BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

Zašto su savremenoj Rusiji potrebni kozaci?

Zašto su savremenoj Rusiji potrebni kozaci?
06.11.2021. god.
Kozaci su u Ruskoj Imperiji bili poseban društveni stalež. Odlikovala ih je hrabrost i branili su granice Ruske Imperije. Ko su, međutim, današnji kozaci?


„Uzimamo sablju u desnu ruku i čvrsto je držimo. Sad ću vam pokazati jednu veštinu“, kaže snažan sedokosi muškarac u lanenoj košulji sa folklornim motivima, stavljajući na sto flašu sa vodom. Zamahuje sabljom lakim pokretom ruke i odseca plastično grlo flaše, dok flaša pritom ostaje da stoji. Ovaj prizor izaziva oduševljenje posmatrača, piše Russia Beyond.

 

 

Kozak u duši

Anatolij Kramarenko potiče iz kozačke porodice. U savremenoj Rusiji kozaci više ne postoje kao poseban stalež kao u vremena pre revolucije, ali njihovi potomci kozaštvo i dalje osećaju kao svoj identitet. „Ja sam kozak do srži, horunžij, oficir, vojnik“, kaže on. „Moji dedovi i pradedovi takođe su bili kozaci.“

Horunžij je mlađi oficirski čin kod kozaka koji dodeljuje ataman (odnosno predvodnik) kozačkog društva. Njihovo društvo čine ljudi sa vojnom prošlošću, od kojih se mnogi danas bave očuvanjem tradicionalnih zanata kubanjskih kozaka.

 

Svi ljudi koji su poreklom kozaci danas, naravno, imaju različite profesije, kojima zarađuju za život. Anatolij je, na primer, postao kovač. Preko 40 godina on komade metala pretvara u prelepe ruže, pouzdane potkovice i kozačke sablje. U etnografskom kompleksu „Ataman“ (200 kilometara od Krasnodara) on mlade ljude obučava svom zanatu, a danas svoju veštinu pokazuje na festivalu kozačke kulture u Ust-Labinsku (oko 50 kilometara od Krasnodara), bivšoj prestonici kozaka. Anatolij posetiocima festivala pruža priliku ne samo da se osete kao kozaci, nego i da probaju njegovu kafu „na kovački način“, skuvanu na pravoj kovačkoj peći i posluženu u šoljicama na nakovanju.

 

 

Kako postati kozak?

Do revolucije 1917. godine kozaci su bili masovni vojni stalež u Rusiji. Bilo ih je preko 3 miliona  (2,5% ukupnog stanovništva). Poticali su od različitih „begunaca“ od vlasti koji su u potrazi sa slobodom naseljavali granične krajeve imperije. Ruska država je naučili da tu snagu iskoristi u svom interesu i pružala im značajne slobode u zamenu za obavezu da čuvaju ruske granice od spoljnih neprijatelja. Nazivani su po teritoriji koju su naseljavali: Kubanjski (duž  reke Kubanj u Krasnodarskom kraju), Donski (duž reke Don, Rostovska oblast), Terski (duž reke Terek na Kavkazu), Zaporoški (preko reke Dnjepar, savremena Ukrajina), Jenisejski (po reci Jenisej u Sibiru). I mada su kozake činili različiti narodi različitih veroispovesti (osim pravoslavne većine, među njima je bilo i muslimana i budista), imali su svoje običaje, svoju kulturu, svoje specifične reči, i zato ih sociolozi smatraju etno-staležom ili podetnosom.

Dolazak boljševika na vlast dočekali su različito. Mnogi od njih viši po činu prešli su na stranu belogardejaca, ali je bilo i dosta onih koji su prihvatili ideje boljševika o socijalnoj pravdi i pridružili se njima.

Ipak, prvih godina nove države kozaci, pre svega imućni, trpeli su represije. Oduzimana im je imovina, porodice su morale prinudno da se sele u druge krajeve zemlje.

Zbog toga sve do raspada SSSR-a nije bilo preporučljivo spominjati svoje kozačko poreklo. A danas se oko 70 hiljada ljudi u Rusiji, prema podacima popisa iz 2010. godine, izjašnjavaju kao kozaci. Najveći broj njih živi u Krasnodarskom kraju, Volgogradskoj i Rostovskoj oblasti, pri čemu mnogi imaju kozačko poreklo.

