih aviona J-22 Orao, četiri jurišna jednoseda aviona J-21, dva jednoseda izviđačka aviona IJ-21 Jastreb, tri dvoseda školsko-jurišna aviona NJ-21 Jastreb, jedan dvosedi školsko-borbeni avion G-4 Super Galeb (23725) i dva klipna školska aviona V-53 ili UTVA-75. Od naoružanih helikoptera, RV je raspolagalo sa sedam helikoptera HN-45M Gazela Gama, sedam helikoptera HO-42 Gazela Hera, osam helikoptera HO-45 Gazela Hera reč je o helikopterima HN-45M, koji su zbog ugovoru o kontroli naoružanja morali biti razoružani). Od transportnih helikoptera, RV je raspolagalo sa 11 helikoptera HT-40 (Mi-). U skladu sa ugovorom o redukciji naoružanja, RV je dobrovoljno razoružalo i stavilo van upotrebe četiri aviona tipa Jastreb. Godina 2004. bila je godina nametnute reforme od strane Visokog predstavnika u BiH. Za glavnog reformatora odbrambenih snaga u BiH odabran je Rafi Gregorijan, koji je sproveo ideju novih Oružanih snaga BiH (OS BiH). U Republici Srbskoj (RS) postojao je otpor nametnutoj reformi. Po ustavu BiH, nadležnost za odbranu bila je u rukama entiteta. Međutim, „međunarodnom faktoru“ VRS je bila trn u oku. Te je 2004. i 2005. godine iz VRS, a samim tim iz RV i PVO otišao veći deo stručnog starešinskog kadra. U tom periodu RV i PVO svedeno je na formacijsku strukturu jačine puka. Poslednjom reformom pre ukidanja, VRS je od 22. aprila 2004. godine ustrojena u Generalštab sa prištapskim jedinicama, 15. mehanizovanu brigadu (A), 1. diviziju (R) VRS, 5. diviziju (R) VRS, LoB, Puk V i PVO i Centar za usavršavanje starešina „Rajko Balać“. Pod pritiskom „međunarodnog faktora“ u BiH proces reforme je ubrzan, da bi 28. decembra 2005. godine bio donesen Zakon o prestanku važenja Zakona o VRS, kojim su nadležnosti u odbrani sa RS prebačene na nivo BiH, a što je potvrdila i Narodna skupština RS na svom zasedanju održanom krajem decembra iste godine. Po ustroju nove vojne komponente u BiH, formirana je brigada Vazduhoplovnih snaga i protivvazdušne odbrane OS BiH (VS i PVO OS BiH). Na teritoriji RS u funkciji za potrebe „odbrane“ ostavljen je samo aerodrom Mahovljani, dok su kasarna „Krajiških brigada“ i heliodrom u Zalužanama predati vlastima RS. Umesto eskadrila u vazduhoplovstvu su ustrojeni skvadroni, time prestaje vazduhoplovna tradicija na prostoru Republike Srpske. Tradicija koja je opstajala na tim prostorima uprkos brojnim nedaćama i iskušenjima. Svi avioni Jastreb su prizemljeni 2006. godine, istovremeno je odlučeno da VS i PVO OS BiH neće imati borbenu avijaciju. Od 10. maja 2011. godine izvršeno je preseljenje vazduhoplovne tehnike i personala brigade VS i PVO iz Zalužana na Mahovljanje. Tehnika koja nije bila u letnom stanju prevezena je kamionima. Na inicijativu nekoliko bivših pilota VRS, a uz svesrdnu podršku Vlade Republike Srpske 2008. godine osnovan je Helikopterski servis Republike Srpske. Trenutno, Helikopterski servis Republike Srpske raspolaže sa četiri helikoptera: tri helikoptera SA 341/342 Gazela i jednim helikopterom Bell 206 B3 Jet Ranger III koji je u potpunosti opremljen najsavremenijom medicinskom opremom za obavljanje operacija medicinske evakuacije. Gazele su bivši helikopteri VRS, koje je servis preuzeo nakon gašenja VRS i to: jedan helikopter je bivši HO-42 (SA-341G) koji je u u JNA i VRS imao broj 12663 a sada je registrovan kao E7-SHA i namenjen je potrebama Vlade RS. Drugi helikopter je bivši HN-42 Gama (SA-341H) koji je u JNA i VRS evidentiran kao 12809, a sad ima oznaku E7-AAB i namenjen je potrebama MUP RS. Treći helikopter je bivši HN-45M Gama (SA-342L1) u JNA i VRS imao je broj 12925 a sada u BiH označen je kao E7-ABI i namenjen je potrebama Vlade RS. Helikopter Bell 206 B3 Jet Ranger III služi medicinskim potrebama. Za svoj dosadašnji rad, Helikopterski servis Republike Srpske odlikovan je „Ordenom časti sa zlatnim zracima“ i „Ordenom Miloša Obilića“. Dobitnik je brojnih priznanja, plaketa i zahvalnica raznih institucija, privrednih subjekata, gradova i opština Republike Srpske.

U izradi teksta korišćena je knjiga “Vazduhoplovne snage bivših republika SFRJ”, autora Danka Borojevića, Dragog Ivića i Željka Ubovića. PRVI DEO>>>

Priredio 
Andrej MlakarEkspres


  • Izvor
  • / vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Američka pomoć neće biti dovoljna da zaustavi ruske snage, izjavio je Dmitrij Kuleba


Zamenik ministra odbrane Timur Ivanov je godinama pod sumnjom, navode mediji

Predsednik Ebrahim Raisi uputio je oštro upozorenje zapadnom Jerusalimu


Ministar spoljnih poslova Dmitro Kuleba objasnio je da ukrajinski konzolati više neće služiti borbenim muškarcima koji borave u inostranstvu

Estonski ministar unutrašnjih poslova Lauri Laanemets je ranije takođe predložio da se Ruska pravoslavna crkva označi kao teroristička organizacija


Ruski ministar odbrane Sergej Šojgu podelio je najnovije procene kijevskih žrtava na bojnom polju


Ostale novosti iz rubrike »