Novi predsjednik Srbije, g. Tomislav Nikolić, ima priliku da spriječi veliku destabilizaciju Balkana.
U ovom vremenu, na Balkanu nema ravnoteže snaga, niti dominantne sile koja bi svojom snagom osigurala mir, stabilnost i ekonomski prosperitet. Nema ni univerzalnih pravila, principa, kojima bi se obezbijedila kolektivna prava, a koje bi mogli koristiti svi balkanski narodi. Navodimo pravo naroda na samoopredjeljenje. Narodi su međusobno posvađani, mnogi istrajavaju na svojim maksimalističkim interesima koji su najčešće suprotstavljeni interesima drugih, i te interese ostvaruju silom. Albanci otimaju Kosovo i Metohiju, srpsku zemlju, destabilizuju Makedoniju, možda Crnu Goru i Grčku, a sve u želji da stvore veliku Albaniju. U takvim okolnostima, a i zbog spoljašnjeg faktora, balkanski narodi neće moći da sačuvaju svoja prirodna bogatstva i svoj identitet. A, nažalost, ne može se isključiti ni ponovni balkanski rat.
I, upravo je predsjednik Nikolić u prilici da zaustavi te negativne procese na Balkanu, tako što će pokrenuti inicijativu za povezivanje balkanskih država (balkanska konfederacija ili savez balkanskih država). U taj savez svakako bi ušle i države: Grčka, Bugarska i Rumunija. Taj balkanski savez ne bi ličio na bivšu Jugoslaviju, koja je bila jedna vrsta diktature. Favorizovani su jedni narodi i republike, a na štetu drugih. To se najbolje vidi kada se uporedi analiza ekonomskog i političkog presjeka moći šest republika bivše Jugoslavije u periodu prije Drugog svjetskog rata, neposredno poslije njega i 1990. godine. U periodu 1945-1985. nesporan je jak politički uticaj Slovenije i Hrvatske, koji je pratio i ekonomski rast. Slovenija i Hrvatska imale su povlašten položaj u takvoj Jugoslaviji, a kada je Srbija u političkom smislu postala ravnopravna sa njima, one su (Slovenija i Hrvatska) krenule u razbijanje Jugoslavije.
Iskustvo sa Jugoslavijom može biti korisno za savez balkanskih država, koji bi se zasnivao na slobodi, ravnopravnosti i zaštiti kolektivnih identiteta. Za taj savez bilo bi važno da društvo i države njeguju poštenog, moralnog, solidarnog i radnog čovjeka. Da se motiviše na rad i promovišu istinske vrijednosti. Da veliki broj zakona ne bude faktor moranja kako bi se čovjek ponašao ispravno i pravedno, već da to proizilazi iz savjesti, razumijevanja i ljubavi. U tom smislu, značajnu ulogu imale bi religije koje ne bi bile zloupotrijebljene, već bi istinski učestvovale u stvaranju takvog čovjeka i društva.
Važno bi bilo da upravo Srbija i njen predsjednik, g. Tomislav Nikolić, naprave iskorak u politici na Balkanu i pokrenu proces stvaranja zajedništva balkanskih naroda. U tom smislu, za očekivati je da se prvo razgovara sa Crnom Gorom, Makedonijom i Grčkom, jer upravo njih destabilizuju maksimalistički i nerealni albanski ciljevi.
Rješenje za Balkan ne može doći spolja, već do njega moraju doći narodi na Balkanu na zadovoljstvo svih. Platforma oko koje bi se okupili podrazumijevala bi i definisanje ko ima pravo na samoopredjeljenje i na kojoj teritorijalnoj cjelini, kako bi se na njoj uspostavila efektivna vlast, a onda i te teritorijalne cjeline ušle u balkanski savez. Takvo zajedništvo balkanskih naroda ne bi dozvolilo da Balkan postane kolonija, a njegovi građani novi robovi, spriječio bi se rat koji priželjkuju određene snage. Takav savez balkanskih država, zajedništvo, obezbijedio bi političku stabilnost, zaštitu prirodnih bogatstava, ekonomski, moralni i duhovni napredak. Predsjednik Srbije, g. Nikolić, ima priliku da započne istorijski važan proces, koji bi se mogao nazvati i prirodnom globalizacijom. On bi mogao pomoći da se države Balkana oslobode smrtonosnog zagrljaja MMF-a i Svjetske banke, a uz pomoć Rusije i Kine. Uspjeh tog procesa značio bi i pobjedu dobra nad zlom.
