BitLab hosting
Početna stranica > Novosti
Dragomir Anđelković

Dragomir Anđelković: Lobistička alhemija

Dragomir Anđelković: Lobistička alhemija
23.07.2013. god.
Da li NATO ponovo kuca na srbska vrata? Srbiji sve češće stižu pozivi od strane vodećih NATO struktura da se pridruži tom paktu. Doduše, to se čini posredno, putem načelnog izražavanja dobrodošlice i diskretnog ukazivanja da su „vrata NATO-a“ za nas otvorena, a ne u formi koja bi mogla da se shvati kao definisanje novog uslova za evrointegracije. No, to ne znači da u narednim godinama pomenuti „ljubazni pozivi“ neće dobiti makar i neformalno ucenjivački vid.
DOLIVANJE ULJA Čim se Srbija približila početku naredne etape tzv. „EU puta“, iznova je na površinu izbilo pitanje članstva u Severnoaltantskom paktu. A dok NATO u kontekstu „evropske priče“, za sada delikatno, spolja sprovodi realizaciju akcije sukcesivnog podizanja nivoa pritiska na našu državu, neki domaći NVO delatnici to iznutra rade mnogo brutalnije. Štaviše, navodno proročki, drsko nam poručuju da će Srbija naredne godine zatražiti prijem u NATO. Tako jednim udarcem nastoje da ubiju „dve muve“. Prvo, već kreću sa novim ciklusom tendencioznog unošenja zabune u naše javno mnenje. Po modelu koji je već korišćen u prethodnim godinama, pokušavaju da pokrenu lavinu propagandnih priča da „nema ulaska u EU bez prethodnog članstva u NATO-u“. Plan je da se učvrsti uverenje da ako napaćeni Srbi žele bolji život koji će im, navodno kao neki „deus ex machine“, doneti Evropska unija, onda će morati da progutaju i gorku atlantsku pilulu. Drugo, NATO čelnicima se šalje poruka da je to moguće! Evroatlantski centri moći, o tome sam već mnogo puta pisao, u Srbiji imaju razgranat i efikasan ideološki aparat (sistem medijski, NVO i drugih organizacija za indoktrinaciju i pritisak na javnost i političare). On realizuje naloge koje dobije od svojih stranih mentora, ali nekada i sam deluje u skladu sa onim zašta naslućuje da je u skladu sa njihovom voljom. Ponekad nastoji i da ih što više uplete u naša posla. Kada bi se moćni stranci manje bavili nama, šta bi radili mnogi njihovi ovdašnji komesari? Kada se to ima u vidu, jasno je da neki NATO lobisti, dok nama pričaju koješta, zapravo na atlantske adrese šalju poruke da bi trebalo intenzivirati aktivnosti u Srbiji. Poručuju: ona je sada „zrela šljiva“ i samo je treba dobro protresti pa će upasti u NATO korpu. Plaše se da njihovi mentori zaokupljeni raznim brigama širom sveta to ne prenebregnu, odnosno da usled toga oni ne ostanu bez posla, pa nam zato prizivaju nove nevolje. Nama, običnim građanima, opasnost da se uvalimo u tuđe sukobe, a aktuelnim vlastima ozbiljan strani pritisak (do koga ne mora da dođe) da u narodu nepopularnom atlantskom smeru povedu zemlju. Tako smo preko NATO-a, naizgled paradoksalno, stili do Rusije. RUSKO ISKUSTVO Ovih dana se u toj velikoj državi analiziraju efekti jednog važnog zakona usvojenog pre nešto manje od godinu dana. Naime, ruski parlament (Duma) doneo je zakon kojim se nalaže da se sve nevladine organizacije koje primaju novac iz inostranstva a bave se političkom delatnošću, registruju kao „strani agenti“. Pri tome, da ne bi bilo jezičke zabune, ne misli se na to da se prijave da su špijunska legla (što ponekad, uzgred budi rečeno, verovatno i jesu), već strani lobisti tj. zastupnici interesa drugih država. Mnoge države, uključujući i SAD, imaju slične zakone. Oni su neretko doneti još u prvoj polovini 20. veka. Ali ruski, koji se fokusira na NVO, unosi novine koje su u skladu sa duhom naše epohe, koje bi hteli da zanemare oni što su u svojim kućama blagovremeno uredili lobitističku problematiku. Stvar je u tome što su Vašington, ali i neki drugi zapadni centri moći, širom sveta u proteklih nekoliko decenija stvorili mrežu kvazinevladinih organizacija, koje su NVO u odnosu na vlasti svojih država ali ne i relevantnih stranih sila. One se navodno bave promocijom „ljudskih prva“ i sličnim poslovima a zapravo deluju u (geo)političkom interesu svojih uticajnih inostranih