Dane Čanković: Juče Kosovo, danas Krim, sutra Republika Srbska...

 Više godina unazad govorio sam da se svijet destabilizuje u sučeljavanju dva principa, princip naroda na samoopredjeljenje i princip nepovredivosti granica suverenih država. Kosovo nije manifestacija (rezultat) koncepcijskog pravnog haosa koji vlada međunarodnom scenom, već primjer da sila uspostavlja pravo. Potrebno je da lokalno stanovništvo (nacionalna manjina, narod) pokaže određenu snagu i želju za samoopredjeljenje i onda velika sila (u slučaju Kosova to su SAD) bude pokrovitelj realizaciji želje za samoopredjeljenjem. Podrazumijeva se da velika sila radi to zbog svojih interesa uz dopuštanje da se u mir utisne i interes „samoopredijeljenih“ naroda.

Sličnosti i razlike između Kosova, Krima i Republike Srpske. Sličnost je u tome što su se građani Kosova, Krima i Republike Srpske u određenom istorijskom trenutku osjećali ugroženo i bili nezadovoljni političko-pravnim subjektom u kojem su se nalazili. Ujedno su pokazali snagu i samoorganizovali se ističući u tome pravo na samoopredjeljenje.

Narodna skupština Republike Srpske je 9. januara 1992. godine donijela Deklaraciju o proglašenju nezavisnosti Republike Srpske, kao izraz volje srbskog naroda, a 28. februara iste godine i svoj prvi Ustav. Albanci su Kosovo proglasili nezavisnim 17. februara 2008. godine, a Krim je na Referendumu 16.marta 2014. godine izglasao da uđe u sastav Ruske Federacije. Vrijeme je i da Republika Srbska iz ekonomskih, bezbjedonosnih, nacionalnih i političkih razloga zatraži međunarodno priznanje, tim prije što su entitetske granice kroz Dejtonski sporazum međunarodno priznate. Pokrovitelji nezavisnosti Kosova bile su SAD, Krima Rusija, a Republiku Srpsku, uslovno rečeno, priznale su sve velike sile jer je bila strana u međunarodnim pregovorima. Međunarodnim Dejtonskim ugovorom Republika Srbska i Federacija BiH stvorile su BiH kao državnu zajenicu.* Kroz istoriju teritorije Kosova, Krima i Republike Srpske nikad nisu egzistirale u potpunosti samostalno, suvereno, pa čak ni BiH i uslovno Ukrajina (ne računajući noviju istoriju). Te teritorije nalazile su se u različitim carstvima, imperijama, složenim državama. SAD tvrde da u slučaju Kosova nije bilo kršenja međunarodnog prava, dok je Krim svojim najnovijim postupcima kršio međunarodno pravo, a Rusija iznosi suprotan stav da Krim nije kršio međunarodno pravo dok kosovsku nezavisnost ne priznaje.

Međunarodno pravo sadrži elemente pravde, istine i sile. Odnos ovih elemenata zavisi od ravnoteže snaga u svijetu. Kada postoji dominantno snažna jedna sila u svijetu, međunarodno pravo- svjetska politika postaje dominantno licemjerna, jednostrana. Tada se ostvaruje interes dominantne sile po svaku cijenu, nanoseći štetu svakom ko se nađe na tom putu ostvarivanja nezajažljive želje za kontrolom cijelog svijeta. Očigledan primjer takve svjetske politike jeste agresija NATO-a, bombardovanje srbskog naroda (Republike Srpske 1995. godine i Srbije 1999. godine) čime se suštinski uticalo na buduće događaje. Kosovu je pripremljena i obezbijeđena nezavisnost. Ono je oteto od Srbije i srbskog naroda i dato Albancima koji su demografsku većinu ostvarili na nezakonit način ( Oko 300 000 Albanaca na nezakonit način je u period u od 1950. do 1970. prešao iz Albanije na Kosovo i Metohiju, dok je u tom periodu bilo zabranjeno ogromnom broju Srba da se vrate na Kosovo i Metohiju od strane Brozovog režima) A Republika Srbska je primorana da sa Federacijom BiH napravi dejtonsku BiH. Postojanje isključivo jedne dominantne sile u svijetu nije dobro ni za koga, pa ni za samu tu silu. Zato što u situaciji gdje dominira jedna sila, ljudi koji je predvode prirodno su skloni padu, moralnom i duhovnom. Nema kontrole ni sa jedne strane, svijet ide po zlu.

Dominanta sila, jači, određuje mjeru stvari i odgovornost učesnika u ratovima, kao i kazne koje treba pretrpjeti poražena strana da bi se zadovoljila „pravda“, međunarodno pravo, ali i da bi se disciplinovali i drugi. Nabolji primjer za to je Haški sud za bivšu Jugoslaviju.

Dominantna sila sigurno ima snagu i umijeće da ostvari mir u svijetu, međutim ona to neće, jer preko sukoba ostvaruje još veću dominaciju i priliku da zagospodari cijelim svijetom. Da velike sile žele mir, aktuelizovale bi opasnost od najvećeg zločina, zločina protiv mira. Onda bi u korijenu bili spriječeni ratovi i tada ne bi „rat bio produžetak politike drugim sredstvima“.

