Može i drugačije

Mnogi  kažu da je „politika kurva, a političari lopovi“. Tu tezu kao da su smislili oni koji bi htjeli na „legalan“ način politiku i institucije podrediti svojim ličnim interesima, jer pošten čovjek nema šta da traži u takvoj „raboti“. Tada nepošten političar, dobijajući legitimitet na izborima, osjeća se kao „riba u vodi“.

Međutim, može biti i drugačije, a to je da politika bude dobra, a političari pošteni. To se ne ostvaruje samim tim da opozicija postane vlast, bez obzira na to ko je lično u opoziciji ili vlasti. Slušam kako političari iz sadašnje opozicije u Republici Srbskoj i te kako znaju za sebe, normalno na štetu građana Srpske. Neki ugase firmu da bi izbjegli plaćanje obaveza pa ubrzo otvore novu sa istom djelatnošću. Različita su „dovijanja“ političara i pozicije i opozicije samo da bi napunili svoje džepove, i zbog toga se vode najveće političke borbe, a narodu kako bude.  Ne ostvaruje se ni dolaskom novih i mladih ljudi u politiku. Znam neke od njih, koji jedva čekaju „da  zajašu i da zagrabe“, a uspjeh im leži u takvom poltronstvu, koje, kako mi reče jedna gospođa, samo muškarac muškarcu može pokazati, bezosjećajno „gazi“ one „nebitne“, a sa takvom poniznošću prilaze onim „bitnim“.

Dobra politika i pošteni političari ostvaruju se kroz proces. Oni su rezultat društva i njegovog sistema vrijednosti. U tome, za nevjerovati, najviše može uticati običan, ali moralan čovjek, koji nije po strani, već aktivno učestvuje u političkom životu. Hrabro kaže, u svom okruženju, šta je dobro a šta ne (nadam se da nismo „zaglibili“ dotle da ne znamo to razlikovati) i redovno izlaze na izbore. U takvim okolnostima će se čećše javljati ljudi koji imaju želju da se bave politikom čineći dobro svom narodu, a pri tome osjećajući radost što tako rade.

Na žalost, svjedoci smo česte svađe pozicije i opozicije oko tema koje su i nevažne, mada važne teme zahtijevaju plodonosan i argumentovan razgovor, a ne svađe i niske udarce.  Zanimljivo je što se napada i ono što je dobro, kada dolazi od suprotne strane. Najnoviji primjer je u tome kada vlast želi da usvoji zakon koji bi kaznio one srpske funkcionere koji bi zbog svoje pozicije bili u stanju prenijeti ovlaštenja sa Republike Srpske na nivo zajedničkih institucija BiH, ili jednostavno, koji bi izvršili čin veleizdaje. Na takvav način političari bi odgovarali narodu i Republici Srbskoj a ne bilo kojoj političkoj stranci. Takav zakon nije antiustavan. On proizilazi, pa i štiti, Aneks IV Dejtonskog sporazuma, jer u njemu je BiH suštinski definisana kao konfederacija sa suverenitetom u entitetima. Ta činjenica proizilazi  iz načina formiranja i odlučivanja zajedničkih institucija BiH. Zakon je sasvim prirodan, jer se njime štiti Republika Srbska kao izuzetna vrijednost srbskog naroda. Kažem samo srbskog (podrazumijeva se da i su ravnopravni i svi drugi građani u Republici Srbskoj), jer u Dejtonskom sporazumu nema riječe o sva tri konstitutivna naroda u entitetima. Jednaka prava tri naroda i dva entiteta obuhvaćena su zajedničkim institucijama BiH i to principom pariteta – jednake zastupljenosti, i načinom  odlučivanja – konsenzusom. Konstitutivnost sva tri naroda, i u Republici Srbskoj i u Federaciji BiH nametnuta je Odlukom Ustavnog suda BiH o konstitutivnosti naroda iz 2000. godine. Ta odluka je donesena zahvaljujući trojici sudija stranaca, dok su protiv nje bili po dvojica sudija predstavnika srbskog i hrvatskog naroda. Nikada nije donesen zakon po kojem se mogu prenositi ovlaštenja sa RS na nivo BiH. Mišljenja sam da ga ne treba ni donijeti.

I sada takav prijedlog vlasti da bude kažnjiva veleizdaja – prenos ovlaštenja, nailazi na žestok otpor i kritiku opozicije.  Umjesto da ga podrže i kažu da i oni nisu za prenos ovlaštenja, te da takav zakon može i te kako onespokojiti sve one koji bi eventualno iz ko zna kojih razloga to uradili, opozicija na sve načine pokušava da ga ospori...

I u tu svađu oko svega pozicije i opozicije uključuje se i Vlada Republike Srpske i njena predsjednica Željka Cvijanović, gubeći na taj način vrijeme,  energiju... Poštujući predsjednicu vlade Željku Cvijanović i ne ulazeći u analizu, da li je svoj posao obavljala uspješno ili manje uspješno, nameće mi se rješenje za izlaz iz začaranog kruga svađa, koje bi podrazumijevalo podnošenje ostavke od predsjednice Cvijanović i davanje mandata od strane Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika onom koji ne dolazi iz stranačkih timova, a pokazao je velike sposobnosti i energiju u svom radu. Takav mandatar okupio bi saradnike bez obzira da li su i u kojoj političkoj stranci (budući ministri zamrzli bi svoj rad u stranci) vodeći se mišlju koliko su oni uspješni, moralni i spremni da pomognu svom narodu, doživljavajući takav rad kao veliki izazov u svojim životima. Takva vlada mogla bi da na najbolji način iskoristi sav potencijal Srpske a posebno ljudski. To bi bio državniči potez predsjednice Cvijanović i predsjednika Dodika, koji bi pokazao da im je važnija Republika Srbska i srbski narod, od bilo kojih, pa i stranačkih  interesa.


Autor teksta je Dane Čanković, predsjednik SNP – Izbor je naš