Po mišljenju poznatog ruskog političkog analitičara Fjodora Lukjanova, oružani sukobi u Ukrajini i diplomatske konsultacije će se odvijati paralelno. Pritom je u ovom trenutku krajnje nepoželjno procurivanje detalja u polje javnosti.
Poštovani čitaoci! 20. avgusta je u „Rosijskoj gazeti“ objavljen članak Fjodora Lukjanova, glavnog urednika časopisa „Rusija u globalnoj politici“ i predsednika prezidijuma Saveta za spoljnu i odbrambenu politiku. Nudimo vam da se upoznate s njegovim prevodom na srbski jezik.
Posle sastanka ministara inostranih poslova Rusije, Ukrajine, Nemačke i Francuske komentatori su ostali nezadovoljni. Nema nikakvih informacija o sadržaju pregovora. Samo uopštene fraze iz kojih sledi – potpuni krah ili su se, naprotiv, pojavili znaci izvesnog napretka.
Moram priznati da me je ova dimna zavesa obradovala. Zbog jednog prostog razloga. U vojno-političkoj koliziji kroz koju sad zbog Ukrajine prolazi cela Evropa izgleda da nema svetla. I izlaz iz nje se može naći putem diplomatskih nadljudskih napora i nestandardnih poteza. Ni jedno, ni drugo ne trpi oglašavanje, svako procurivanje informacija – svesno ili slučajno – proces prenosi u polje javnosti gde vlada potpuna međusobna antipatija. I ako se radi o ozbiljnom pregovaračkom procesu, njegov sadržaj ćemo saznati tek na kraju: ili u slučaju neuspeha, ili naprotiv, ako bude krunisan nekim dogovorom.
Od čega bi mogao da se sastoji ovaj dogovor? To je bilo otprilike jasno još u aprilu kad je u Ženevi preduzet prvi pokušaj, pre masovnog krvorpolića u Donbasu, žestokih okršaja, opsedanja gradova i srušenog civilnog aviolajnera. Sad je situacija mnogo složenija, ali se njena suština nije promenila.
Na stolu ima nekoliko tema. Prva je političko uređenje Ukrajine koje bi garantovalo istoku zemlje zaseban status s očuvanjem kulturno-istorijskih osobenosti. Drugi je vanblokovski status Ukrajine, odricanje od težnje za ulazak u NATO, što Rusija smatra fundamentalnom pretnjom po sebe. Treći je ceo široki kompleks pitanja vezanih za gas – dugovi, cena, tranzit i dr. Četvrto je ekonomski preporod Ukrajine posle rata, koji će biti skoro neverovatan u slučaju potpunog raskida veza s Rusijom.
Svaki od ovih elemenata zasebno izgleda pretežak, a tim pre svi zajedno. Međutim, u stvari, šanse za izvesno regulisanje u paketu su veće nego ponaosob. To su praktično osnove diplomatije. Što više ima mogućnosti za povezivanje različitih pitanja, tim je širi prostor za međusobne ustupke. Mogu se naći teme koje su drugostepene za jednu stranu, ali su principijelne za drugu i mogu se međusobno zameniti.
Ma koliko tužno to bilo, na ovakvim sastancima je praktično beskorisno razmatrati obustavljanje borbenih dejstava. Ukrajinski konflikt je građanski rat u koji su uvučeni spoljašnje sile i interesi. On spada u onaj tip sukoba u kojem definisanje obrisa eventualnog kompromisa, buduće političke ravnoteže, treba da prethodi primirju. Vojni uspesi sukobljenih strana služe kao argument, dodatni adut na pregovorima političkih predstavnika. Zato će se oružani sukobi i diplomatske konsultacije odvijati istovremeno.
Zašto su pregovori ipak nastavljeni? Jer, sredinom jula je u situaciji informaciono-propagandne bure koja je počela posle obaranja malezijskog aviona izgledalo da je sve gotovo, da nema nikakvih razgovora, rat će se voditi do pobedničkog kraja. Razloga ima nekoliko.
Rusija, koja ne krije političke i ljudske simpatije prema pripadnicima narodne odbrane, svesna je jasne linije koju neće preći. Pitanje vojne intervencije se ne postavlja, a to znači da treba završiti oružanu fazu konflikta. Istina, Moskva ne namerava da „izda“ narodne republike, ideja je više u tome da se drugi primoraju da njihove predstavnike priznaju za učesnike u mirovnom procesu. A to znači da se ne dozvoli da ih pripadnici snaga bezbednosti potuku do nogu. Pritom su narodnim dobrovoljcima sad potrebni sopstveni politički predstavnici koji su u stanju da se uključe u ovaj proces. Hrabri komandiri na terenu, tim pre ruskog porekla, ne odgovaraju za obavljanje ovog zadatka, njihova uloga je drugačija.
Kijev, naravno, nema kuda da se povuče. Broj žrtava i razaranja primorava ga da osvoji vojnu pobedu inače će se u samom ukrajinskom društvu pojaviti oštro pitanje za šta je plaćena tako katastrofalna cena. Međutim, rat ostavlja u ruševinama narodnu ekonomiju koja je i bez toka bila u žalosnom stanju. Ukrajina može da računa samo na spoljašnju pomoć, čiji se izvori tačno znaju, ali zasad ne pokazuju spremnost da otvore novčanik.
Niko ne poseduje onoliku količinu sredstava koja će biti potrebna. Glavno breme finansijskog spasavanja Kijeva Evropa će očigledno morati da preuzme na sebe, ali ni tamo nema slobodnog novca. Čak i oni Evropljani koji se prema Rusiji odnose izuzetno negativno, optužujući je za sve nesreće u Ukrajini, shvataju: bez ekonomske pomoći Moskve, a tim pre u slučaju njenog aktivnog suprotstavljanja, ukrajinsko pitanje se neće rešiti. Na horizontu se pomalja i nova gasna kriza.
Pritom, ono što se činilo nezamislivim pre svega par meseci danas više ne izgleda da je potpuno isključeno. Opijenost sankcijama koja je sve zahvatila diktira svoju logiku ponašanja. I Kijev je već svojim zakonom spreman da zabrani tranzit gasa u Evropu, a i Moskva, ljuta zbog toga što Zapad pokušava da se prema stalnom članu SB UN ophodi kao prema trećerazrednoj zemlji, koja se na nešto može prinuditi pritiskom razmatra mogućnost najoštrijih odgovora.
Ukrajinska kriza je već uništila ono što se posle hladnog rata smatralo novim sistemom evropske bezbednosti. Ako diplomatija uspe da je zaustavi, to može predstavljati prvi korak ka novom sistemu.