NARODNI SABOR U GORNJEM ZAOSTRU KOD BERANA

Na platou pored crkve posvećene prepodobnoj mati Paraskevi, u Gornjem Zaostru, u srijedu 7. avgusta 2014. godine, započela je dvanaesta po redu manifestacija „Narodni sabor“ 2014. Prvog dana predstavljena je knjiga „Tragovi zločina“ poznatog novinara i publiciste Čedomira Radusinovića. Organizatori su se potrudio da potvrde epitet dobrog domaćina, pa su i za učesnike programa i publiku stvorili dobre uslove za jedno lijepo i uspjelo književno i guslarsko veče. Profesor istorije, Goran Kiković, kao voditelj program, pozdravio je sve prisutne a posebno sveštenstvo Srpske pravoslavne Crkve iz Beranske parohije i „12. Narodni sabor“ proglasio otvorenim.

Gospodin Kiković je predstavio autora Čedomira Radusinovića, a knjigu „Tragovi zločina“ s pravom svrstao u „Ravnogorski“ opus srpske književnosti, a u svojoj uvodnoj besjedi između ostalog kazao: ''Istoriju bi trebalo da pišu istoričari ali to nije uvijek tako. Po dolasku komunista na vlast 1945.godine, počinje kontrola svega pa čak i istorije. Međutim ,poslednjih decenija, zahvaljujući kako domaćim tako i stranim istoričarima koji na osnovu novih saznanja i istorijske građe, objelodanjuju drugačije činjenice, dobija se jedna drugačija i nova slika o svemu onome što se dešavalo na području Jugoslavije toko Drugog svjetskog rata.Zato se i pojava ove knjige doživljava kao istinit i činjeničan pogled na istorijske tokove i procese krvavog građanskog i bartoubilačkog II. svjetskog rata.

Istina je najbolji lijek a '' ideal istorijske nauke je istinita riječ ''.Ovih godina izlazi na svjetlost dana istina o zločinima partizana na Zidanom mostu, Pohorju, Kočevju i mnoga se stratišta obznanjuju a mnoga djeca saznaju gdje su im očevi i djedovi sahranjeni. Do sada je u Sloveniji otkriveno 597 masovnih grobnica. Uzmimo da svaka nije masovna nego da u njima leži samo po jedan, njihov zbir bi svedočio o monstruoznom zločinu. U Hrvatskoj su takođe otkopali na stotine stratišta i jama. Samo u Srbiji i Crnoj Gori još nije otkrivena nijedna

U Srbiji se izjednačila uloga dva antifašistička tabora, partizanskog i Ravnogorskog. Međutim, u Crnoj Gori to nije slučaj jer, ovdje je i danas '' zvanična istorija pod kontrolom partije ''. Crna Gora je jedina zemlja u Evropi, koja se nije suočila sa svojom prošlošću i koja nije osudila zločine diktatorskog komunističkog režima, koji od 1945. godine upravlja ovom zemljom.

U Crnoj Gori još traje ''Tamna noć''.Zato čitanjem ove knjige saznaćete za zlu sudbinu ovdje opisanih novomučenika koji su stradali samo zato što na čelo nijesu htjeli da stave petokraku.Treba saznavati istinu ne radi osvete već da se ne ponove krvave noći Zidanog mosta i Golog otoka gdje su stradala braća od '' razbraće '' samo što su u datom momentu mislili drugačije. Mi nesmijemo emotivno doživljavati istorijske činjenice nego ih treba ponuditi javnosti pa neka ona sudi. Kako kaže veliki srbski Vladika Petar II Petrović Njegoš '' pokoljena djela sude, što je čije daju svjema ''. 

Do današnjih dana se stvara lažna slika o mnogim događajima Drugog svjetskog rata kao o ustanku srbskog naroda jula 1941.u Crnoj Gori. Ustanak u Crnoj Gori buknuo je 13. jula 1941. i nije izbio iz ,''revolucionarno-klasnih'' pobuda, već je to bio opštenarodni bunt protiv namere Italije da Crnu Goru odvoji od srpstva i Srbije uz pomoć crnogorskih separatista. Povod za ustanak bila je Petrovdanska skupština. Tokom jula mjeseca oslobođen je veliki dio Crne Gore. Ustankom su rukovodili oficiri ugledni ljudi i narodni prvaci: Đorđije Lašić, Bajo Stanišić, Pavle Đurišić... 

