Vidovdan

Vidite li da se ne vidimo. Vidite li kako nas zatiče Vidovdan. Ovakvima ne može doći.Doće i neće nas ni pogledati. Nema među nama lica. Da nas obasja - vidovdanskim obasjanjem.
Vidovdan će doći onom ko vidi gdje smo. U kakvom smo mraku. U kakvim šumama, među kavim zvjerinjem. Sitnim i krupnim. Nevidljivim i vidljivim. Ko vidi koliko nas nema. Ko vidi koliko smo se ulagali u mala, nevidovdanska znanja, male, nevidovdanske poslove. Vidimo, evo nas ovdje, ali ne znamo gdje smo, ni ko smo, ima li nas ili nas nema. Nepregledno, koliko nas nema. Ne znamo na čijoj zemlji živimo, kojim jezikom govorimo, s kim ratujemo. U nama nikad nije osvanuo Vidovdan. Ne čujemo šta nam ko misli. Ne vidimo kako nas ko potkopava, i pokopava. Ni na jedno pitanje ne znamo odgovoriti. U svakoj se školi pada, kad se ne zna odgovoriti na osnovna pitanja. Moramo pasti, i propasti, bez Vidovdana. Propast nas je žedna i gladna, kao nikoga.
Vidovdan nas stalno propituje. Kroz cijelu istoriju, svaki u Boga dan. Vidimo li se, vidimo li svoju noć, svoju gorgonu, svoga neprijatelja. Znamo li da se bijemo, znamo li biti, znamo li ući u obasjanje. Na Vidovdan se pomiješala naša krv, s Hristovom. I kap Hristove krvi potekla kroz naš krvotok. I razgorela u nama neizdrživu i sveizdrživu vatru. Jednom smo vidjeli gdje smo,i uhvatila nas velika vrtoglavica. Od velike visine. Od bezdana koji se pod nama otvorio.
Ništa ni od jedne bitke ako u njoj ne osvane Vidovdan. Uzalud je bijemo, uzalud se bijemo. Uzalud pravimo događaje. Uzalud stvaramo istoriju. Uzalud ginemo.živi se zatrpavamo mrtvom zemljom. Bez Vidovdana sve pojede mrak. Jednim zijevom, koji nikad nije prestao. Jednim gutljajem, kojem je sve malo. Jednom utrobom, koja se ne može nasititi.
Vidio je Lazo, kom se treba privoljeti carstvu, kad su na njega zinula donja i gornja pitanja. Na strašnom mjestu postajao. Svako jakim pitanjima odolio. Proživio soprotivnije misli, do korijena, do konca. Suncana zraka Carstva nebeskog krenula je da se bori za njega. Za jednu razgorelu dušu, jednu mučeničku istoriju, jednu divnu istinu. Za jedno saznanje. Koje više niko nije mogao da istjera iz naših kostiju. Nosili smo ga kroz šume i peštere. S vidovdanom i bez vidovdana. U crnim i bijelim danima. U mrklim i vidovdanim noćima. Kao robovi i slobodnjaci. Kao prosjaci, mučenici, hajduci, ludaci, ratari, ribari, psalmopojci. U mukama, množila su se u nama vidovdanska slova. Tekla kroz naše vene vidovdanska krv, vidovdansko razumijevanje, vidovdansko pojanje.
Nema događaja, ako se ne dogodi čovjek. Ako čovjek ne izraste iz svoga Događaja. Događaja, koji objavljuje Vidovdan, svuda vaseljenom. Pjesmom i liturgijom. Lazar je zagazio u taj Događaj, u taj vidoslov. I prestao da ne vidi. I prestao da ne misli.I neprestao da nam dolazi, da nam ulazi u duše.Lazar je sam osvojio Kosovo. Nahranio tu priču, nadojio božure prosvetljenom krvi svojih ratnika. Razmirisao žrtve kroz vjekove. Sakrio se u toj tajni, da se ne može ne vidjeti. Svima koji išta vide. Svima kojima se vidovdan dotakao duše. I kostiju.
U Crnoj Gori je povremeno jako sijao Vidovdan - od njega je progledalo kamenje. Izrastao Lovćen, visoko nad gorama. U strogom dostojanstvu, jedina suverena glava među nama. I danas kamenje u Crnoj Gori vidi bolje od ljudi. Ljudi su zažmurili, a kamenje progledalo.Ljudi su zaćutali, kamenje progovorilo Ljudi idu nevidovdanskim putem, Kamenje vidovdanski gleda i ostaje na svom mjestu. I njegovo gledanje progledava kroz sve na svijetu, i – dalje, i iza. Ulazi unutra, u korjen postanja. U Vidovdanstvo, u kojem ustajemo, i pjevamo.