Milići
Jest Mihailo Lalić značajno kompleksniji pisac od Kralja Nikole i od Milovana Đilasa, ali zajedno ostaju u svom vremenu, dobro oslonjeni na njegovu ideološku matricu.
Ali jedna Kratka crtica Mihaila Lalića, koju je objavio osamdesetih godina, pred kraj života, u „Književnim novinama", obradovala me, osjećajući da je u njoj prevazišao sebe, a njegov um nesvjesno zablistao. Naime, priča se oslanja na potresni događaj iz istorije Crne Gore, prilikom njene pohare od vojske vezira Ćuprilića, koji je razorio, zadužbinu Ivana Crnojevića, Ćipur, zajedno s Latinima. Turci su, u drugom pohodu, zašli duboko u Crnu Goru, a u plemenu, Bjelicama, poslednji žestok otpor davali su braća Milići. Na kraju, Milići se zatvore u Crkvu i odatle se bili s Turcima. Turci na posljetku zapale crkvu, i sedam braće Milića sagore u plemenu. Ova priča čudesno je aktivirana po završetku Drugog svjetskog rata, na Cetinju.
Naime, po završetku rata, kada je već bilo sasvim „raščišćeno" s Bogom i religijom, kada su već bili predati pogibiji i jamama preko stotinu sveštenika iz Crne Gore, i kada je, poslije tog pogroma i prost narod, iz straha, odustao od crkve, pop Đoko Milić, sa Cetinja, usuđivao se da služi liturgiju, iako narod nije dolazio u crkvu. A služio je tog praznika u Bjelicama, u Crkvi u kojoj su sagoreli sedam braće Milića.
Vlasti su prizvale popa Đoka, i činovnik ga upitao: „Šta radiš pope u crkvi kad tamo više niko ne dolazi?" „Kako ne dolazi, jadan, ja sam služio u punoj crkvi", odgovorio je smireno i sigurno pop Đuro.
„Šta pričaš pope, jesi li poludio, mi znamo da niko ne dolazi u crkvu!"
„Kako ne dolazi, kad sam počeo službu, i moj đak zapojao, prihvatili su pojanje sedam braće Milića, i tako ja oslužih božiju službu u punoj crkvi!". To je ukratko ta priča, a nama je ostalo da mislimo o tim riječima koje iznutra drže Crnu Goru.
Šta je tadašnji islednik mogao da kaže, da učini? Mogao je da kaže da je pop lud, i da ga treba ubiti, kao i druge. No, krv se u Crnoj Gori tek bila malo ohladila, i slegla. A ispred islednika stajao čovjek koji sigurno stoji iza svojih riječi, i sveštenik iza koga su sigurno stajele čudesne riječi koje je izgovorio. Iza popa Đoka sad su otvoreno stali i vatrena braća Milići, čija žrtva u kolektivnoj svijesti Crnogoraca izaziva divljenje i strahopoštovanje. Iza njega su sasvim sigurno stali crnogorski sveštenici, i mnogi drugi, na pravdi Boga pobijeni, tokom Drugog rata. Iza njega su, naravno, stajali svi Crnogorci, koji su za vjeru i slobodu dali svoj život. Iza njega je na kraju stalo i bodrilo ga Javanđelje, i misterija unutrašnje istorije čovjekove.
A iza onoga koji je tako olako i nadmeno pitao sveštenika, stajala je vlast stečena na krvi, ponajviše na krvi svoje braće.
Kako je sam Lalić shvatio ovu priču? Vjerovatno da nije ulazio u njene misterijske i eshatološke osnove, ali kao pisac, osjetio je njeno savršenstvo, njenu fantastičnu dimenziju, koja savršeno korespondira sa zemaljskim, istorijskim i psihološkim sklopom preteklog cetinjskog sveštenika, kao i sa podvižničkim karaterom odabranih Crnogoraca.
Sva poslednja, petrovićka istorija Crne Gore, na kraju, ništa drugo nije nego produženi plamen i pojanje Braće Milića. Na njihovom plamenu može da se osloni vjerska plamenost i vladarska odlučnost Svetog Petra Cetinjskog. Na Milića plamenu, lako se nadodava duhovni, i pjesnički plamen Vladike Rada. Pred tim ovostranim plamenim i onostranim pojanjem stidi se fantazija osrednje literature i ljudi koji žive bez podviga. Gabrijel Garsija Markes, bio bi fasciniran ovom pričom, i stavio bi je na čelo svojih fantastičnih minijatura. U njoj se organski spojilo životno i mistično, istorijsko i eshatološko, krsno i vaskrsno, zemaljsko i nebesko, pojedinačno i univerzalno, istorija i poezija, život i literatura, žrtva i slava, čovjek i njegov tajanstveni lik.
Slutim da je i sam Mihailo Lalić, pred ovom pričom iz svog naroda, koju je zasigurno takvu čuo od jednog mudrog Čevljanina, drugačije razmislio ne samo o Crnoj Gori, nego i o svojoj literaturi i njenim dometima, čovjeku i njegovom čudu.
Andrić, koji je u ovom duhu, napisao najljepšu bajku, Aska i vuk, pred ovom pričom, ponovio bi riječi Dostojevskog da je, „život fantastičniji od literature".
- Izvor
- Dan
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Globalni gigant Glovo napušta BiH, a domaća aplikacija Ordera preuzima tržište dostave hrane. Restorani i kupci masovno prelaze na pouzdano domaće rješenje — koje svoju mrežu već širi i...
Savremena astronomija već dugo nije vezana samo za optičko posmatranje neba teleskopima, već je ona postala i nauka o ogromnin bazama podataka. Teleskopi nove generacije svake noći generišu terabajte...
Vašingtonska asocijacija biciklista (WABA) po prvi put je organizovala diplomatsku biciklističku vožnju povodom Svetskog dana bicikla, okupivši predstavnike više od 40 diplomatskih misija u Vašingtonu. Organizatori su naj...
Američki predsednik je, kako se navodi, pozvao izraelskog premijera da ne pokreće ponovo rat punih razmera sa Iranom....
Biro Skupštine država članica Međunarodnog krivičnog suda (MKS) suspendovao je tužioca Karima Kana, koji je optužen za seksualno uznemiravanje, navodi se u saopštenju za javnost organizacije. Kan je svojevremeno...
Izjava američkog sekretara za rat usledila je u trenutku kada se Brisel priprema da sprovede najambicioznije migracione reforme u poslednjih nekoliko godina....
Ostale novosti iz rubrike »

















