BitLab hosting
Početna stranica > Novosti
Srđan Jeremić

POKLONIČKO PUTOVANJE POD OSTROG

POKLONIČKO PUTOVANJE POD OSTROG
27.08.2012. god.
Godinama slušam priče o raznim hodočašćima ali najviše me je privukla priča o putu pod Ostrog, na koji grupa vernika iz Gacka ide već deceniju. Tako sam i ja znao da ću jednog dana krenuti na taj put. Nekako su mi se sve stvari poklopile ove godine i znao sam da je to pravi trenutak koji moram iskoristiti i tako sam i uradio

Vekovima kod Pravoslavnih Srba ali i ostalih Hrišćana se odlazi na poklonička putovanja ili hodočašća kako se to govori kod nas. Hodočasnici odlaze pešike i po nekoliko stotina kilometara, da bi obišli neku svetinju. Kod Srba ali i drugih naroda, sveti Vasilije Ostroški ima veliko poštovanje zbog svojih čuda koja i danas čini ali i činjenice da njegovo telo ni posle četiristotine godina od kada se upokojio nije istrulilo. Zbog tih razloga i najveći skeptici kada je u pitanju religija ali i pripadnici drugih vera mu dolaze, jer veruju u njega zato što ga vide i mogu da ga dotaknu.

Godinama slušam priče o raznim hodočašćima ali najviše me je privukla priča o putu pod Ostrog, na koji grupa vernika iz Gacka ide već deceniju. Tako sam i ja znao da ću jednog dana krenuti na taj put. Nekako su mi se sve stvari poklopile ove godine i znao sam da je to pravi trenutak koji moram iskoristiti i tako sam i uradio.