Autor se sa pravom pita zašto niko nije odgovarao za zločine počinjene u tzv. '' lijevim skretanjima '' i u Sloveniji nad zarobljenicima.

Treba i ovdje citirati riječi akademika Matije Bećkovića.'' Da bi bezdan bratoubilaštva bio pogubniji i nakazniji, nema ni jedne kuće u Crnoj Gori čiji ukućani nisu pripadali i jednoj i drugoj strani i ni jedne porodice koja nije podeljena na dve: našu i njinu. Nema ni jednog vođe u obe vojske koji nije imao srodnike na protivničkoj strani. Možda su baš zato te strane jedna drugu tako bezdušno poricale i ocrnjivale, a jedna majka rađala dva brata, dva dušmanina i nepomirljiva protivnika. Pa i dan-danji, kako svedoči i ova knjiga, ima porodica koje učestvuju u prikrivanju istine krijući srodnike pale na drugoj strani. Od jednog istog naroda napravljena su dva, koji se jedan drugog odriču i od kojih je jedan oličenje svakog dobra, a drugi svakog zla.''

I Visokopreosvećeni mitropolit Amfilohije o ovim događajima kaže: ''Pokret otpora u Crnoj Gori protiv okupatora od samog početka rascijepio na onaj nazvan '' nacionalno-četnički'' i drugi ''partizansko-komunistički''. Kada bi se pak sabrao konačan broj postradalih u Crnoj Gori u toku Drugog svjetskog rata u borbi s Italijanima i Njemcima i onih poginulih u uzajamnom istrebljivanju i uništavanju, nesumnjivo bi se pokazao da je broj ovih drugih neuporedivo veći. Ta strašna činjenica postaje utoliko očevidnija ukoliko biva sagledana u svjetlosti svega onoga što se dogodilo kada su komunisti (1944) preuzeli vlast, kako u Crnoj Gori, tako i u cijeloj ondašnjoj Jugoslaviji. Crna Gora i ratna i posleratna crnogorska stvarnost zauzimaju izuzetno mjesto u sveukupnoj ondašnjoj jugoslovenskoj drami. Komunističko istrebljivanje (''likvidiranje'') ideoloških protivnika, pod vidom ''izdajnika'' i ''petokolonaša'', vrhuni upravo u masovnom uništenju, bez suda i presude, odstupivše na ''zli put'' vojničke, intelektualne i duhovne elite Crne Gore sa brojnim prestravljenim narodom.''

Ova knjiga je veliki doprinos proučavanju naše prošlosti na istinit i argumentovan način uz korišćenje dokumenata i raspoložive literature. Knjiga je nastala iz želje autora da otrgne od zaborava mnoge ličnosti i događaje i da ih prikaže čitaocu a na njemu je da ocijeni konačno ovu knjigu. Ovo je potrebno da se zna da se više nikad ne ponove zločini među ''braćom'' jer ''bez prošlosti nema ni budućnosti''. Ovu knjigu preporučujem stručnoj i laičkoj javnosti a autoru želim da iz njegove bogate istraživačke riznice izađe još djela koja će biti svjedočanstva o nama u zlim vremenima kada je ''Kain kaidisao na Avelja''. Neka nam i ovo svjedočanstvo bude opomena da se i u današnjim vremenima ne dijelimo po partijskom opredjeljenju, nego da jedine podjele budu na ljude i neljude, kako je govorio mudri donjovasojevićki glavar Golub Dobrašinović-istako jenj na kraju profesor Kiković.

