BitLab hosting
Početna stranica > Novosti

OSAM VJEKOVA MANASTIRA ĐURĐEVI STUPOVI KOD BERANA 1213.-2013.

 OSAM VJEKOVA MANASTIRA  ĐURĐEVI STUPOVI KOD BERANA 1213.-2013.
02.03.2013. god.
 
Manastir Đurđevi Stupovi posvećen je Svetom Velikomučeniku Georgiju (početak 4. vijeka) koji se u vrijeme svog zemaljskog života proslavio božanskim vrlinama i mučeničkom smrću za Hrista, a poslije smrti molitvenim zastupanjem vjernih i bezbrojnim čudesima u slavu Božiju.
 
Ime Stupovi dolazi od riječi „Stlpi“, što znači kўle. Nalazi se na lijevoj strani Lima, ispod brda Rastovac, oko kilometar udaljen od centra Berana.
Manastir Đurđeve Stupove sagradio je početkom 13. vijeka Župan Prvoslav, sin Župana Tihomira, najstarijeg brata Stefana Nemanje. Godina 1213. uzima se kao datum završetka gradnje ove svetinje, uključujući i dva zvonika (stupa), a spoljna priprata sagrađena je u vrijeme Dušana Silnog, dok je još bio kralj, prije 1346. godine. Od 1220. do sredine 17. vijeka u manastiru je bilo sjedište Budimljanske episkopije, koju je osnovao Sveti Sava prvi arhiepiskop srbski. U 15. vijeku Budimljanska eparhija uzdignuta je na stepen Mitropolije.
 
Turci su na svirep način ubili poslednjeg mitropolita budimljanskog Pajsija Kolašinovića 1653. godine, zbog njegovog učešća u pripremama svesrp-skog ustanka, a posle njegove smrti zabranili su da se na budimljansku katedru po-stavlja episkop. Poslije mitropolita Pajsija ovom svetinjom upravljali su iguma-ni sve do početka 21. vijeka.
 
Manastir je u svojoj dugotrajnoj istoriji preživio mnoga pljačkanja, skrnavljenja i rušenja. Sredinom 13. vijeka opljačkan je od strane Kumana. Sa ubistvom mitropolita Pajsija Turci su opljačkali i znatno oštetili manastir, a njegove kaluđere rastjerali, tako da se u njemu za neko vrijeme nije ni bogosluženje obavljalo. Propojao je tek sa dolaskom dvojice kaluđera iz manastira Pive. Velika oštećenja manastir je pretrpio 1738. godine, u vrijeme Druge seobe Srba pod patrijarhom Arsenijem Četvrtim Šakabentom, kada su od strane Turaka popaljene i razorene mnoge svetinje u dolini Lima. 
 
U 19.vijeku manastir su više puta razarali Turci i Arnauti. Kažnjavajući Vasojeviće za održavanje veza između Srbije i Crne Gore, Turci su 1827. godine pohvatali i povješali više narodnih prvaka iz ovog plemena, a manastir spalili. Poslije tog zapustošenja manastir je obnovio iguman Mojsije Zečević. Zbog učešća njegovih monaha i lokalnog sveštenstva u oslobodilačkim pokretima i bunama pod komandom vojvode Miljana Vukova, Turci i Arnauti koje je pred-vodio Husein-Avni paša, nanijeli su velika oštećenja manastirskoj crkvi i nje-gove konake razorili 1862. godine. Manastir je gađan topovskim đuladima sa ob-ližnjeg brda Jasikovac, a zatim je uz velike žrtve branilaca zauzet i oskrnavljen. Tom prilikom odnešen je mermerni pod iz crkve, a od kamena manastriskih kona-ka ozidana je turska kasarna u Beranama. Manastir je posle primirja obnavljan za naredne dvije godine i pripreman za osvećenje koje je izvršio mitropolit raško-  prizrenski Meletije 1864. godine.
U vasojevićkom ustanku od 1875.-77. godine Turci i Arnauti, pod komandom Mehmed-Ali paše Madžara i Ali paše Gusinjskog, zapalili su manastir i njegove zidove znatno oštetili. Tada je najvećim dijelom uništen i živopis hrama. Obnova manastira trajala je nekoliko narednih godina i završena je tek 1885. godine. U bitkama krajem devedesetih godina 19. vijeka Vasojevići su se opet sukobili sa Turcima i Arnautima, koje je predvodio Riza beg Đakovac. Posle teš-kih gubitaka ustanici su se utvrdili u manastiru, spremni da izginu za odbranu svetinje. Nakon 8 dana borbi uspjeli su da potisnu neprijatelje i da oslobode manastir. Turskim i arnautskim nasiljem manastir je opet oštećen topovskim đuladima i zapaljen početkom avgusta 1912. godine. Obnovljen je i osposobljen za bogosluženje tek poslije oslobođenja i ujedinjenja 1926. godine.
 