Veći deo savremenih kozačkih pokreta pruža podršku pravnom poretku. Kozačke organizacije sklapaju ugovore o obezbeđivanju preduzeća, pozivaju ih na javne događaje, pomažu policiji u patroliranju ulicama i na aerodromima. Druga društva su fokusirana na očuvanje kozačke kulture.

Želja od hiljadu čvorova

Kozaci su od malih nogu učili jahanje („bez konja kozak je siroče“, govorilo se u narodu), akrobacije na konju, rukovanje hladnim oružjem, a posebno veštinu baratanja sabljom.

 


Bili su vešti u pevanju i plesu.

Danas u Kubanju i deca i odrasli imaju priliku da kulturu predaka dožive i kroz tradicionalne zanate.

 

„Kada smo počeli da učimo narodne zanate, bukvalno smo ispitivali starice kako je sve to nekad izgledalo“, kaže Tatjana Asanova, predavač u školi tradicionalnih zanata u Kubanju. „Ranije je to čak bilo sramota. Pojavile su se fabričke stvari, a rukotvorine su se činile nezanimljivim, običnim i zato im se nije pridavao značaj.“

 

Tatjana je akademski umetnik i ranije je predavala u umetničkoj školi, ali tada je videla reportažu iz susedne Adigeje o rukotvorinama od kukuruza i zainteresovala se za ovu narodnu veštinu kojom se bavi od 2007. godine. „To me je zaokupilo“, priznaje ona. „Tu postoji posebna mudrost, znanje koja obogaćuje dušu.“

Tatjana tinejdžere uči umetnosti pletenje od listova kukuruza. Posebno su tražene korpe za kupovinu. Mogu da ponesu više kilograma tereta, služe više desetina godina i potpuno su ekološke.

A od osušenih kukuruznih klipova prave se obredne lutke. „Moja mama je takođe odrasla u kozačkom naselju, takođe je kozakinja iz Kubanja, i pitala sam je čime su se oni igrali. I ona mi je rekla da nisu imali prave lutke, nego bi, na primer, glavicu kupusa zamotali u maramu“, priseća se Tatjana. „Kada im je stric posle rata doneo lutku sa velikim očima, deca su se uplašila. A savremena deca me često pitaju možemo li tim lutkama da dodamo oči.“ Lutke od kukuruza ljudi su poklanjali za svadbu, kako bi mladenci imali što više dece.

U školi se takođe može naučiti tradicionalni vez i izrada narodnih nošnji. Kod kozaka, kako muškaraca, tako i žena, u nošnjama i vezu preovlađuju dve boje: crvena (sunce) i crna (zemlja). Veoma važan detalj je pojas, posebno čvorovi na njegovom kraju. „Kada vezujemo čvor, u njega ulažemo svoje misli i želje, zato tuđe čvorove ne treba odvezivati“, kaže Tatjana. „Kod nas postoji priča o jednoj ženi koja je mužu za rat napravila pojas sa hiljadama čvorova, 'vezujući' mu želju da se vrati. I on je posle pričao da se dešavalo da se okrene da namesti pojas, a pored njega proleti metak. A krajem rata je zarobljen sa drugovima i poveli su ih na streljanje, a Nemac je, ugledavši njegov pojas, samo njega poštedeo.“

Ana Sorokina, 
Russia Beyond



  • Izvor
  • Tanjug
  • foto: © Vitaliй Timkiv/Sputnik / Russia beyond/ vostok.rs


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE

Sovjetska vlast nije znala kako da posle rata postupi sa kaznenom SS brigadom „Družina“ koja je prešla na njenu stranu. Taj problem se neočekivano rešio sam od sebe


„Gledao sam kako sa malih poljskih aerodroma, na kojima su bili dislocirani u Sremu, poleću osamljeni jugoslovenski lovci, hrabro nasrću na ogromne bombarderske formacije i u plamenu se survavaju...


Mnogobrojne obaveze, kao što je posao, briga o porodici, održavanje prijateljstava većini osoba oduzimaju mnogo vremena, pa oni često trebaju pomoć. Zato su tu sitnice, kao što su gedžeti...

Crvena armija je više od dve godine pokušavala da potisne neprijatelja dalje od grada. To je postalo moguće tek nakon pobede u Kurskoj bici i definitivne promene toka rata. ...


Generalni direktor kompanije Daniil Brenerman rekao je da se sada radi na civilnoj sertifikaciji ovog aviona


Ostale novosti iz rubrike »