BitLab hosting
Početna stranica > Novosti
Dragomir Anđelković

Anđelković: UN dimenzija „Projekta Jeremić“

Anđelković: UN dimenzija „Projekta Jeremić“
23.06.2012. god.
Da li će Srbija imati bilo kakvu korist od izbora svog predstavnika na čelo Generalne skupštine UN, pogotovo ako on naglašava privrženost dosadašnjoj politici regionalnog pomirenja bivšeg predsednika Tadića.?

Srbski i svetski mediji posvetili su značajnu pažnju Jeremićevom izboru na mesto predsedavajućeg GS UN. Srbski ministar spoljnih poslova, u oštroj konkurenciji sa litvanskim ambasadorom u UN, uspeo je da dođe na tu funkciju, što je prvi slučaj da neki predstavnik Srbije, od kad je ona ponovo postala punopravna država, zauzme tako visoku funkciju u globalnim razmerama. Prethodni put je jedan naš političar i diplomata imao čast da u ime svoje nezavisne zemlje (prvi put u novijoj istoriji) deluje u uglednom međunarodnom telu – daleke 1907. godine. Tada je Milovan Milovanović izabran za člana Stalnog izbornog suda u Hagu.


VIC O SRBSKOM LIDERSTVU

Na tom položaju Milovanović se pokazao izvanredno, te je – kako podseća istoričar Radovan Kalabić u svojoj studiji o tom čuvenom srbskom teoretičaru i praktičaru međunarodne politike – „doživeo lični trijumf, jer su njegovi stavovi primani sa najvećom pažnjom i uvažavanjem“. Doduše, Milovanovićeve predloge većina velikih sila nije podržala. U međunarodnim forumima važi pravilo: „koliko moći – toliko rezultata“, a Srbija je u novovekovnoj istoriji uvek imala prilično ograničene potencijale za delovanje u širim razmerama. Ipak, zapamćeno je da je – nastojeći da stvaranjem povoljnijeg globalnog ambijenta doprinese boljoj zaštiti male zemlje kakva je Srbija – u odnose među državama Milovanović bar probao da unese novu, za miroljubivu koegzistenciju povoljniju, dimenziju, zalažući se za arbitražu u međunarodnim sporovima.

Ostaje nam da vidimo šta će probati da učini, te koliko će u tome uspeti, Jeremić. Međutim, nemamo razloga za optimizam. I ne radi se tu primarno o tome da je on, makar intimno i bio patriotski nastrojen, iz karijerizma prihvatio da bude deo kvislinške Vlade koja je od 2008. godine do danas našoj zemlji nanela veliku štetu. Da je Jeremić pokazao znake kajanja, mogli bi i da kažemo: šta je bilo, bilo je. No, suštinski je problem u tome što on smata da je režim čiji je (bio i ostao) deo, ispravno postupao. O tome ćemo kasnije, ali prvo da kažem koju reč o pokušaju da pretencioznošću zaseni krajnje koolaboracionističku istinu.

Odmah posle pobede u UN, Jeremić je izjavio da svoj izbor za predsednika vidi kao „odavanje priznanja srbskom narodu“ te da će raditi na očuvanju međunarodnog mira i bezbednosti. Kako je rekao: „To neće biti lak zadatak, moraćemo da radimo za sve članice. Ovo nije mesto s kojeg možete da sprovodite svoju državnu politiku, naravno to je mesto s kojeg možete da promovišete državnu politiku. Svet od Srbije očekuje liderstvo, predvodništvo i umerenost. I ja sam uveren da ćemo mi kao zemlja biti u stanju da odgovorimo na izazove“.

Ovakav prvi nastup našeg a globalnog funkcionera, ne deluje ozbiljno i ne ukazuje da će i pokušati nešto realno da uradi za svet i svoju zemlju. Smešno je da dojučerašnji šef diplomatije slabe države čiji još aktuelni režim bagateliše nacionalne interese, te na koju zbog lično-partijski motivisane kolaboracije vlastodržaca pada mračna senka – priča o našem globalnom liderstvu. I da imamo patriotsku vlast i jaču državu, to bi bilo za podsmeh, a kamoli ovako kada onaj u koga se Jeremić i dalje kune, ne da istinski ništa nije činio u korist očuvanja teritorijalnog integriteta Srbije, već je i asistirao njegovom podrivanju.