Potpuni katalog budimljanskog Episkopa i Mitropolita, koji su stolovali u Đurđevim Stupovima, još nije utvrđen. Do sada se zna za 7 episkopa budimljan-skih. Prvi je bio Jakov, a posle njega Kalinik, o kojima nema nikakvih drugih po-dataka. Za trećeg Episkopa budimljanskog, Teofila, zna se da je podsticao prepi-sivačku djelatnost, a i sâm je napravio prepis Svetosavske Krmčije 1252. godine, koju je priložio manastiru Morači. Iz svojeručnog zapisa – predgovora, koji je ostavio na ovoj dragocjenoj knjizi, vidi se da je imao veliki književni dar i svetootačko obrazovanje. O Spiridonu i Germanu nije, osim pomena, sačuvano ni-kakvih podataka. Ovih 5 episkopa budimljanskih pominju se u Pljevaljskom sino-diku pravoslavlja. Šesti Episkop budimljanski bio je German Drugi i on se po-minje u jednoj povelji kralja Milutina zajedno sa Arhiepiskopom Jevstatijem Dru-gim. Sedmi po redu bio je Nikola, koji se pominje u Svetostefanskoj hrisovulji iz 1317. godine.
 
Sljedećih 200 godina nema sačuvanih podataka o budimljanskim Episko-pima, osim pomena Arhiepiskopa Save 1453. godine. Sa sigurnošću se može reći da u tom periodu ova svetosavska katedra nije duže ostajala upražnjena, pošto je u tom vremenskom intervalu, u doba Brankovićâ, uzdignuta na stepen Mitropolije. Prvi Mitropolit budimljanski za kojeg postoje podaci je Vasilije, koji se pomi-nje u aktima sa suđenja Mitropolitu smederevskom Pavlu 1532. godine. Poslije Vasilija na ovu katedru postavljen je Mitropolit Matej. 
 
U Šudikovskom  pomeniku zabilježena su imena Mitropolitâ budimljan-skih iz 16. vijeka, i to Makarije Prvi, Makarije Drugi, Genadije, Sava, Gerasim i Grigorije. Mitropolit Teofil pominje se 1615. godine. Najviše podataka sačuva-no je o Pajsiju Kolašinoviću, koji se pominje kao Mitropolit budimljanski i ar-banaški. Njega su Turci odrali i na takav način umorili, a za ubuduće zabranili da se popunjava katedra Episkopâ budimljanskih. Još nije utvrđeno da li su, i po-red ove zabrane, makar privremeno stolovali Episkopi u Đurđevim Stupovima poslije Mitropolita Pajsija. 
Mađutim, pojedini naučnici tvrde da je do kraja 17. vijeka ova katedra popunjavana. U 18. i 19. vijeku jurisdikciju na području Budimljanske Eparhije vršili su raški Mitropoliti, osim njenih djelova koji su oslobađani, a poslije toga prelazili u jurisdikciju Mitropolije crnogorske ili Zahumsko-raške epar-hije. Budimljanska Eparhija bila je obnovljena u vremenu od 1947.-1955. godine, pod imenom Budimljansko-polimska, a njen Arhijerej bio je Makarije Đorđević, potonji Episkop sremski.
 
Srbska Pravoslavna crkva obnovila je 2001. godine ovu svetosavsku Episkopiju u prvobitnom sjedištu u Đurđevim Stupovima nazivom Budimljansko- nikšićka, a njen sadašnji Episkop Joanikije Mićović, ustoličen je na praznik Sv. Marije Magdalene 2002. godine.

STARJEŠINE MANASTIRA
 
Poslije nasilnog ukidanja Mitropolije budimljanske, u Đurđevim Stupo-vima su stolovali igumani. Povremeno je manastir ostajao bez monaštva, pa su u takvim prilikama manastir održavali parohijski sveštenici.
 
