Početna stranica > Novosti
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Ostale novosti iz rubrike »

Građanin Boris i predizborni koridori
24.04.2012. god.
Zašto se potpisivanje ugovora o izgradnji dela deonice Koridora 11, kojem je prethodilo dobijanje kredita od Azerbejdžana, odigralo u ambasadi umesto u Vladi Srbije gde se ugovori ovog tipa uglavnom parafiraju?
Direktor preduzeća „Koridori Srbije“ Mihajlo Mišić potpisao je ugovor sa predstavnicima kompanije „Azvirt“ iz Azerbejdžana o izgradnji dela deonice Koridora 11, od Ljiga do Požege. U februaru mesecu je Sporazum o zaduživanju Srbije u iznosu od 308 miliona evra za ovaj posao potpisao ministar Jeremić. Srbija gradi azerbejdžanskim novcem, a u tome učestvuju i njihove kompanije u izgradnji puta koji bi trebalo u perspektivi da kao deo koridora poveže Srbiju sa južnim Jadranom. Na prvi pogled niko ne bi trebalo da ima ništa protiv toga – gradimo deonicu puta od 40 kilometara koja će biti u perspektivi deo koridora kojim će Srbija „izaći na more“. Pored toga, kreditor nije neko iz EU, pa to deluje maltene kao okretanje evroazijskim integracijama, barem u ekonomiji, umesto jednostrane okrenutosti ka nedostižnoj Evropi.
MARKETINŠKI KREŠČENDO HASANOVA
No, da počnemo ponovo od samog čina potpisivanja ugovora u azerbejdžanskoj ambasadi kojem je prisustvovao i bivši predsednik Srbije Boris Tadić u svojstvu „građanina“. Zašto se potpisivanje ovakvog ugovora, kojem je prethodilo dobijanje kredita od Azerbejdžana, odigralo u ambasadi umesto u Vladi Srbije gde se ugovori ovog tipa uglavnom potpisuju? Pa, verovatno bi tada bilo teško da se Boris Tadić, sada samo „kandidat za predsednika“ nekako ušunja u Vladu Srbije. Funkcija „kandidat za predsednika“ koji je sam sebi „skratio mandat“ (što je apsurdna i neustavna, a loša marketinška kategorija) podseća nas i na status Srbije kao „večitog kandidata za EU“. Takođe, podseća nas i na to kako je Srbijom špartao nekakav navodni „engleski aristokrata“ Džon Kenedi (alijas Jovan Gvozdenović) koji je imao status „kandidata za engleski Parlament“. Naravno, ostao je „večiti kandidat“, kao i Srbija.
Dakle scenografija ambasade u kojoj direktori potpisuju ugovor, a iza njih se osmehuju sadašnji ministar i bivši predsednik, a sada „kandidat“ je smišljena kako bi se Tadić i dalje promovisao. Kako se ne bi lažno predstavljao kao predsednik, tu vrstu „pohvale“ je prepuštena ambasadoru Azerbejdžana Eldaru Hasanovu. On je više puta ponovio da je „predsednik Srbije inicijator i arhitekta ovog projekta“, te da je 2010. godine „predsednik Tadić rekao da nivo srbsko-azerbejdžanskih ekonomskih odnosa ne odgovara stanju prijateljskih veza dve zemlje“. Hasanov je završio marketinškim kreščendom – „naši zajednički projekti samo su deo stotina zasluga Borisa Tadića za sreću i blagostanje srbskog naroda“. Ako je i od Hasanova mnogo je.
Na to se nastavio „kandidat Tadić“ pričama o „tradicionalnom“ srbsko-azerbejdžanskom prijateljstvu, da ovaj ugovor predstavlja konkretno delo sve intenzivnije saradnje Beograda i Bakua, te da su velika iskušenja približila dva naroda koja „imaju povezane sudbine i brojne sličnosti“. Naročito nas zanima kako su to povezane sudbine Azerbejdžana i Srbije, to je nejasno i stručnjacima za Kavkaz, a kamoli običnim građanima. Mi jesmo podigli spomenik bivšem predsedniku Alijevu u Beogradu, jer je time otplaćeno renoviranje Tašmajdanskog parka ili pak postavljanje spomenika piscu prve azerbejdžanske opere u Novom Sadu na dunavskom keju, ali ako je to negovanje kulturne saradnje dve zemlje, onda nas zaista čeka azerbejdžanizacija u vezi sa pitanjem kulture. Tako nam „građanin Boris“ umesto Brisela, Pariza i Londona nudi Ankaru i Baku, umesto evropskih integracija evrootomanske i azijske. Kako od evropske budućnosti Srbije (a i same Evrope) nema selameta za nas, vreme je da se okrenemo nama „tradicionalno bliskim narodima“ poput Turaka i njima bliskih turkijskih Azera. Ne bi nas čudilo da su pored ambasadora Hasanova i „građanina Borisa“, kao i Mrkonjića, Ljajića i beogradskog muftije pozvali da prisustvuje činu potpisivanju ugovora i Halila Ergenča, koji glumi sultana Sulejmana u istoimenoj TV seriji.