REGIONALNO PONIŽENJE

Iako je početkom 20. veka Srbija bila i manja nego danas, tada je bila cenjena ali i snažnija država. Neki su nas voleli, drugi su nas mrzeli, ali su svi sa nama računali kao sa respektabilnim faktorom, te su nas shvatali ozbiljno. To smo i bili bez obzira na veličinu. A zar jesmo danas ne ozbiljan, već i kakav-takav globalni „igrač“, dok usled defetističkog i kvislinškog ponašanja vlastodržaca, svoje bagatelišemo i dajemo a pričamo pretenciozne priče o regionalnom pa i globalnom liderstvu? Procenite sami.

Kako je istakao Jeremić – a čini mi se da je to od ključnog značaja kada analiziramo moguću nacionalnu korist od njegovog globalnog avanzovanja – Srbija je pod rukovodstvom bivšeg predsednika Borisa Tadića, „svojim susedima pružila ruku prijateljstva i pomirenja“. Uz to je – kako je naglasio – iskoračila i ka svim drugim članicama međunarodne zajednice, uključujući i one sa kojima je „imala gorka neslaganja“. E, u tome i jeste problem! Vlast je Srbiju dovela do toga da pred svima klekne i pretvara se u „baricu“, a to nikada i nigde, ni jednoj naciji nije donelo ništa dobro. Jedno je nastojati da se, na principima međusobnog poštovanja i uvažavanja potreba, dođe do miroljubivih rešenja, a drugo je ponižavati se i žrtvovati svoje interese. Kada se tako radi, a baš to je radio Tadić koga Jeremić i dalje hvali, oni čiju smo krivicu uzeli na sebe, još više nas zlostavljaju. Ljudska priroda je takva da žrtvu obično više mrzi onaj koji je zlo učinio, nego ona njega.

To važi i za narode. Dovoljno je setiti se sadističkog odnosa Hrvata prema Srbima i našeg suludog mazohizma. A sudeći po „pozitivnom“ isticanju Tadićeve politike privlačenja novih nevolja Srbiji, što smo od Jeremića pre koji dan čuli, ona će i dalje „krasiti Srbiju“ ako DS uspe da formira Vladu. Nema veze što je čak i glasanje u GS UN poraz Tadićeve politike (a Jeremićeva pobeda ne treba da nas zavara da nije tako), on i njegova ekipa su već predaleko otišli stranputicom, da bi sada mogli nešto suštinski da menjaju. Ma koliko da ih vređa omalovažavajući odnos (prema njima a ne Srbiji), zapadnih mentora i onih koje su u regionu zadužili, nemaju više kud. Ili im ostaje da idu sve dalje i dalje putem kolaboracije, ili da se povuku sa javne scene, što dobro znamo da nisu spremni da urade.


IMPERIJALNI ŠAMAR KVISLINZIMA

Sve vodeće članice EU i NATO-a kojima se „žuta“ Srbija skrušeno klanja, kao i gro zemalja iz našeg regiona sa kojima nas je režim na našu štetu mirio – i ne kriju da su glasale protiv Jeremića. U svetu se zna „ko kosi a ko vodu nosi“. Kada neko prihvati podređenu ulogu, od njega se očekuje da se nje dosledno drži, a ne da hrani svoj ego i pokušava da prevari javnost svoje zemlje koještarijama o velikoj ulozi koju igra u svetu. Ispod kulisa mnogi srbski političari imaju ličnu korist od kvislinškog statusa, ali ni njima se ne dopušta da dignu glavu u funkciji predstavnika Srbije. Bez obzira koliko sa državnih pozicija radili protiv svog naroda, te bili spremni da to čine i kao međunarodni „činovnici“ – prostor im se ograničava. Kada nastupaju u ime države tretiraju ih kao Srbe, a to znači negativno. Tek da se i tako zna da je po NATO standardima mesto Srbije u nekom najgorem zapećku.

No, oni „Srbi“ koji to prihvataju (pa i da ih strani zaštitnici ponekada javno, sa posledicama koje to ima, smatraju „Srbima“), te su pokazali i da su spremni da idu i mnogo dalje od Jeremića, prave se slepi i odmah su pohitali da mu čestitaju njegov i dvorski „uspeh“. Prvi je to uradio B. Stefanović, šef pregovaračkog tima Vlade Srbije u „dijalogu sa Prištinom“, odnosno, da stvari nazovemo pravim imenom, Tadićev poverenik za izdaju Kosova. On je ocenio da Jeremićev izbor „potvrđuje ugled Srbije“. S druge strane, Stefanović je ovih dana optužio novog predsednika Srbije „da se igra sa mukom Srba sa Kosova“. A to on, po tom Tadićevom pulenu, radi tako što traži da se „kosovska politika“ ubuduće ne vodi narodu iza leđa, te želi da mu se otvoreno kaže šta je oficijelni Beograd do sada poklonio Prištini, ali srećom nije uspeo da joj isporuči.