Prvi poznati iguman je Joanikije, koji je sa jednim sabratom došao iz ma-nastira Pive i obnovio manastir poslije razaranja, koja su se dogodila sredinom 17. vijeka. Početkom 18. vijeka Đurđevim Stupovima su upravljali monasi iz manastira Visoki Dečani. Oko 1792. godine, pominje se iguman Ruvim, a u vrijeme Karađorđevog ustanka iguman manastira bio je Nikifor. Nikifora je naslijedio Pajsije Kuč, koji je 1820. godine otišao za Srbiju. 
 
Nadaleko poznati iguman Đurđevih Stupova bio je Mojsije Zečević, koji je upravljao manastirom  od 1820-te, sve do svoje smrti 1852. godine. On je sa vaso-jevićkim prvacima podržavao ustanke i bune, zbog čega je bio hapšen, zatvaran i progonjen od strane Turaka. Sačuvao je srbski narod u Gornjem Polimlju od isla-mizacije, koja je uzela veliki zamah poslije Karađorđeve pogibije. Održavao je veze sa knezom Milošem Obrenovićem, a kao duhovni vođa narodni zadobio je naj-veće povjerenje od Svetog Petra Cetinjskog i njegovog nasljednika mitropolita Petra Drugog Petrovića Njegoša. Poslije Mojsija, arhimandrit Nikodim Zečević upravljao je manastirom do 1858. godine. Nasleđuje ga arhimandrit Joanikije, koji je vršio upravu sve do svoje smrti 1885. godine. Jeromonah Josif Lekić preuzima dužnost, ali već 1886. odlazi za Crnu Goru. 
 
U sljedećih 10 godina starješinstvo je držao Gerasim Zečević, koji se upo-kojio 1896. godine. Vrlo kratko straješinstvo ovog manastira držali su jedan za drugim jeromonah Prokopije Milević (1896) i iguman Gedeon Marić (1897). Od 1897. do 1912. manastirom je upravljao bivši dečanski kaluđer, zaslužni arhi-mandrit Danilo Radulović. Naslijedio ga je iguman Isaija, koji se upokojio 1916. godine, protosinđel Prokopije Veković preuzima starješinstvo manastira, ali je u toku austrougarske okupacije interniran i od posljedica robovanja upokojio se 1919. godine. Brigu o manastiru preuzima protojerej Josif Bojović, a od 1922. godine jeromonah Josif Lekić postaje iguman i vrši upravu sve do svog upokojenja 1932. godine. U nedostatku monahâ, protojerej Radoje Kastratović brine se o mana-stiru do 1934. godine, kada dolazi iguman Rafailo Đurović, koji upravlja mana-stirom do 1937. godine. Zakratko, brigu o manastiru preuzima protojerej Alek-sandar Bojović 1938. godine. Iguman Melhisedek Đurović ubrzo postaje star-ješina manastira i na toj dužnosti ostaje sve do 1956. godine. Brigu o manastiru u periodu od 1956. do 1962. godine preuzima Odbor od pet članova. Nakon odbora kratko je upravljao manastirom jeromonah Grigorije Trailović do 1965. godine. Dužnost starješine manastira 1965. preuzima jeromonah Justin Vučković i ostaje na njoj svega dvije godine. Od 1967. pa sve do početka 1991. o manastiru su vodili brigu parohijski sveštenici.
 
 Dolaskom igumana dečanskog, arhimandrita Justina Tasića, opet se obnavlja monaški život. Otac Justin predao je septembra 1992. starješinsku dužnost protosinđelu Nikodimu Komljenoviću, koji je revnosno upravljao mana-stirom do svoje končine 2002. godine. Od 2002. do 2003. godine igumansku dužnost vršio je jeromonah Isaija Krgović. Od 2003. do 2007. godine, manastirsko brat-stvo u Đurđevim Stupovima naposredno je vodio episkop Joanikije, kao nadležni Arhijerej. Krajem 2007. uprava manastira povjerena je sadašnjem starješini, jero-monahu Danilu Trpčevskom. 
 