Književnik Branislav Otašević govoreći o knjizi Radusinovića, između ostalog je rekao: -„Časni Oci, braćo i sestre u Hristu. Čast mi je i zadovoljstvo što večars, na ovom parčetu čiste srpske zemlje, mogu mirne duše ili bilo kakvog straha i bez ikakvih represalija, kakve je doživljavao naš prijatelj, časni novinar, istraživač i pisac Radusinović, skupljajući ove podatke da bi se došlo do istine, govoriti o ovoj značajnoj knjizi. Posebno značajnoj sa stanovišta istine. Sa gospodinom Radusinovićem se znam 40 godina i poznat mi je njegov prefinjeni stil pisanja i žeđ za istinom, posebno kada je u pitanju srbski narod u Crnij Gori i njegova sudbina. Njegovo pisanje nije opterećeno ideološkim nabojima već je podređeno da se sazna istina. Nijesu najveća zla srbskom narodu učinili oni koji su dolazili iz Male Azije, niti ono koji su sa kukastim krstovima dolazili iz Evrope, već naša braća i ideološke podjele koje decenijama traju, a nažalost, evo se protežu i do današnjih dana. Ova knjiga, kao i druge koje se ovih dana pojavljuju iz štampe, treba da posluže da se dođe do istine a samim tim i do pomirenja u srbskom narodu i da se jedanput za sva vremena skine ljaga sa sprskog naroda kao genocidnog. Posebno je važno da se na ovakvim promocijama okuplja, kao večeras, što više mladih ljudi i da čuju živu riječ i od autora i od ljudi koji o tim djelima govore...“ 

Govoreći o samom tekstu knjige, Otašević je istakao da je razotkrivanje istine o samom trinajstojulskom ustanku, bar u nekim njegovim djelovima, nemjerljiv doprinos da se jednog dana sazna prava istina bez posredovanja lažnih učesnika tih događaja i instruisanih komunističkih istoričara. Otašević je dalje istakao da se samo istinom, ljubavlju prema bližnjemu svome, jedinstvom i vjerom u Boga, kako su to kroz istoriju radili naši brojni Svetitelji, Srbski narod može vratiti stazama Svetosavlja i prosperiteta. Radusinović je, kaže dalje Otašević, ovom knjigom pokazao da ima kičmu i da ga režimski moćnici nijesu mogli slomiti, već je nepokolebljivo stao na stranu istine i u odbranu vjere nacije i tradicije.

Novinar i publicista, Dragan Džo Dujović, govoreći u ime izdavačke kuće „Holmija“, koja je izdala ovu knjigu, i kao kritičar, istakao je neke nepoznate detalje iz vremena prikupljanja podataka za ovo, po mnogo čemu istorijsko djelo: -„Mukotrpan je bio rad gospodina Radusinovića na pripremi ove knjige. Sve su ovo, do juče bile tabu teme pa mnogi nijesu smjeli ni slušati a kamoli govoriti o njima. Bilo je dosta „dušebrižnika“ koji su savjetovali da se batali ćorava posla. Napominjali su ga da ima sinove, unučad... Može svašta da im se desi. Mnogo je još živih moćnika koji za svoje zločine nose „zaslužne“ medalje kao pepeljare. A tek šta je njihovih potomaka koji su te medalje žestoko unovčili. No, i autor i njegovi sagovornici, pakazali su hrabrost i odlučnost da se jedanput stane sa lažnom istorijom koju su režimski istoričari, od Radoja Pajovića do Šerba Rastodera i „dežurnog im svjedoka“ svega i svačega, Jova Kapičića, širili decenijama, i da se konačno dođe do istine. 