UGLED I SRAM

Nema sumnje da Stefanovića i kompaniju, bole potezi sračunati na puno razotkrivanje našoj, velikim delom, hipnotisanoj javnosti, onoga što su učinili Srbiji (odnosno obećavali Vašingtonu i Briselu da će činiti). Time bi postepeno bili dovedeni do potpune propasti ako se izbori ponovo, a smanjuje im se šansa da obrazuju Vladu. Njihova politička budućnosti umnogome zavisi od toga da li će uspeti da, pacifikujući Nikolića, ućutkaju institucionalizovanu kritiku i tako pokažu onim koji su ih iz inostranstva angažovali, da i dalje mogu da budu korisni.

To što SAD, EU i NATO, ne žele Jeremića ili bilo kog našeg vladajućeg političara na međunarodnoj funkciji, daleko je od toga da su digli ruke od njihove unutrašnje upotrebe. Svako ko je spreman da služi i sposoban da to čini, ima svoje mesto u sistemu evroatlantske dominacije. Zato NVO, medijski i neskriveno partijski jurišnici DS-a, intenziviraju napade na Nikolića a, s druge strane, bez obzira na neke nesuglasice sa „gazdama“, ističu regionalnu i generalno spoljnu politiku Borisa Tadića, iako izvorni principi takve politike svakako nisu doprineli izboru Jeremića na čelo GS UN.

Naprotiv, tome je pogodovala činjenica da je zbog kursa odbrane KiM-a, kojim je naš nacionalni brod energično pokrenula Vlada koju smo imali do izbora 2008, i raspoloženja javnog mnenja koje nije dopuštalo da se radikalno sve to odbaci (što je Tadićev režim pokušavao postepeno da uradi) – ministar spoljnih poslova Srbije uspeo da pobedi kandidata Litvanije. Oficijelni Beograd je, i pred svojim narodom i pred svetom, morao da se pravi da se opire nasilju nad svojom zemljom i međunarodnim pravom, pa su države koje se protive evroatlantskom nasilju i hegemoniji, glasale za manje zlo.

Bilo im je bliži i predstavnik Srbije koji glumi otpor „Imperiji“ nego njen javni litvanski eksponent. Pogotovo što Rusija na spoljnopolitičkom planu energično podržava, formalno iskazanu iako u praksi od strane režima u mnogome obesmišljenu, borbu države Srbije za Kosovo i Metohiju. Otuda, Moskva je založila svoj autoritet kod mnogih zemalja koje sumnjaju u iskrenost srpske vlasti, da ipak ne relativizuju potporu Srbiji. To se odrazilo i na podršku datu Jeremiću.


OPROBANI RECEPT

U međunarodnim odnosima svi gledaju interese. Simpatije za simpatije ali interesi su tu važniji od tradicionalnog prijateljstva među narodima. Ali, i na osnovu njih, Srbija može da nađe partere. Ali prvo moramo da znamo šta hoćemo i da budemo spremni da u prilog toga radimo, a ne da dopuštamo da imamo vlast koja trguje nacionalnim interesima. Kako je govorio mudri Milovan Milovanović, „samo narod koji hoće da se brani naći će u konačnom času sukoba branioce svoje strane“. Narod koji neće da se brani – da parafraziram tog našeg diplomatu – ne može da očekuje da će taj teret preuzeti nego drugi.

Dok srbski režim radi protiv Srbije, niko našoj zemlji ne može da pomogne i da hoće (a na spoljnjem planu Rusija je pokazala da je spremna da nam pomogne dok, nažalost, izbegava da bude aktivnija u srbskoj unutrašnjoj politici i tako doprinese bržim odgovarajućim promenama). Opet, kada budemo imali nacionalno posvećenu vlast, ma koliko bile teške okolnosti, naći ćemo produktivne partnere i u regionu (gde sada izgleda da su svi protiv nas) a ne samo širem okruženju. Rečeno je početkom 20. veka dobro znao Milovanović, čovek koji je pravi tvorac Balkanskog saveza koji je 1912-13. do nogu porazio Turke. Bez obzira na sve protivrečnosti, Srbija je uz posredovanje Rusije – ispoljavanjem fleksibilnosti ali i čvrstine oko onoga što je smatrala vitalnim za našu naciju – prvo našla zajednički jezik sa Bugarskom, a onda su se „paktu“ Beograda i Sofije, priključile i druge pravoslavne zemlje Balkana.