ARHITEKTURA
 
Crkva je jednobrodna građevina sa glavnim ulazom na zapadnoj i polu-kružnom apsidom na istočnoj strani. Crkva i prva priprata završene su početkom druge decenije 13. vijeka. U takvom stanju bila je sve do prve razure 1648. godine. 
Tokom svog postojanja crkva je imala više faza gradnje i dorade. Uz njenu zapadnu stranu, u drugoj etapi, dograđena je priprata sa dvije bočne kule, a znatno kasnije dodata je ispred nje još i spoljna priprata prije 1346. godine.
Najvjerovatnije je da je u jednoj od posljednjih obnova uklonjen zapadni zid između glavnog dijela crkve i priprate, kako bi se naos spojio sa oba zapadna odje-ljenja u jedinstven prostor. Oltarski prostor, naos, priprata sa kulama, spoljna priprata, spoljni oblici kao i način zidanja, čine ovu crkvu, zbog više etapa u gradnji, posebnom i interesantnom poznavaocima arhitekture i građevine.
 
MERMERNA PLOČA
 
U niši, prvi vrhu zapadne fasade spoljne priprate, ugrađen je dio mer-merne ploče s predstavom vozdviženja Krsta. Dimenzije ploče su 55 puta 66 san-timetara, a prvobitno je bila veća i po visini i po širini. Na osnovu sadržaja desnog dijela teksta dalo bi se zaključiti da je u pitanju nadgrobni natpis, a posljednji red lijeve strane nagovještava da se mogao odnositi na nekog ktitora.
Pošto se vrijeme izrade reljefa na ploči poklapa s razdobljem u kojem je izrađena crkva (12.-13. vijek) ili kasnije spoljna priprata moguće je da je njima i pripadala.

NATPIS NA JUŽNIM VRATIMA
 
Na pragovima južnih vrata vidi se jedan latinski natpis donesen iz današnjeg sela Budimlja (blizu Berana). Natpis je nadgrobni spomenik i okrenut je naopako. U prevodu, otprilike to glasi: Svetoj duši (ili svetim dušama) Aversaho oslobođenik (ili Aversahu i oslobođeniku) živeo je on (ili živeo je) 85 godina (prevod Pavla Rovinskog). Rovinski je zapisao da je tu bio još jedan natpis – samo jedna riječ „vale“, što znači ''zdravo''. Ovo je posljednja riječ koja se izgo-varala tri puta prilikom polaganja mrtvaca u grob.
 
ŽIVOPIS
 
Stare freske iz Nemanjićkog doba u istočnom i centralnom dijelu Đurđe-vih Stupova nijesu sačuvane, a dio preostalog živopisa u oltarskom prostoru urađen je u drugoj fazi freskopisanja krajem 16. vijeka.
Naučnici su do sada više pažnje posvećivali živopisu spoljašnje priprate, koji je nastao u 14. vijeku, prije 1346. godine.
Izmijenjeni prepravkama, u velikoj mjeri zaklonjeni poznijim dogradnjama, zidovi spoljašnje priprate Đurđevih Stupova pokazuju sada sasvim malo od svoje nekadašnje fresko-dekoracije. Ti ostaci ipak su dovoljni da se na osnovu njih mogu donositi prilično pouzdani zaključci o tematskom programu živopisa spo-ljašnje priprate, njegovim likovnim osobenostima i vremenu nastanka. Sačuvane freske svjedoče da je u višim zonama zidova bio predstavljen razvijeni  ciklus slikanog menologa (kalendar svetaca), dok su se u najnižoj zoni nalazili likovi svetiteljâ i arhanđelâ, odnosno vladarski portreti.
Ostaci ilustrovanog kalendara prepoznaju se pri vrhu istočnog i u drugoj zoni južnog zida spoljašnje priprate Đurđevih Stupova. Menološki ciklus u Đurđevim Stupovima imao je uobičajeni tok. Spuštanje nivoa svodnih kon-strukcija u 18. vijekuz kao posledicu imalo je uništenje i prekrivanje velikog dijela zidnog slikarstva u budimljanskom eksonarteksu.
 
Od bogatog niza pojedinačnih figura naslikanih u prizemnoj zoni spoljašnje priprate Đurđevih Stupova, a njih je nekada moglo biti oko 23, danas se oku posmatrača otkriva samo jedna veća cjelina svetačkih likova (figura svetog Antonija Velikog, svetog Petra i Pavla i svetog Joanikija). Na sjevernom zidu uočavaju se ostaci nekada veoma reprezentativne portretske cjeline, sa ve-ćim brojem likova iz svetorodne loze Nemanjićâ. Pojava izuzetno razvijene „horizontalne loze“ Nemanjićâ upućuje na pretpostavku da je kralj Dušan bio ktitor živopisa u eksonarteksu prestonog hrama budimljanske Episkopije, to jest da je upravo po kraljevoj želji, ili želji njegovoj oca bila sagrađena spoljašna priprata Đurđevih Stupova.
 