poslodavaca (koji u sofisticirano okupiranim zemljama kao što je naša čak i teret njihovog finansiranja prebacuju na lokalne budžete). Kremlj – koji se 2011-2012. suočio sa pokušajem organizovanja „narandžaste revolucije“ na svom terenu – odlučio je da se tome energično suprotstavi. A to je najlakše postići javnim razobličavanjem kvazinevladinih organizacija, odnosno nedvosmislenom demonstracijom da su zapravo borci za inostrane interese, koji se sakrivaju iza raznih humanističkih ideja, kako bi se lakše uvukle pod kožu domaćoj javnosti. Radi toga je potrebno detektovati i građanima predstaviti dve proste činjenice: ko te lažne NVO finansira i šta one zapravo rade tj. koliki je raskorak između njihove nominalne misije i faktičke, politički motivisane, prakse. Nadležni ruski organi su pomenute poslove uspešno obavili. Tužilaštvo te zemlje je ovih dana optužilo više stotina, u NVO ambalažu upakovanih, lobističkih organizacija, da nisu postupile u skladu sa zakonom i registrovale se kao „strani agenti“. Štaviše, i niz lažnih NVO koje su se donedavno zaklinjale u svoju „nezavisnost“, pod pritiskom zakona same su priznale šta su. Njihovi zapadni pokrovitelji su bili svesni da će do toga doći ako Rusija istraje u sprovođenju svog zakona, pa su stoga probali da je u tome destimulišu pokretanjem međunarodne kampanje (u koje su se uključili i neki srbski mediji) da se radi o nedemokratskoj praksi, uperenoj protiv građanskih sloboda. Međutim, jasno je da nije tako. Prirodno je što negoduju centri moći čija prevara je, pravno utemeljeno, razobličena. Ali, istina je da se ruskim zakonom unapređuju, a ne ugrožavaju ljudska i građanska prava. Strani lobisti svojim delima zapravo kompromituju pravi NVO sektor, koji je od ogromnog značaja za demokratski razvoj. VAŽNE NATO NIJANSE Rusko iskustvo je inspirativno i za nas u Srbiji. Nemam iluziju da je kod nas moguće donošenje iole sličnog zakona. Mi smo, kao što sam već rekao, na postmoderan način okupirani (još u oktobru 2000. godine) te je u skladu sa tim bitno sužen prostor za delovanje državnih organa. No, ruski slučaj treba da bude podstrek patriotskoj javnosti da se nezvanično mnogo ozbiljnije bavi pomenutim pitanjima. Uostalom, nije od suštinskog značaja da li će neko biti procesuiran ili ne, odnosno da li će formalno biti upisan u „registar“ inostranih političkih lobista, već da javnost sazna šta i za koga rade oni što pričaju bajke da se bori za dobrobit naših građana. U kontekstu NATO izazova, od koga je i započet ovaj tekst, logično je upitati se zašto bi razne naše organizacije koje se bave „etničkim odnosima“, „ljudskim pravima“ ili nečim sličnim, imale uopšte potrebu da propagiraju članstvo Srbije u pomenutom paktu. Nije valjda da vojni savezi načelno služe miru i prosperitetu? Ili da je dobro da na ovoj našoj, i tako čelikom i barutom zagađenoj planeti, bude još više tenkova, raketa i drugih ubojnih sredstava? Manimo se praznih priča! NVO su po definiciji žarišta samorganizovanja građana radi rešavanja nekih njihovih problema, a koje bi to probleme srbskih građana rešilo članstvo u Severnoatlantskoj alijansi? Da nam natalitet možda nije toliko veliki pa da „biološki pritisak“ treba da umanjimo slanjem topovskog mesa u Avganistan i Irak? NATO lobisti, koji se navodno bave nekim pitanjima iz domena civilnog društva, reći će da se oni zalažu za funkcionalniji sistem, ekonomski napredak, više pravne standarde – do čega ćemo doći u sklopu evrointegracija. A da bi se one uspešno odvijale, potrebno je da Srbija što pre stupi u Atlantski pakt. Takve priče ćemo, da i to ponovim, sve češće slušati u narednom periodu. Međutim, one imaju jedan veliki problem: potpuno su neistinite. Ne da se radi o zameni teza i predimenzioniranju nekih istinitih elemenata, već je u pitanju plasiranje gole laži! Sada ne ulazim u pitanje EU integracija, i to da li ćemo od njih imati neku korist, već govorimo o članstvu u NATO-u kao uslovu za ulazak u Uniju. Čitav niz njenih članica nisu formalno uključene u atlantske strukture. To su, da se