Kišnog 9. maja oko 16 časova okupila se grupa od tridesetak ljudi uzrasta od dvanaest do sedamdeset i tri godine koliko je imao naš najstariji putnik Janko vodoinstalater,  koji već godinama ide. Ovo je najmasovnije okupljanje od kada se ide, i bio sam potpuno  iznenađen brojem ljudi a pogotovo malađih dečaka. Posle blagoslova koji smo dobili od sveštenika potrpali smo stvari u autobus koji nas je pratio u slučaju da neko odustane i uvek je bio ispred nas po nekoliko kolometara i čekao. Po oblačnom vremenu krenula je u koloni  velika razdragana grupa koja je imala isti cilj ali drugačije porive zbog kojih su krenuli. Vođa puta nam je bio Dragan crkvenjak, izuzetno miran i produhovljen čovek koji, kasnije će se pokazati, ne voli da bude glavni, što je deo njegove hrišćanske skromnosti. Prvi kilometri puta prošli su u priči i brzom hodu, mada mislim da je svako pogledao u nebo i pitao se da li će početi kiša koja je pretstavljala konstanptnu pretnju da pokisnemo . Na opasku Branka, momka sa kojim sam krenuo na ovaj put,  dal će kiša početi, jedan od najiskusnijih putnika Njego je odgovorio da to nije bitno i da će se hodati po svim vremenskim uslovima, te da se ne treba plašiti kiše i vetra. Na desetom kilometru od Gacka počeo je da duva jak vetar praćen kišom koja je prosto u kosti ulazio. Vetar je na momente bio toliko jak da nas je pomerao sa jedne strane ulice na drugu. U tom momentu sam čuo Njega koji kaže Draganu. – Ovakav kijamet nikada nije bio za ovakvih jedanaest godina od kad idemo-, a dragan mu je ogovorio umirujućim tonom, - ma sve će ovo biti dobro, neće ovo dugo padati, jer idemo u slavu Vasiliju Ostroškom. Nego Njego da mi malo zapevamo biće nam toplije -. I stvarno odmah su počeli da pevaju pesme posvećene svetcu  a odmah su im se pridružili malađi učesnici puta. Kada smo stigli do autobusa već je padao mrak, a nevreme je bilo sve jače, kolona je počela da se presvlači, odnosno da oblači kišna odela na koja smo Branko i ja gledali sa nevericom jer  nismo imali ništa slično. – E vala Srle platismo ja i ti ceh neiskustvu, postradaćemo noćas, zamisli šta nas tek čeka preko Golije! - . Ništa mu nisam mogao odgovoriti, nego da se nadam da će stati uskoro. Oko nas je bila tama i malo šta se videlo, osim drveća koje je vetar savijao kao da su grančice i pokojeg svetla u daljini koji je dolazio iz obližnjih seoskih kuća. Negde na dvadesetom kilometru blizu granice kiša je stala i vetar je oslabio, ali je duvao dovoljno da osuši našu mokru garderobu. Dok smo došli do graničnog prelaza sve je kao nekim čudom utihnulo i pale su mi na pamet reči Draganove koje je izgovorio ranije tog dana. Prilikom prelaska granice nije bilo većih problema, tako da smo brzo nastavili put, samo bez padavina i vetra. Bilo je neverovatno kako je sve tako naglo stalo kao po komandi i postalo toplo čak i prijatno, iako hodamo po mraku uz pomoć baterija koje smo poneli sa sobom. Posle dvadeset petog kilometra polako je počeo da nas hvata umor a počeli su i da smetaju prvi žuljevi koji su nas pratili do krajnjeg cilja.  Kada smo ušli u Crnu Goru, čekala nas je deonica od sedam kilometara, po putu punom rupa i uzbrdice. Tu deonicu smo mi, predvođeni našim klincima, kako smo ih od milošte zvali, prešli za 50 minuta i naravno popadali smo. Ni sada mi nije jasno zašto smo tu deonicu tako brzo hodali  i kao glavno zašto smo išli za njima uopšte, umesto da im kažemo da stanu. Kada smo stigli na mesto gde nas je autobus čekao negde oko jedan čas bili smo znojavi i premoreni. Na takvim putevima se ne sme puno sedati, jer kad se jednom sedne jako je teško ustati. Kada smo se odmorili i krenuli videli smo da nekolicine naših mladih vodiča nema! Momci su ostali u autobusu jer su se umorili pa će nastaviti na sledećoj deonici. Naš najstariji šetač Janko je bio polomljen tim tempom tako da je i on morao da odmori u autobusu. Klinci su nas pravo udesili na toj deonici, ili kako Ćora rekao, jedan iz ekipe koja je išla više puta, - e skašiše nas deca i sada ostaše lepo da spavaju, a ti bratijo nastavi da gaziš kako god znaš-. Ćora je jedan od ljudi koji mi je na tom putu postao jako drag, što zbog njegovog staloženog ponašanja, što zbog vere koju ima. Naime on je dugo imao zdravstvenih problema, čak je bio i nepokretan, doktori mu nisu davali neke nade da će se oporaviti, al šta sve vera i upornost može, on je živi dokaz toga. Plan je bio da se zanoći na četrdeset petom kilometru a do toga je bilo još dobrih desetak, što nije bilo lako sobzirom da smo već svi iscrpljeni bili a žuljevi su postajali sve gori. Ostatak deonice smo na čelo stavili Mića, iskusnog planinara koji je znao  kakav tempo da drži. Išli smo kako smo mogli lagano i tiho bez puno priče jer se svako uneo u svoje misli i verovatno zamišljao momenat kada će da legne. U jednom momentu bila je takva tišina da su se samo čuli Mićovi planinarski štapovi i Brnkova kineska baterija na dinamu, koju je svremena na vreme okretao da pojača svetlost. Kako je vreme prolazilo a autobusa nigde nije bilo, deo ekipe se unervozo, jer je plan bio da nas čeka na petom kilometru da bi odmorili pa još pet prešli i da zanoćimo. Posle izvesnog vremena bilo nam je svima jasno da je otišao dalje. Iz pozadine su se čula negodovanja, pa je neko rekao, - ma boleće ga, otišao čovek da otspava malo, a za nas ga baš briga-, a na to se navezao još jedan glas – Ma smeta čoveku da ga budimo često, pa mu je lakše ovako -. U svoj toj nervozi Dragan je  pokušao da smiri sutuaciju al ga nije mnogo njih čulo jer se ekipa raštrkala, tako da su mnogi zaostajali. Savo, momak od tridesetak godina, stalno je išao, žurio i na opomene da uspori nije reagovao tako da je otišao toliko ispred nas da ga nismo ni videli ni čuli. Kasnije sam doznao da se dečko nakljukao brufenima pa nije osećao nikakav bol. Još jedan plaćen danak neiskustvu. Ostatak puta do autobusa bio je prava agonija, noge i leđa su užasno bolele, a žuljevi su bili posebna priča. Stvarno je bila ta zadnja deonica puta teška, u stvari bila je nejteža ne celom putu. Čini mi se da nas nije uništi umor, koliko iščekivanje kada ćemo ugledati autobus, a njega ko za inat nigde nije bilo. Još jedna stvar nam je zapala za oko, a to je da pokraj puta nije bilo nigde mesta da se zanoći, sve je bio kamen krš i neko šipražje. Posle, čini mi se hiljadu kilometara Savo se prodrao – evo autobusa –, dok je Aco rekao, - aj da i od njega imamo neke koristi-. Vozač je našao neko proširenje i tu nas je čekao. Pokupili smo stvari kako je ko mogao, neko je ostao u autobusu da spava ali sam znao da nema dobrog sna ako se ne možeš ispružiti kao čovek. Neko se uvukao u vreću i legao odmah, dok smo Branko i ja imali šator, koji ja nebih bio u stanju da razapnem da nije bilo njega koji je uradio većinu posla. Kada sam se uvukao u vreću i legao čini mi se da nisam ni spustio glavu a već sam zaspao. Bilo je pola pet.

