Spoznaja pravoslavlja

`Dostojevski je moj učitelj i mučitelj`. Svako ko se ozbiljnije bavio proučavanjem književnog djela Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, složiće se sa ovom izjavom oca Justina Popovića, iznijetom u možda najboljoj knjizi srpskih mislilaca o velikom ruskom piscu, u knjizi `Filosofija i religija F.M. Dostojevskog`", piše Branimir Nešić u članku "Apostol pravoslavnog realizma - Pitanje ljudske slobode u književnom delu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog".
Kako dalje navodi Nešić, "nemoguće je da neko uspije u pokušaju otkrivanja Dostojevskog, a da nije upoznat sa suštinom njegovog života i njegovog pisanja - sa Pravoslavljem. Evo njegovih riječi o tome: `Ja verujem da nema ničeg divnijeg, dubljeg, simpatičnijeg, razumnijeg, ljudskijeg i savršenijeg od Hrista. Sa surevnjivom ljubavlju ja govorim sebi da ne samo nema Njemu slična, nego da i ne može biti. Štaviše, ja izjavljujem: kada bi neko mogao dokazati da je Hristos van istine, i kada bi istina zbilja isključivala Hrista, ja bih pretpostavio da ostanem sa Hristom, a ne sa istinom`".
Kako navodi Nešić, pozivajući se na oca Justina Popovića, Dostojevski opisuje dva "tipa" ljudi.
- Otac Justin Popović objašnjava: „Samo dva su puta u životu čovječijem: put pravoslavno-podvižnički i put nepravoslavni, svjetski. Na pravoslavnom putu čovjek se odriče sebe i svijeta oko sebe, i usamljuje se radi Hrista, da bi ga Hristos kroz sjedinjenje sa Sobom sjedinio sa svima ljudima i tvarima; na putu nepravoslavnom, čovjek egoistički usamljuje sebe radi sebe, ostaje uvijek hermetički zatvoren prema ljudima, ostaje uvijek sam, uvijek jedan, postepeno se guši, dok najzad ne izumre. U prvom slučaju, rezultat je duhovna radost i mir, u drugom duhovno samoubistvo i nemir - citira Nešić.
Taj drugi tip ljudi bio je opisivan i kod drugih velikih svjetskih klasika: Bajron i njegov Čajld Harold, Ljermontovljev Pečorin, Puškinov Evgenije Onjegin, Stendalov Žilijen Sorel... Kako smatra Nešić, i neki likovi Dostojevskog korespondiraju sa navedenim likovima.
- Ali, Dostojevski uvodi jednu novu dimenziju kod svojih likova, on na vrh duhovnog sklopa ličnosti vaznosi - pokajanje. Pokajanje koje je osnov za svaku hristoliku vrlinu, pokajanje koje jedino Pravoslavlje nije zanemarilo u svome učenju. I upravo pokajanje mnogo roda rodi, i upravo pokajanje krasi sve hristolike likove Dostojevskog: i starca Zosimu, i Aljošu Karamazova, i kneza Miškina i mnoge druge. Njima se, recimo i to, poslije svog zločina i golgotnog puta, pridružuje i Rodion Raskoljnik kada je uzviknuo: „Kriv sam!!!"- piše Nešić, naglašavajući da je Dostojevski poznavao Pravoslavlje, i kada je poslije raznoraznih anarhističkih i dekabrističkih lutanja otkrio Hrista, nikada ga se više nije odrekao.
Takođe, Nešić izričito naglašava da su netačna sve tvrdnja da je Dostojevski beslovesno prihvatio Hrista i da je njegov književni rad bio „religiozna zatucanost".