Autor knjigu otvara na neobičan način, za mnoge nepoznatom, ali nepobitnom istinom o trinajstojulskom ustanku u Crnoj Gori i time, možda nesvjesno, svojoj ulazi novinara-reportera dodaje dimenziju istoričara od koje se više neće moći odbraniti. Radusinović se, s razlogom. ne bavi, kako bi se to moglo očekivati, zločinima austrijskog kaplara Josipa Broza i Moša Pijade, koji su to radili po zadatku vjekovnih neprijatelja, već našom krvnom braćom, komunističkim zločincima, Blažom Jovanovićem, Ivanom Milutinovićem i Milovanom Đilasom i njihovim krvavim tragovima, nečuvenim u novijoj istoriji evropske civilizacije. Nabroio je Radusinović sa svojim svjedocima, brojne zločine, od piperskih jama preko slovenačkih stratišta do posleratnih likvidacija, od kojih će se srbski narod, kojem nažalost i sami pripadaju, stiđeti vjekovima. Primjeri čojstva i junašta Marka Miljanova su stali u jednoj knjizi, a primjeri zločina i neljudskosti komunističkog režima neće moći stati ni u nekoliko tomova. Autor je, sa svojim sagovornikom, u ovoj knjizi dopisao još jedan primjer čojstva i junaštva. O nečuvenom zločinu u Piperima, kada su Ivan Milutinović i Milovan Đilas lično naredili likvidaciju trudnih djevojaka, skojevki, i bacanje njihovih tijela u Radovačke jame. Sačuvali su ime žrtava i time spriječili traume njihovih porodica, ali ipak, na svjetlost istine istakli imena njihovih dželata. Brojna su ovdje dokumenta i sjedočanstva od kojih će se čitaocima lediti krv u žilama. Radusinović završava knjigu sa porukom, da sve treba oprostiti ali da se mora doći do istine i da se ništa ne smije zaboraviti, da se nebi ponovilo...“ 

Po završenom izlaganju kritičara, autor knjige, Čedomir Radusinović, se zahvalio organizatorima, govornicima i pažljivoj publici i sa nekoliko rečenica prokomentarisao ideju o sakupljanju podataka za ovu knjigu i njenim ciljevima. 

-Pismo Draga Kešeljevića i njegovi neobjavljeni rukopisi upućeni mojoj melenkoti, koje sam objavio, normalno pod njegovim imenom i pod naslovom „Zločini i zločinci“, bili su inicijalna kapisla za ovu knjigu. Ispričao je i jednu anegdotu koja je nastala neposredno poslije njene prve promocije.

-„Pitaju me neki sagovornici, po izlasku ove knjige: -Dobro Radusinoviću, opisa ti mnoge komunističke zločine u ovoj tvojoj knjizi, ali zar nije bilo zločina i sa četničke strane?! 

–Vala, ako ih je i bilo, vi o njima pišete i na njima opstajete već 70 godina, pa ja ne osjećam nikakvu potrebu da vam u tome pomažem. 

I pored toga što kritičari podijeliše visoke ocjene i pohvale ovoj knjizi, ja sam svjestan da ona ima i mana. Jedna od njih je ta što je njen sadržaj nevjerovatan. Navikao sam se da slušam o zločinima i drugim nevjerovatnim zlodjelima, ali ovakvi primjeri nijesu svojstveni ljudima. Ostajao sam zatečen slušajući svjedočenja o bacanju živih ljudi u jame ili bacanju bombi na djecu koja idu na spavanje. Ko ko će koga ka svoj svoga. Ovo nijesu priče o okupatorima, kojima ovakvi zločini nijesu mogli ni pasti na pamet. Imam ja poštovanje prema svima onima koji su pošli u rat protiv okupatora, pa bilo pod kojom zastavom ili komandom su bili. Ovo su priče o zlu domaćemu. O komunističkim zločinima. Mnogi su pisali o tim zločinima i po mojoj Lješanskoj Nahiji, i po Vasojevićima i po Srbiji i Bosni, kao i po Rusiji i bilo gdje drugo po svijetu i svi su se događali po istom scenariju i po tome su komunistički zločini jedinstveni u svijetu.

Na kraju da se zahvalim govornicima sa nadam da će ova knjiga bar malo doprinijeti da se istina do kraja odkrije i da će bar malo doprinijeti još čvršćoj vezi između mojih Lješnjana i Vasojevića.

Ovo lijepo i uspjelo književno veče uveličali su guslari: Maksim Vojvodić, Ilija Paldrmić, Slobodan Femić i Žarko Popović i pjesnici: David Lalić i Radoje Mišković.

Pored dobre organizacije i za ovo planinsko selo brojne publike, posebno raduje veliko prisustvo omladine koja pokazuje sve više interesovanja za ovakve manifestacije. Učesnike programa i brojnu publiku pozdravio je domaćin manifestacije Svetozar Dobrašinović i poželio ponovno viđenje u Gornjem Zaostru – Crnogorskoj Ravnoj Gori.