PREDIZBORNI UGOVORI
Problematično kod ovog predizbornog ugovora nije toliko tajming u kampanji već to što se ovakvi ugovori zbrzaju i ne odrade se neophodne pripremne radnje, kao što su potrebna dokumentacija, tender, dozvole, sertifikati i obaveze o eksproprijaciji zemljišta na kojem će se graditi infrastrukturni objekti. Na taj način se bez precizno definisanih zahteva i potrebne planske dokumentacije grade „na brzinu“ objekti koji na kraju mogu imati mnogostruko veću cenu od projektovane. To vam je kao da dovedete majstore na plac da vam grade kuću, a da pri tome nemate ni plan, a ni limit novca koji mislite potrošiti. Majstori bi vam sigurno napravili „Skadar na Bojani“ i to jako dobro naplatili, jer ih ni ne možete precizno kontrolisati.
Mostovi poput onog preko Ade ili „kineskog“ koji bi tek trebalo da se gradi i koji bi povezivao Zemun i Borču će biti mnogo skuplji od projektovanog, između ostalog i zbog nedostatka kvalitetne i ažurne dokumentacije. Nedostatak iste je verovatno bio i razlog odlaganja izgradnje „kineskog mosta“ koja je trebalo da počne 2010. godine, kao i odlaganje korišćenja ruskog kredita za železničku infrastrukturu koji se sada gotovo ni ne spominje. Naravno, da se ne lažemo, uticalo je i to što se nekim „ambasadorima“ nije svidelo to što u Srbiju ulazi ruski i kineski kapital. Azerbejdžanski je naprotiv dobrodošao, jer je ova zemlja poznata kao proamerički saveznik Turske.
Kombinacija ugovora bez tendera, haosa u domaćim katastrima, preko sporosti administracije i neefikasnosti u izradi kvalitetnih planova, pa do osetljivosti na „savete ambasadora“ dovodi do kočenja infrastrukturnih radova, pa i do odustajanja. Konkretno za eksproprijaciju zemljišta na delu trase od Takova do Preljina je potrebno oko 500 miliona dinara, a do sada je isplaćeno tek dva odsto ove sume. Isto tako u vezi eksproprijacije parcela na četiri deonice Koridora 10 i 11 nisu ispunjene obaveze, jer potrebnih 3,6 milijardi dinara za to na računima „Puteva Srbije“ i „Koridora Srbije“ očigledno nema.
Osim toga problematično je u ovim ugovorima i to što se dobar deo resursa angažuje iz zemalja kreditora koje često osciliraju sa kvalitetom. Naše kompanije imaju decenijsko iskustvo u ovakvim radovima na više kontinenata i greh je da ne budu angažovane. Postavlja se pitanje, ako se sve uzme u obzir, da li bi bilo bolje uzeti komercijalni kredit i uposliti svoje kapacitete, sa sopstvenim sirovinama i opremom?
Na kraju krajeva ni sami infrastrukturni objekti koje kreditiraju i grade stranci neće uposliti Srbiju i neće je izvesti iz bede, već strategija razvoja moderne poljoprivrede i industrijskih i uslužnih grana u kojima se mogu dugoročno zaposliti mladi, i to na kvalitetna radna mesta. Umesto strateškog razvoja kojim bi se ublažilo siromaštvo i beda pretvaramo Srbiju u mrežu puteva, benzinskih stanica i megamarketa bez realne privrede koja pokreće razvoj društva. Stoga bi trebalo razmisliti prvo o investicijama u industrije koje apsorbuju veliki broj nezaposlenih, pa onda u one koje donose kvalitetnija radna mesta, a tek onda ulagati milijarde u infrastruktura. Šta nam vrede putevi ako nam tim putevima odu mladi ljudi koji ne mogu naći posao u Srbiji.
No sva ta pitanja i dileme nikako nisu sprečile bivšeg predsednika, koji je davši ostavku na mesto predsednika u ulozi „građanina Borisa“ euforično ušao u kampanju za predsednika i preko azerbejdžanskog kredita. Osim vesele promocije „kandidata za predsednika“ vladajuća koalicija dobija i finansijsku injekciju koju posredno mogu iskoristiti za jačanje svoje pozicije u finišu izbora. Ono što je jasno je da je cena od oko 300 miliona evra za 40 km puta, pa makar i sa mostovima i tunelima prevelika i za evropske standarde. No, verovatno ćemo čitati u nekoj novoj generaciji Vikiliksovih dokumentacija kako je „građanin Boris“ trgovao oko izbora, o našem trošku. Naravno i u korist naše štete.