Posle toga nije prošlo mnogo vremena pre nego što se srbska zastava zavijorila nad Prizrenom, Prištinom i Skopljem, što se desilo zahvaljujući našem oružju i veštoj spoljnopolitičkoj kombinatorici, a ne bilo kakvim međunarodnim institucijama koje su po pravilu u funkciji interesa velikih sila. A koja će se zastava dizati iznad Niša, Beograda i Novog Sada – ako nastavimo da vodimo dosadašnju (ne samo spoljnu) politiku? Pre ili kasnije – ne zavaravajmo se – Atlantskog pakta, koji od 90-ih naovamo sprovodi oružanu ili tzv. meku agresiju protiv Srbije, sa ciljem da je do kraja pokori (i teritorijalno prekroji).


MEĐUNARODNO „PRANJE“ IZDAJE KOSOVA

Setimo se toga sada kada slavimo sto godina od krune diplomatskog i političkog rada M. Milovanovića, a to je početak konačnog oslobođenja srbskog naroda od vekovne turske okupacije, te kada je, kao kontrast tome, ovih dana njegov naslednik na funkciji šefa srpske diplomatije u Vladi koja nije radila za svoju državu već protiv nje, došao na čelo GS UN. Jeremić je, od strane Tadićevih marketinških magova i NSPM kvazipatriotskih analitičara, prvo projektovan kao lider izmišljene nacionalne frakcije DS-a, sa ciljem da koliko-toliko kompenzuje petokolonaški karakter establišmenta te stranke. Danas, kada je uz njegovu asistenciju „Imperija“ napravila veliki pomak u vezi sa priznanjem samozvane kosovske države (koju je do sada neosporno priznalo 89 država dok je sporno da li su to učinile još dve zemlje), Tadićev dvor je uspešno lansirao Jeremića u UN na osnovu i dalje nemale međunarodne podrške načelnom stavu države Srbije u vezi sa odbranom svog teritorijalnog integriteta.

Tadić i njegovi dobro znaju da je, makar zbog umanjivanja kazne „suda istorije“, potrebno politici simuliranja odbrane KiM-a, koju je vrh DS vodio od sredine prošle dekade, dati dodatni međunarodni legitimitet. Jeremić će i dalje, sada već u funkciji predsedavajućeg GS UN, pričati prazne patriotske priče, što će – kako se on i njegov mentor nadaju – dodatno prikriti politiku fazne izdaje Kosova koju su, kao nadoknadu za totalno dovođenje na vlast 2008. godine, sistematski sprovodili (a verovatno i dalje nameravaju da realizuju). Doduše, zbog našeg javnog mnenja i Rusije (a ne patriotizma), to su radili sporije nego što su Vašington i Brisel očekivali, što je njih revoltiralo, pa su se povremeno iskreno ljutili na svoje koolaboracioniste – kalkulante.

Toliko o UN dimenziji recikliranog „Projekta Jeremić“. Ostaje mi još eksplicitno da podsetim da spoljnopolitički preporod svake države (razume se na realnim a ne pretencioznim osnovama) počinje od unutrašnje politike. Stoga, ako želimo da Srbija ponovo bude uspešna i cenjena u svetu, nastavimo borbu da prevaziđemo svestrano nacionalno štetočinsku politiku koju naša zemlja, tek sa manjim pauzama, vodi od kraja 2000, sa kulminacijom iste pre četiri godine.
 
Autor: Dragomir Anđelković





Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Brisel govori o slobodi govora, ali je ne podržava, izjavio je predsednik Donjeg doma ruskog parlamenta

SAD i njihovi saveznici se plaše da će Moskva izgubiti rat, izjavio je ukrajinski lider


„Akutna faza vojno-političke konfrontacije sa Zapadom je u punom jeku“, izjavio je ministar spoljnih poslova Moskve

Specijalni izaslanik Rusije u Kabulu izjavio je da Nju Delhi i Moskva imaju slične pristupe avganistanskoj krizi



Ostale novosti iz rubrike »