AVGANISTAN

Frontal nastavlja sa domaćim pečatom na svjetsku stvarnost. Tako, ekskluzivno za Frontal.RS, dobijamo reoprtažu iz zemlje odakle do nas stižu samo vijesti o krvavim rezultantama terorističkih napada. Sasvim je drugačije kad vam o njoj pripovjeda neko ko može da usporedi banjolučki i kandaharski buvljak.

Foto i tekst: Zoran Dujaković

U planinsku zemlju Av(f)ganistan sam došao iz Evrope preko prebogatog Teksasa. Ako ne računamo zbunjujuće vremenske zone, koje vas uglavnom ostave nekoliko dana obezglavljene i omamljene, puno toga je na , 'ajmo pokušati reći, realnog posmatrača u prvi moment ostavilo snažan utisak.

Teksas – više od imena za hlače

Uvijek u životu čovjek svjesno ili nesvjesno vrši poređenja. Prvo sa samim sobom, pa onda sa okruženjem i kulturom iz koje dolazi. Što je interesantno, ovdje je svako poređenje, manje-više, dijametralno. Prvo se poredi mjesto porijekla (u ovom slučaju Banja Luka). Zbog prethodnih zbivanja i bivstvovanja, snažan parametar je i prebogati Teksas iz koje sam aviosaobraćajem isporučen u centralnu Aziju.

Kada nešto treba da se opiše u jednoj riječi, za njega bi se moglo reći samo OGROMAN. Sve je ogromno. Automobili, marketi, putevi, uvijek vještački nasmijani ljudi, guzate zene (koje su opet ogromne za bilo čiji ukus). U nekim rječnicima kada kažemo rupa, mi tada realno mislimo na neki otvor koji se nalazi na dnu neke posude, zemlje i slično. Postoji i rupa u zidu, buretu... ali da postoji rupa na nebu (ako ne računamo ozonske ), e to malo teže ide.

Milionski gradovi Avganistana

Najveći, milionski gradovi Avganistana su , kao i uostalom svi ostali gradovi ili kako se to već zove kod njih, na nadmorskim visinama većim od 1200 metara. Glavni grad Avganistana je Kabul, koji se nalazi na prosječnoj nadmorskoj visini od 1820 metara.

Kao kod nas, najveći vrhovi planina. Predivne planine okružuju dolinu u kojoj se nalazi grad koji ima oko 6.000.000 stanovnika. Preciznih podataka nema, i variraju od slučaja do slučaja. Već u mjesecu aprilu se zbog visokih temperatura nosi isključivo ljetna garderoba, sve dok traje dan. Čim zađe sunce za planine, naglo dolazi do otrježnjenja I ulaska u malo topliju odjeću.

Planine oko doline su skoro cijele godine prekrivene snijegom i pogled na njih liči na kič razglednice iz Alpa. Prolaskom kroz strogi centar vidjećemo da je to jedan prosječan evropski grad koji ima svoje trgovine, stambene zgrade, markete, plazme TV u izlozima. Ali… što bi rekao moj drugar Husein Huič možeš da napišeš cijeli roman sa lijeve strane, ali kad staviš ALI... istog momenta ta strana prestaje da važi. Bitno je samo ono što je stalo u rečenicu sa desne strane. A toga isto ima. Puno.

Žena nešto skuplja od kamile

Recimo, u ruralnim krajevima Avganistana cijena jedne lijepe žene, mlade i (bitno) neobrazovane je oko 10.000$. Normalno, krava i kamila su jeftinije. Ne puno, ali jeftinije su. Ako muški član porodice želi da se ženi, tada svi u porodici štede te pare. Za njihove uslove puno para, jer je bruto prihod, blago je reći, mizeran. Ne postoje pouzdani podaci ni o tome.

Normalno, u svrhu sklapanja braka postoje i varijacije na temu. Ja imam sestru, ti imaš sestru. Ili kćerku. Ili tako nešto. Tada može i trampa. Naš drugar Miha (Slovenac) nam je pričao neke dogodovštine sa terena, gdje je u kontaktima sa lokalnim prevodiocima morao da im objašnjava i da ih ubjeđuje kako na svijetu postoje i takve zemlje, gdje možeš da se oženiš, a da to ne platiš. Barem ne odmah, nego to plaćaš kasnije cijeli život... na rate.

I, svakoga od njih interesuje koji su uslovi da se useli u neku od tih zemalja. Dobra je čak i Bosna ponosna. Lokalno stanovništvo je spoj tradicija i običaja nekoliko plemena koja žive u Avganistanu i okolini. Avganistan je površinom veći od bivše Jugosalvije oko 8 puta. Ima, po procjenama, oko 28 000 000 stanovnika.