 U pola osam počeli su da ustaju, i mi smo nekako uspeli, mada nisam mislio da ćemo moći nastaviti jer smo obojica bili u očajnom stanju. Neverovatno je šta samo tri sata sna može da uradi, odnosno koliko okrepi čoveka. Ostatak puta kroz Goliju smo nastavili lagano i bilo nam je dosta lakše, a i dan je bio odličan. Bili je oblačno ali bez kiše, idealno za hodanje. Žuljevi su boleli ali su počeli i da pucaju pa je posle nastupalo olakšanje. Kada smo se spuštali sa Golije napravili smo pauzu kraj neke kafane dva sata, da nebi prebrzo stigli u Nikšić, gde smo imali obezbeđeno spavanje u parohijskom domu ali nismo mogli prerano da dođemo, jer je sala gde smo trebali da spavamo bila zauzeta. Nastavak puta bio je nekako lakši jer smo ušli na teritoriju Nikšića. Međutim tu je muka počela, Nikšića nikako nije bilo, samo neka mesta ali grad se nikako nije video. Tada mi je na pamet pala priča koju sam čuo, da je Nikšić najveći grad po površini u bivšoj Jugoslaviji. Da budem iskren mislio sam da je to samo još jedna u nizu crnogorskih priča, ali smo se  u istinitost te priče uverili na sopstvenoj koži. Nikšiću prosto nema kraja! Izašli smo na glavni put i tada je bilo jasno da smo blizu. Automobili su nam svirali, a jedan je čak i stao i vozač je dobacio – Čija ste vi vojska-, a Dragan crkvenjak mu je odgovorio – Hristova – i vratio se u svoje misli.  Ispred glavne crkve stigli smo oko devetnaest časova, totalno iznureni bez snage. Na ulasku u parohijski dom su nam rekli da je promocija knjige u toku pa ako želimo možemo da prisustvujemo. Neki od nas su ušli i seli dok su neki otišli u park da sačekaju karaj. Mi koji smo ušli sedeli smo i pokušavali da slušamo ali se samo videlo kako nam glave padaju i poneko počinje da hrče. Posle završetka promocije smo se oprali malo, koliko je to moglo za lavaboom ali nam je neizmerno prijalo da bi zatim nešto jeli. Legli smo na pod velike sale i ubrzo zaspali. Sutra nas je čekala deonica od tridesetak kilometara do manastira.

Probudili smo se oko pet da bi u šest sati bili spremni da krenemo. Samo nas je već na startu čekala kiša koja na svu sreću nije dugo trajala. Kada smo izašli iz Nikšića na Carevom mostu smo napravili pauzu za doručak. Bili smo na nekih dvadesetak kilometara od manastira. Tada su se Dragan, Ćora, Mićo, Branko skinuli bosi i nastavili tako ostatak puta. Taj deo puta je nekako bio najradosniji i lakši je bio iako već treći dan hodamo. Ponovo se čula pesma i šala i često smo stajali da se fotografišemo a i priroda oko nas je bila zapanjujuća. Meni koji prvi put idem pešike, bilo je jako fascinantno sve što vidim oko sebe. Na putu nas je još jednom uhvatio pljusak ali to je bio pravi prolećni koji nas je samo pokvasio i ohladio. Konačno smo došli do donjeg manastira, gde su već pristizale nepregledne kolone vozila i ljudi. Ostalo je još da se savlada uspon do gornjeg manastira, do konačnog odredišta našeg puta. Lagano smo se popeli a usput nas je pratila kiša ali nismo stajali, niko nije želeo. Svi su želeli da ulože još taj mali napor i poklone se moštima. Iako je kolona koja je čekala da se pokloni svetcu bila jako velika i satima se čekalo, nas su propustili mimo reda jer smo „podvižnici“, kako je jedan sveštenik rekao koji nas je provodio. Kada smo se vratili do autobusa koji je bio kod donjeg manastira svi smo bili u nekim svojim mislima i pomešanih osećanja ali znam da smo svi bili srećni jer smo izdržali i uspeli.

Na kraju bilo bi greh ne pomenuti da sam bio ponosan na naše klince kojih je bilo jedanaest od kojih je osam prešlo celi put bez odlaska u autobus. Bilo ih je zadovoljstvo slušati dok pevaju duhovnu muziku ili dok se trkaju dok se mi stariji borimo da nastavimo hodati. Tih nekoliko momaka mi je vratilo veru u nove generacije.

Sada kada razmišljam, nije bilo lako preći sav taj put ali bih i lagao kad bih rekao da sam uložio neki nadljudski napor, takođe znam da sam išao na neki drugi put na ovaj način da bih verovatno odustao. Za ovako nešto potrebna je samo jako volja i vera, jer ko ima i zrno vere može da pomera planine.



  • Izvor
  • eNovosti


Komentara (2) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Sukob bi mogao da odvuče Evropu „u ponor“, upozorio je mađarski premijer


I Teheran i zapadni Jerusalim umanjili su značaj ovog događaja

Ministar spoljnih poslova Ukrajine Dmitrij Kuleba izjavio je da je to poruka koju je preneo američkom kolegi Entoniju Blinkenu


Kijevu je hitno potreban novi paket pomoći SAD ili će se verovatno slomiti pod pritiskom Rusije, izjavio je Vilijam Berns

Navodno je aktivirana protivvazdušna odbrana u nekoliko provincija Islamske Republike


Argentina je podnela zvaničan zahtev vojnom bloku predvođenom SAD za status „globalnog partnera“, izjavio je ministar odbrane Luis Petri


Ostale novosti iz rubrike »