Zašto je potrebno postojanje dva pola, koja sama po sebi imaju različite ideologije, različit način života, sistem vrijednosti... ? Ta dva pola – ekstrema imala bi i problem i rješenje za čovječanstvo, a u njihovom nadmetanju ono (čovječanstvo) bi išlo naprijed. Nažalost, sučeljavanje ta dva pola može dovesti do velikih sukoba, stradanja, mada poslije svega mora uslijediti mir i napredak sa opet najmanje dvije strane. Međutim, ta dva pola mogu da funkcionišu na časnom nadmetanju, na dobrobit čitavog čovječanstva. Da bi se to desilo potrebno je da ljudi – vođe imaju stvaralačku energiju, solidarnost, ljubav, da posjeduju istinske vrijednosti čovjeka. I upravo takvi ljudi – vođe u stanju su da pomire takve ekstreme i da njihovo nadmetanje obezbijedi mir na zemlji i dobru volju među ljudima.

Još uvijek svijetom dominira jedna sila – SAD. Zato treba stvoriti drugi pol, stranu koja će unijeti ravnotežu. Rusija, i u slučaju Krima pokazuje snagu i spremnost da u svijetu predvodi tu drugu stranu. Zato, svijetom treba širiti priču o potrebi podrške Rusiji za dobrobit čitavog čovječanstva. U tom smislu, treba naglasiti i mogućnost običnog čovjeka da preko interneta i na druge načine učestvuje u jačanju te druge strane stvarajući ravnotežu u svijetu.

A molitve upućene Bogu, mogu biti kruna tim aktivnostima.

*Tekst o BiH, federaciji BiH i Republici Srbskoj, kojeg smo uputili Visokom predstavniku 2.8.2011. prenosimo u cjelosti:

Kakva je to BiH država kada nema svoj Ustav kojeg su donijeli njeni građani i legitimni predstavnici u njenim legitimnim ustanovama? Prvi takozvani Ustav Dejtonske BiH donesen je međunarodnim sporazumom i njegovim Aneksom IV. Način na koji se to desilo daje nam za pravo da ga nazovemo oktroisanim, nametnutim. Takav „Ustav“ napisan je prvi put na stranom jeziku a ispravan i potpun prevod tog sporazuma nemaju ni ustanove „nazovimo“ države BiH, a da ne govorimo da su tri konstitutivna naroda Bošnjaci, Hrvati i Srbi upoznati sa originalnim tekstom tog sporazuma. 

Kakva je to država BiH kada svaki visoki predstavnik može smjenjivati legalno i legitimno izabrane predstavnike, suspendovati, ukidati ili pak nametati odluke i zakone u ustanovama BiH? Takva BiH zove se protektorat i to neuspješan, jer je međunarodna zajednica nejedinstvena. Zbog toga je i Dejtonski mirovni sporazum i Aneks IV zloupotrebljen. Na taj način došlo se do nefunkcionalne, to jest nemoguće države BiH. 

A kakva je Dejtonska BiH? 

Ona, prvo, nema pravni kontinuitet sa Socijalističkom Republikom BiH, čija teritorija nikad nije postojala kao samostalna država, već je bila u sklopu carstava, imperija i diktatura, odnosno u sklopu veće države. 

Dejtonska BiH nastala je Dejtonskim sporazumom tako što su Republika Srbska i Federacija BiH prenijeli dio svojih prava i obaveza na institucije BiH, a suverenitet, to najviše pravo, ostavljeno je u entitetima. 

U pravnom smislu ona je konfederalnog uređenja. 

Da je to tačno navešćemo samo nekoliko činjenica: 

-  Institucije BiH zovu se zajednički organi, a ne centralni.,

-  Način formiranja zajedničkih organa – institucija jeste princip pariteta, jednake zastupljenosti sva tri konstitutivna naroda, Srba, Bošnjaka i Hrvata, ali i oba entiteta, RS i F BiH, bez obzira na brojnost konstitutivnih naroda, odnosno veličinu i ekonomsku moć entiteta.,

-  Način odlučivanja u zajedničkim organima BiH jeste princip konsenzusa. Što znači da postoje mehanizmi koji omogućuju svakom od tri naroda da ospore i ne dozvole donošenje bilo koje odluke, ili zakona u institucijama BiH. Jedini zajednički organ koji nagovještava da bi BiH mogla biti federacija jeste Ustavni sud BiH. I to zato što se u njemu odluke donose nadpolovičnom većinom. U njemu su pored dvojice sudija predstavnika sva tri naroda, ukupno šest i trojica sudija koji su stranci. Upravo ta tri stranca presudno utiču na donošenje svake odluke, zbog čega smo mi takav sud nazvali sudom stranaca. 

Što se tiče Republike Srpske ona je nastala devetog januara 1992. u ratu se izgrađivala, branila i odbranila. Znači prije Dejtonskog sporazuma Republika Srbska bila je država. Imala je narod, teritoriju i efektivnu vlast. Nije bila međunarodno priznata, ali takvih primjera je bilo u istoriji, jedan od njih je čak i ,svojevremeno, Kina. Međunarodnim Dejtonskim sporazumom granice RS su i međunarodno priznate.

Ovo je samo dio činjenica o Dejtonskoj BiH, kao konfederalnoj državi, koje Pokret iznosi više godina unazad.