Izvor: Pečat
MARKETINŠKI KREŠČENDO HASANOVA
No, da počnemo ponovo od samog čina potpisivanja ugovora u azerbejdžanskoj ambasadi kojem je prisustvovao i bivši predsednik Srbije Boris Tadić u svojstvu „građanina“. Zašto se potpisivanje ovakvog ugovora, kojem je prethodilo dobijanje kredita od Azerbejdžana, odigralo u ambasadi umesto u Vladi Srbije gde se ugovori ovog tipa uglavnom potpisuju? Pa, verovatno bi tada bilo teško da se Boris Tadić, sada samo „kandidat za predsednika“ nekako ušunja u Vladu Srbije. Funkcija „kandidat za predsednika“ koji je sam sebi „skratio mandat“ (što je apsurdna i neustavna, a loša marketinška kategorija) podseća nas i na status Srbije kao „večitog kandidata za EU“. Takođe, podseća nas i na to kako je Srbijom špartao nekakav navodni „engleski aristokrata“ Džon Kenedi (alijas Jovan Gvozdenović) koji je imao status „kandidata za engleski Parlament“. Naravno, ostao je „večiti kandidat“, kao i Srbija.Dakle scenografija ambasade u kojoj direktori potpisuju ugovor, a iza njih se osmehuju sadašnji ministar i bivši predsednik, a sada „kandidat“ je smišljena kako bi se Tadić i dalje promovisao. Kako se ne bi lažno predstavljao kao predsednik, tu vrstu „pohvale“ je prepuštena ambasadoru Azerbejdžana Eldaru Hasanovu. On je više puta ponovio da je „predsednik Srbije inicijator i arhitekta ovog projekta“, te da je 2010. godine „predsednik Tadić rekao da nivo srbsko-azerbejdžanskih ekonomskih odnosa ne odgovara stanju prijateljskih veza dve zemlje“. Hasanov je završio marketinškim kreščendom – „naši zajednički projekti samo su deo stotina zasluga Borisa Tadića za sreću i blagostanje srbskog naroda“. Ako je i od Hasanova mnogo je.
Na to se nastavio „kandidat Tadić“ pričama o „tradicionalnom“ srbsko-azerbejdžanskom prijateljstvu, da ovaj ugovor predstavlja konkretno delo sve intenzivnije saradnje Beograda i Bakua, te da su velika iskušenja približila dva naroda koja „imaju povezane sudbine i brojne sličnosti“. Naročito nas zanima kako su to povezane sudbine Azerbejdžana i Srbije, to je nejasno i stručnjacima za Kavkaz, a kamoli običnim građanima. Mi jesmo podigli spomenik bivšem predsedniku Alijevu u Beogradu, jer je time otplaćeno renoviranje Tašmajdanskog parka ili pak postavljanje spomenika piscu prve azerbejdžanske opere u Novom Sadu na dunavskom keju, ali ako je to negovanje kulturne saradnje dve zemlje, onda nas zaista čeka azerbejdžanizacija u vezi sa pitanjem kulture. Tako nam „građanin Boris“ umesto Brisela, Pariza i Londona nudi Ankaru i Baku, umesto evropskih integracija evrootomanske i azijske. Kako od evropske budućnosti Srbije (a i same Evrope) nema selameta za nas, vreme je da se okrenemo nama „tradicionalno bliskim narodima“ poput Turaka i njima bliskih turkijskih Azera. Ne bi nas čudilo da su pored ambasadora Hasanova i „građanina Borisa“, kao i Mrkonjića, Ljajića i beogradskog muftije pozvali da prisustvuje činu potpisivanju ugovora i Halila Ergenča, koji glumi sultana Sulejmana u istoimenoj TV seriji.
PREDIZBORNI UGOVORI
Problematično kod ovog predizbornog ugovora nije toliko tajming u kampanji već to što se ovakvi ugovori zbrzaju i ne odrade se neophodne pripremne radnje, kao što su potrebna dokumentacija, tender, dozvole, sertifikati i obaveze o eksproprijaciji zemljišta na kojem će se graditi infrastrukturni objekti. Na taj način se bez precizno definisanih zahteva i potrebne planske dokumentacije grade „na brzinu“ objekti koji na kraju mogu imati mnogostruko veću cenu od projektovane. To vam je kao da dovedete majstore na plac da vam grade kuću, a da pri tome nemate ni plan, a ni limit novca koji mislite potrošiti. Majstori bi vam sigurno napravili „Skadar na Bojani“ i to jako dobro naplatili, jer ih ni ne možete precizno kontrolisati.