Groblje carstava

Avganistan –raskrsnica Centralne Azije , malo poznat kao i groblje carstava. Osvajan od strane najvećih sila svoga vremena: Džingis Kana, Aleksandra Velikog , Rimskog Carstva, Ujedinjenog Kraljevstva, Sovjetskog Saveza... Svi koji su ušli u Avganistan, nedugo zatim su umirali i carstvo se raspalo . Svi, osim Britanaca, čijih je svih 16.000 vojnika u planinskom prolazu obezglavljeno, kada su se povlačili 1842. iz Kabula. Ostavili su u životu samo jednog doktora kao svjedoka. Isti se vjerovatno i danas sjeća kako je Velika Britanija nekada bila carstvo u kojem sunce nikada ne zalazi...

34 provincije , 14 etničkih skupina , 9 različitih jezika… Dva najljepša grada, Herat (u 19. i 20. vjeku centar azijske kuture, kažu da nisi mogao da protegneš noge, a da pjesnika ne šutneš u dupe ) i Mazar-e-Šarif (poznat po plavoj džamiji, jednoj od najljepših u islamskom svijetu . Oba grada su krasili čarobni drvoredi kao iz bajki, a posječeni su od strane Sovjeta zbog snajperista.

Borbe pasa i buzukaši

Omiljeni “sportovi “: borbe pasa. I Buzkaši. Oba sporta imaju jednostavna i čista pravila. Kod borbe pasa, takmiče se uglavnom domaći favoriti. Riječ je o jednoj od najvećih rasa pasa u svijetu. Malo poznati avganistanski ovčar. Liči na našeg Šarplaninca, samo što je veći za jednu trećinu. I puno luđi. Cijelo selo se skupi (samo muškarci) i napravi krug oko priručne arene. Puste se dva psa koji se bore do smrti. Ko ostane živ, pobijedio je. Kristalno jasno.

Drugi sport koji je omiljen u Avganistanu i gdje su pobjednici nacionalni heroji je buzkaši. Pravila su malo komplikovanija, ali isto tako jasna. Takmiče se muškarci (???) na konjima, gdje trebaju da prođu 5 krugova na trkalištu od kojih je svaki krug dug jednu milju (1608 m). ALI…

Takmičara ima 12 i sada čak imaju i brojeve na leđima, radi lakšeg raspoznavanja. Takmičenje počinje tako što jedan od učesnika kreće da bježi od ostalih suparnika sa specijalnim teretom u ruci. Riječ je o odsječenoj telećoj ili junećoj glavi, čija težina varira od 7 do 14 kg. Naziv tog tereta je bolgosala, i mora ga cijelo vrijeme nositi u ruci. Ostali ga takmičari jure da mu oduzmu plijen.

E, tu nastaje mali problem, zbog toga što je pri oduzimanju plijena dozvoljeno bukvalno sve. Svaki od takmičara ima u ruci tradicionalnu avganistansku kandžiju, koja se nalazi na velikoj drvenoj dršci. I svaki učesnik može da tom kandzijom udari onoga kod koga se nalazi bolgosala, bilo kojim njezinim dijelom. Tako malo trka završi, da neko nije ozbiljno povrijeđen ili da nije smrtno stradao. Trka traje obično oko 4 sata. Od svih učesnika se očekuje maksimalna fizička snaga i kondicija. Za mnoge Avganistance je ova trka preopasna.

Zavadi pa gataj

Nažalost, istorija je pokazala da gdje god je na vlasti bila Stara dama (Velika Britanija), da je tu nakon njenog odlaska došlo do kulminacije nasilja. Praksa tadašnjih privremenih vladara je bila da se teritorije i stanovništvo podijele tako, da se narodi ostavljaju odvojeni u različitim državama.

To se odnosi na plemena kao sto su Paštuni, Hazari, Srbi, Hrvati, Albanci... Nakon te njihove realne podjele, uvijek imate tenziju na terenu i onda je ona tu (gospođa Velika) da dijeli red i mir, kao i pravdu za svakoga.

Dobro, za neke više, za neke manje; ali Pravda je Pravda. Mislim, ovaj, da…

Bazar, tržnica, pijaca, buvljak...

