A narod ćuti i čeka

Srbski narod je svjestan moći izazova  iskušenja i „privlačnosti“ raznih grijehova. Zato je  trpeljiv i spreman na praštanje. Srbski političari treba to da znaju i ako su griješili treba da se pokaju, popravljaju i rade za dobro naroda. Ukoliko toga ne bude, a „čaša trpljenja“ naroda se napuni, onda on prema svojim političarima može biti i te kako okrutan.

Prisjećam se 1998. godine. Tada su mi mnogi govorili da Dodika treba podržati, da nam nema spasa bez njega. Bio sam  rezervisan prema takvom stavu. Govorio sam da on, Dodik, može biti jedan od najznačajnijih srbskih političara u zadnjih sto godina, ali i da može biti veleizdajnik. Danas, mnogi od tih, koji su me ubjeđivali da je „Dodik spas“, govore da nam nema spasa ako Dodik ostane na vlasti. Znali su i onda i sada kakvo je njegovo učešće u ratu.  Bio je poslanik u Prvom sazivu Narodne skupštine Republike Srpske.  Godine  2006. počinje suštinska promjena Dodikove politike, kada i počinje priču o referendumu za nezavisnu Republiku Srpsku i od anacionalnog političara postaje nacionalan.

Profil ljudi koji najviše napadaju Dodika zadnjih nekoliko godina, može se „snimiti“ iz razgovora „uz kafu“. Čovjek (star oko 35 godina) izuzetno situiran u razgovoru sa mnom „baca drvlje i kamenje“ na predsjednika Dodika, te govori kako mu otac više ne može proći ni na jednom tenderu, uvozi neku robu iz Kine. Kaže, lakše prođe u Federaciji BiH. Formirao je i neko udruženje da bi predsjednika bolje „opleo“. Otac mu je prije bio direktor državne firme, a sada milioner. Rekoh mu, šta je radio prije, što nije napadao Dodika kad mu je firma prolazila na tenderu. I zaista najviše Dodika napadaju oni koji su svojevremeno mnogo zarađivali, a onda, odjednom, kažu zbog Dodika, to više ne mogu. Snaga napada je proporcionalna količini nekada uzimanog novca, a sada onemogućenog „zbog“ ili zbog predsjednika Dodika.

I dok se političari i tajkuni svađaju i bore oko narodnog novca, običan čovjek, narod ćuti. Nema vremena da se bavi takvim stvarima. Radi, bori se da preživi, časno, koliko može.  Čeka da se srbski političari pokaju (bar oni koji su grešni) i da počnu da rade za svoj narod i državu ili da se „čaša trpljenja“ napuni da iz međusobnih optužbi, svađa, političara, tajkuna izađe istina o svemu. A onda sve je moguće... neće se zaboraviti ni oni direktori društvenih firmi, koji su svojevremeno uništavali firme da bi  ih budzašto privatizovali ili drugima „pripremili“ za prodaju puneći svoje džepove i izigravajući uglednu gospodu.

Narod voli Republiku Srpsku i zna da njenih 1.200.000 građana može izuzetno lijepo, časno i smisleno da živi.


Autor: Dane Čanković, predsjednik SNP – Izbor je naš