Istorija koju su ove freske kadre da ispričaju može umnogome pomoći razumijevanju razvoja zidnog slikarstva u srbskoj državi sredinom 14. vijeka. Kamena zidna platna drevne saborne crkve, međutim, čuvaju još mnoge tajne. Sonde otvarane u zidovima dograđenim u 18. vijeku pokazale su da se iza konstrukcija poznijih svodova i njihovih nosača nalazi još ostataka srednjevjekovnog fresko – slikarstva. Postoji stoga sasvim osnovana nada da će jednog dana, kada se arhitek-turi priprate bude vraćao prvobitni lik, svjetlost ponovo ugledati i sada potpu-no nedostupni djelovi starog živopisa.
 
SVETINJE
 
a) Sveta ruka - Manastir Đurđevi Stupovi u svom relikvijaru još čuva i tzv. Svetu ruku nepoznatog svetitelja. To je podlaktica desne ruke, vjerovatno osobe u godinama. Šaka ruke je otvorena i dobro očuvana, sa svim prstima i noktima bez ikakvog oštećenja kože, dok su podlaktične kosti, ogoljene i ulomljene ispod lakatnog zgloba. Interesantno je da je Sveta ruka pronađena u izvoru manastirskog vrela prilikom obnove manastira, tek oko 1933. godine. Postoje dvije pretpostav-ke kome je pripadala Sveta ruka: prva, da je to ruka ktitora, Župana Prvoslava i druga, da je čuvana u skrivnici manastira ili da je donesena iz nekog drugog zapustjelog manastira kako bi se sačuvala. Bez obzira čija je i kako se tu našla Sveta ruka, očigledno je da se ne dâ otrgnuti od manastira kome je zavještana.
b) Grob ktitora - U manastiru je obilježen samo grob ktitora - Stefana Prvoslava Tihomirovića. Nalazi se uz južni zid zapadnog traveja, kao što je bilo uobičajeno za položaj groba ktitora u srbskim crkvama poslije postavljanja Nema-njinog groba na isto mjesto u Studenici. Nad grobom ktitora stoji natpis na sta-roslovenskom jeziku, koji u prevodu glasi: „Župan Prvoslav, sin velikog župana Tihomira, sinovac svetoga Simeona Nemanje i ktitor mesta ovoga“.
 
OBNOVA EPISKOPSKOG SJEDIŠTA
 
Od 2001. godine krenula je obnova episkopskog sjedišta u manastiru Đur-đevi Stupovi. Prvo je obnovljena zgrada Episkopije, s tim što je nadzidano pot-krovlje. Uređenje prilaza, izgradnja kapije sa mozaicima (autor mozaika Miloš Stevanović) i podizanje potpornih zidova završeno je do 2007. godine. Iste godi-ne završen je i novi ikonostas, prilogom Dobroslava Bojovića i Milije Babovi-ća, na kojem je vajarske radove izveo Čedo Mrkajić, duborezačke Zoran Baletić, a ikonopisačke Dragomir Jašović. Gospodin Alan Alikov iz Osetije (Rusija), priložio je lijepo ukrašeno zvono za pokoj dušâ postradalih od terorista u Beslanu.


  • Izvor
  • Goran Kiković- glavni i odgovorni urednik Glasa Holmije


Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost

NOVOSTI IZ RUBRIKE


Intenzitet insistiranja na nevinosti Ukrajine je neobičan, izjavio je ruski ministar spoljnih poslova

„Suparnički odnos“ Vašingtona sa Rusijom sprečio je potpuno obelodanjivanje onoga što je znao, rekli su izvori listu


Ali uprkos neviđenim vojnim merama koje su kolektivno preduzele zapadne zemlje, ništa im nije pošlo za rukom! Jer tvrda vera srbskog naroda, njegova nepokolebljiva vernost Hristu i Crkvi, kao...

Napadačima na Crocus Citi Hall iz Ukrajine su prebačene velike sume novca, saopštio je ruski istražni komitet.



Ostale novosti iz rubrike »