Srbska pravoslavna crkva i vjernici danas obilježavaju Vidovdan kada crkva vjekovima daje pomen knezu Lazaru Hrebeljanoviću i srbskim ratnicima poginulim u bici sa Turcima na Kosovu polju 1389. godine.
Vidovdan nas podsjeća da nije važno kakva sila nas napada, već koliku svetinju branimo. A najveća svetinja je sloboda. Vidovdan je i podsjećanje da nijedna okupacija nije vječna.
Vidovdan, praznik sjećanja na herojstvo na Kosovu i Metohoji, obilježen je crvenim slovom u kalendaru SPC.
Kao što hrišćani u stradanju i vaskrsavanju Isusa Hristosa vide nadu za bolja vremena, tako je i ova bitka nosila nadu za neko buduće oslobođenje cijele nacije.
Za ime kneza Lazara Grbljanovića, kosovske junake i bitku vezane su mnogobrojne legende, pa i kosovski ciklus srpske epske poezije koji je sačuvao od zaborava veliki dio srpske istorije prije i poslije pada Srbije pod vlast Otomanske imperije, u kojima se Kosovo, uz pravoslavlje i svetosavlje, slavi kao nepresušni izvor srpske duhovnosti.
Prema predanju crkve, uoči boja na Kosovu knezu Lazaru se javio anđeo Gospodnji, a njegove riječi zabilježio je narodni pjesnik: „Kojem ćeš se privoljeti carstvu dal’ zemaljskom ili nebeskome?“
Narodni pjesnik bilježi istovremeno i riječi čovekoljubivog i hristoljubivog Lazara koji poziva srpske vitezove da se „kao Hristovi ratnici“ suprotstave najezdi „Alahovih ratnika“: „Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka“.
Nadirućoj turskoj vojsci predvođenoj sultanom Muratom, na području rijeka Sitnice i Laba suprostavila se mnogo manja srbska vojska predvođena knezom Lazarom Grbljanovićem.
Duge pripreme i na srbskoj i na turskoj strani govorile su jasno da se radi o velikoj borbi. To se vidjelo već i po tom što su na bojno polje krenula i oba vladara lično – knez Lazar i sultan Murat sa dva sina Bajazitom i Jakupom.
Podudarnosti kosovskog i hrišćanskog mita su očigledne: knez Lazar između carstva zemaljskog i nebeskog bira ovo drugo, kneževa večera uoči boja jeste kao poslednja (tajna) Hristova večera, Vuk Branković proizveden je u Judu, Miloš Obilić, koji je ubio Murata, proizveden je u Svetog Petra koji brani Hrista u Gestimenskom vrtu, a Kosovka djevojka je novozavjetna žena mironosnica.
Nakon bitke tijelo kneza Lazara je sahranjeno u njegovu zadužbinu, manastir Ravanicu, da bi u seobi Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem bilo prenijeto u fruškogorski manastir Vrdnik.
Lazareva žena kneginja Milica, poslije muževljeve pogibije se monaši i uzima ime Jefimija, a po predanju, zajedno sa ženama poginulih srbskih vojnika, osnovala je manastir Ljubostinju.
Sveti knez Lazar, zadužio je pravoslavnu crkvu boreći se za hrišćanstvo i gradeći crkve i manastire. Njegove zadužbine su manastiri Gornjak i Ravanica, koja je posvećena Svetom Vaznesenju Gospodnjem, gdje danas počivaju njegove svete mošti, vraćene 1989. godine, na 600. godišnjicu Kosovske bitke.
Na srbskim pravoslavnim ikonama Sveti velikomučenik Lazar predstavljen je u carskom vizantijskom ornatu, bez krune, sa krstom u desnoj ruci i svojom odsječenom glavom u lijevoj, kao simbol mučeničke smrti.
Sjećajući se jedne od najvećih pogibji srpske vojske i srbskih velmoža na čelu sa knezom Lazarom Grbljanovićem, 1389. godine, srbski narod slavi moralnu pobjedu kosovskih junaka, koje je SPC svrstala u red velikomučenika koji su se kao poslednje hrišćansko uporište suprotstavili najezdi islama i nadmoćne Otomanske imperije.
Na mjestu bitke na Gazimestanu kao endemska vrsta postoji crveni kosovski božur, a po narodnom vjerovanju u ponoć, uoči Vidovdana, rijeke postanu crvene i poteku uzvodno.
Vidovdan nije praznik radosti, ne igra se i ne pjeva, a ljudi se prisjećaju palih ratnika i obilaze njihove grobove.