I sada na lokalnim bazarima možete da nađete dijelove opreme tadašnjih vladara. Mene lično je poprilično prijatno iznenadilo, kada sam kod lokalnog prodavca nasao teodolit iz 1917. Godine, koji je proizveden u Londonu. Za sakupljače starina i rariteta, prijeko potrebna bespotrebna stvar.

I nekakva gomila busola, optičkih uređaja, koja je kao nova ispod čekića, i nijedan muzej u svijetu ih se ne bi zastidio. Kutije su izlizane zbog mnogobrojnih transakcija lokalnog stanovništva, ali za svako poštovanje je to što se nisu čak ni trudili da otvaraju kutije, da vide uređaje i makar pokušaju da odgonetnu kako rade. Nije da se hvalim ali i ja sam na taj način došao u posjed jednog izuzetno rijetkog primjerka teodolita, za astronomsku cijenu od 25$.

Ime koje znamo: Kandahar

Sva ova priča je, ustvari, priča o jednom od lokalnih bazara, koji se odvija svake nedjelje u internacionalnoj bazi u Kandaharu, drugom gradu po veličini u Avganistanu. Kandahar se nalazi na prosječnoj visini od 1.200 metara nadmorske visine. Je li vam ovaj opis poznat: Široku dolinu okružuju visoke planine...

Dolina je sve, samo nije idealno mjesto za odmor. Bez ikakve najave, pješčane oluje se stušte na dolinu i vidljivost je minimalna. Naše Sarajlije sa čežnjom i emocijama odmah prave poređenje sa sarajevskom maglom. Prašina se zavlači svuda. Doslovno. E, u takvoj pitoresknoj atmosferi se odvija poznati Kandaharski Bazar.

Mnogi se sjećaju poznatog mjesta u Banjoj Luci za kupovinu svega i svačega. Stari dio pijace pored Crkvene, na mjestu gdje se sad nalazi parking i dio preko crkvene ispod Kastelskih zidina. U Kandaharu se prodaje manje više isto, ALI…

Dolazimo opet do ali

U Banjoj Luci se moglo tada kupiti dobro polovno biciklo (lokalni izraz), a u Kandaharu na buvljaku se može kupiti dobar tepih. Sve više uvezenih iz Kine. I lokalne tradicionalne marame (mahrame) koje na sebi imaju etiketu sa sastavom materijala.

Takođe se može (ali ne i u BL) kupiti dobra kvaliteta, dobrih dijamanata, dragog i poludragog kamenja. Prodaje se na komad, ili kako vam već odgovara. Neki ozbiljniji prodavci imaju i malu digitalnu vagu za mjerenje dragocjenosti.

Svaki dogovor je moguć. Od poznatog plavog avganistanskog lapiza, može se kupiti kompletna kolekcija nakita. Iz daljine svaki izgleda kao naša poznata bižuterija na ulicama. Ali, opet ali… na tom mjestu kao iz bajke, može se napraviti poređenje i za nas nekog neloginog besmisla.

Dijamanti na kartonskoj kutiji

Na štandovima i kartonskim kutijama, nalazi se bogatstvo neke manje opštine kod nas. Sve to kod prodavaca koji hodaju bosi, jedu iz novina i vonjaju na specificne mirise, koji najviše asociraju na ustajalu ljudsku mokraću. Uglavnom su svi, manje više, umazani i neuredni. Detalj koji jednostavno bode oči.

Ako su uspjeli da riješe odgovarajuće dozvole, sa njima rade i njihova djeca (isključivo muška) koja su izgledom ista roditelji. Možda malo musavija i sa vecom količinom zuba u ustima. Iskustvo koje treba doživjeti.

Na ovim pijacama, tj. bazarima, bruse se nasljednici koji, kao i njihovi očevi, gestovima pokušavaju da kod vas stvore povjerenje, da je kod njih najbolja roba po najboljoj cijeni. Ako slučajno bazarom naiđe neki od njihovih prijatelja ili rođaka, istog momenta i bez objašnjenja prestaju razgovor sa vama i prilaze toj osobi da se sa njom pozdrave tradicionalnim poljupcima (tri puta) i doticanjem ramenima. Nakon toga se vraćaju vama i nastavljaju tamo gdje su stali.

Stiče se utisak da ne pridaju uopšte pažnju svom vanjskom izgledu, već da je to za njih nebitno. Prijatelji koji su bili u situaciji da ih obiđu u njihovim domovima, kažu da kod njih ne možete naći ništa od onih predivnih tepiha koje prodaju, već da je sve prosto i jednostavno. Valjda je to neka druga filozofija u životu, ko zna.

U svakom slučaju treba vidjeti. I doživjeti.