podsetimo, Austrija, Irska, Finska, Kipar, Malta i Švedska. Druga strana medalje je što su posredno i mnoge od tih zemalja (npr. Austrija i Švedska) i te kako povezane sa NATO-om i učestvuju u nekim njegovim aktivnostima. Nema sumnje, to će biti traženo i od Beograda u paketu sa formalnim uslovima za ulazak u EU. Ipak, i između toga i onoga što predlažu ovdašnji NATO lobisti – a to je formalno članstvo u Atlantskom paktu – velika je razlika! ČEKIĆ I NAKOVANJ U NATO centrali dobro znaju da nemaju održivu propagandnu priču za to da Srbiji nameću ulazak u Alijansu. NATO je suviše ozbiljna organizacija da bi zagovarao toliko providne laži kao što su one o ulasku u taj pakt kao preduslovu za finalizaciju EU integracija. Turska je u Severnoatlantskom savezu pa verovatno nikada neće ući u Uniju, a Irska je neutralna – i to mnogo ozbiljnije nego pomenuta Austrija – pa je odavno u institucionalizovanoj „porodici“ evropskih naroda. Iako ima istine u tome da EU ponekada deluje kao civilno krilo NATO-a, ipak Brisel ima i svoje posebne računa, na osnovu kojih se zemlje primaju u Uniju. S druge strane NATO lobisti moraju da obavljaju i neskriveno prljave poslove, koje im njihovi mentori prepuštaju. Stoga, plasiraju nam i najbanalnije laži, polazeći od toga da se i guštera plaši onaj koga su izujedale zmije, tj. da će nemali deo Srba progutati priču da je ulazak u NATO prečica u EU i ključ za otvaranje njene poslednje kapije. A ako njihove aktivnosti te vrste uspešno uzmu maha, odnosno u NATO sedištu procene da se bar deo našeg javnog mnenja dovoljno zatalasao da i tamošnji igrači imaju potencijal da se direktno uključe u operaciju uterivanja Srba u njihov pakt, oni će to i učiniti. Srbska vlast će se tada uistinu naći pod tajnim ali neizbežnim uslovom – prikrivenim nekim drugim naprečac smišljenim izgovorom za svetsku javnost (pošto NATO navodno ništa ne iznuđuje) – da zemlju uvede u Atlantski pakt kako bi naši EU pregovori bili ubrzani a ne zakočeni. To bi za nju bila fatalna zamka. Ako oko pitanja Kosova i Metohije ili pak posrednog uključivanja u NATO strukture (po austrijskom modelu) i postoje razne kombinacije da se i Zapad zadovolji, i do kraja ne revoltira naše javno mnenje, odnosno očuva bar ponešto od srbskih nacionalnih interesa – kada bi se na način da mora da se da crno-beli odgovor postavilo pitanje ulaska u Alijansu, oni koji predstavljaju oficijelni Beograd platili bi visoku cenu. Bili bi smrvljeni između čekića NATO pritisaka i nakovnja dubinskom odbojnošću Srba prema Atlantskom paktu. Vlast može da progura ponešto od onoga što je nepopularno. Građani su spremni da prave kompromise zbog nade da će Srbija konačno krenuti iz gliba u kome se nalazi. No, ako se u paketu bolnih ustupaka bude nalazilo baš sve – od „gej parada“, preko Kosova, do NATO maskarada – crno se piše našim vladajućim političarima. Zato neka dobro razmisle u kakve probleme i njih a ne samo državu, uvaljuju oni što im se predstavljaju kao novi, evroatlantski nastrojeni prijatelji, a zapravo su surovi lobisti inostranih moćnika. Onome što sada počinju da rade u vezi sa NATO-m, ne samo patriotska javnost već i vlast, što skorije mora da počne da parira. Na svaku izjavu da će Srbija zatražiti ulazak u NATO ili da je za nju to „dobro“ – treba da usledi tri zaklinjanja u našu nepokolebljivu vojnu neutralnost. Tako se zatvaraju pukotine kroz koje će se uvući opisana opasnost, tj. da lobistička alhemija pretvori relativni NATO pritisak u totalni juriš u cilju apsorpcije Srbije u taj vojni blok.



Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Brisel govori o slobodi govora, ali je ne podržava, izjavio je predsednik Donjeg doma ruskog parlamenta

SAD i njihovi saveznici se plaše da će Moskva izgubiti rat, izjavio je ukrajinski lider


„Akutna faza vojno-političke konfrontacije sa Zapadom je u punom jeku“, izjavio je ministar spoljnih poslova Moskve

Specijalni izaslanik Rusije u Kabulu izjavio je da Nju Delhi i Moskva imaju slične pristupe avganistanskoj krizi



Ostale novosti iz rubrike »