Mostovi poput onog preko Ade ili „kineskog“ koji bi tek trebalo da se gradi i koji bi povezivao Zemun i Borču će biti mnogo skuplji od projektovanog, između ostalog i zbog nedostatka kvalitetne i ažurne dokumentacije. Nedostatak iste je verovatno bio i razlog odlaganja izgradnje „kineskog mosta“ koja je trebalo da počne 2010. godine, kao i odlaganje korišćenja ruskog kredita za železničku infrastrukturu koji se sada gotovo ni ne spominje. Naravno, da se ne lažemo, uticalo je i to što se nekim „ambasadorima“ nije svidelo to što u Srbiju ulazi ruski i kineski kapital. Azerbejdžanski je naprotiv dobrodošao, jer je ova zemlja poznata kao proamerički saveznik Turske.Kombinacija ugovora bez tendera, haosa u domaćim katastrima, preko sporosti administracije i neefikasnosti u izradi kvalitetnih planova, pa do osetljivosti na „savete ambasadora“ dovodi do kočenja infrastrukturnih radova, pa i do odustajanja. Konkretno za eksproprijaciju zemljišta na delu trase od Takova do Preljina je potrebno oko 500 miliona dinara, a do sada je isplaćeno tek dva odsto ove sume. Isto tako u vezi eksproprijacije parcela na četiri deonice Koridora 10 i 11 nisu ispunjene obaveze, jer potrebnih 3,6 milijardi dinara za to na računima „Puteva Srbije“ i „Koridora Srbije“ očigledno nema.
Osim toga problematično je u ovim ugovorima i to što se dobar deo resursa angažuje iz zemalja kreditora koje često osciliraju sa kvalitetom. Naše kompanije imaju decenijsko iskustvo u ovakvim radovima na više kontinenata i greh je da ne budu angažovane. Postavlja se pitanje, ako se sve uzme u obzir, da li bi bilo bolje uzeti komercijalni kredit i uposliti svoje kapacitete, sa sopstvenim sirovinama i opremom?
Na kraju krajeva ni sami infrastrukturni objekti koje kreditiraju i grade stranci neće uposliti Srbiju i neće je izvesti iz bede, već strategija razvoja moderne poljoprivrede i industrijskih i uslužnih grana u kojima se mogu dugoročno zaposliti mladi, i to na kvalitetna radna mesta. Umesto strateškog razvoja kojim bi se ublažilo siromaštvo i beda pretvaramo Srbiju u mrežu puteva, benzinskih stanica i megamarketa bez realne privrede koja pokreće razvoj društva. Stoga bi trebalo razmisliti prvo o investicijama u industrije koje apsorbuju veliki broj nezaposlenih, pa onda u one koje donose kvalitetnija radna mesta, a tek onda ulagati milijarde u infrastruktura. Šta nam vrede putevi ako nam tim putevima odu mladi ljudi koji ne mogu naći posao u Srbiji.
No sva ta pitanja i dileme nikako nisu sprečile bivšeg predsednika, koji je davši ostavku na mesto predsednika u ulozi „građanina Borisa“ euforično ušao u kampanju za predsednika i preko azerbejdžanskog kredita. Osim vesele promocije „kandidata za predsednika“ vladajuća koalicija dobija i finansijsku injekciju koju posredno mogu iskoristiti za jačanje svoje pozicije u finišu izbora. Ono što je jasno je da je cena od oko 300 miliona evra za 40 km puta, pa makar i sa mostovima i tunelima prevelika i za evropske standarde. No, verovatno ćemo čitati u nekoj novoj generaciji Vikiliksovih dokumentacija kako je „građanin Boris“ trgovao oko izbora, o našem trošku. Naravno i u korist naše štete.
Izvor: Pečat
Komentara (0) Ostavite Vaš komentar Objavite novost
Novi kanal će pomoći u rešavanju incidenata u strateškom plovnom putu, usred protivrečnih uputstava za brodovlasnike....
Zemlja je očuvala svoju ekonomsku nezavisnost uprkos nepovoljnim spoljnim uslovima, izjavio je ministar finansija Anton Siluanov na PMEF-u....
Odluka je zasnovana na činjenici da tužba Centralne banke Rusije protiv Juroklir banke nije priznata po pravu EU i Juroklir „ne priznaje nadležnost suda“...
Abu Dabi ima „suvereno” pravo da donosi takve odluke, izjavio je portparol ruskog predsednika Dmitrij Peskov....
Taj potez UAE predstavlja značajan udarac za globalnu organizaciju velikih proizvođača nafte....
Kijev je od januara obustavio isporuke ruske sirove nafte, što je izazvalo spor sa članicama EU, Mađarskom i Slovačkom...
Ostale novosti iz rubrike »







.jpg)








