(NE)PRAVDA!

Cijeli ga je svijet tražio na teritoriji Srbije i Republike Srpske, takozvani br.1 ratnih zločinaca, "skrivao" se 13 godina u Beogradu pod imenom Dragan David Dabić.

Ovo se ne može nazvati klasičnim bijegom i prikrivanjem, jer ako je neko živio 13 godina u potpunoj slobodi, radeći kao doktor i "iscjeljitelj" i učestvujući često na konferencijama i javnim nastupima, onda se sigurno nije skrivao. Tako, nisu još uvijek razjašnjeni uslovi pod kojima i kada je Karadžić uhapšen.

Potpuno nejasno hapšenje, medijska mašinerija u punom pogonu želi da još više mistifikuje pod velom zadovoljenja pravde Suda u Hagu i međunarodne zajednice. Elementi scenografije hapšenja jednog od najtraženijih bjegunaca u posljednjih trinaest godina, samo su dio organizovane međunarodne farse koja treba da zaokupi javnost i natjera je da povjeruje u ono što joj se predstavlja. Ovo je na neki način pravi momenat da se opravdaju svi "napori" i novci koje su uložili Tribunal u Hagu, NATO, i zapadne vlade u kontinuiranu potragu za "br.1" po cijeloj Srbiji i Republici Srpskoj.

Na kraju su nam pokazali starijeg čovjeka, smirenog i kulturnog, neupadljivog u masi, ali prije svega osobu koja živi svoj život na normalan način, ne prikrivajući se i ne bježeći. Živio je u Beogradu pod lažnim imenom, Dragan David Dabić, kao svaki slobodan građanin. Radio je za različite privatne klinike kao neuropsihijatar i doktor alternativne medicine.

Kako je moguće da je "bjegunac" koga i najveće tajne službe nisu mogle da otkriju, dugi niz godina pisao i objavljivao članke, učestvovao na konferencijama i javno se pokazivao, kao recimo u Novom Sadu, 12. aprila 2008.? U svakom smislu riječi bio je vrlo dobro integrisan građanin, susretao se s mnogo ljudi i obilazio razne gradove bez ikakvog straha da ga neko ne prepozna. Vrlo je čudno da neko čija je "glava ucijenjena" na milione dolara šeta i pojavljuje se sasvim mirno, dijeleći savjete svojim pacijentima. Nevjerovatno je da se neko takav može skrivati bez ičije pomoći i pomoći određenih institucija. Ministar zdravlja Srbije, Tomica Milosavljević, precizirao je da u registru nema nijednog doktora s imenom Dragan ili David Dabić i da mu Ministarstvo nije nikada izdalo bilo kakvu dozvolu za rad. Bez sumnje je da je hapšenje Karadžića, inscenirano u noćnim satima i nije ništa drugo nego obična farsa, prostudirana da bi se igralo s masama, pokrivajući sve neuspjehe tokom godina traganja. Kako je moguće da je njegova familija saznala o hapšenju preko medija i prije nego što je izvršena DNK analiza? Očito je da se kula od pijeska polako ruši, građena na dugogodišnjoj potrazi i akcijama, maltretiranju njegove porodice i srpskih građana. U periodu njegovog bjekstva više se ne zna ni broj osoba koje su pretresali i maltretirali samo zato što se prezivaju Karadžić ili zato što liče na njega. Prisjetimo se samo scena kada je Karla del Ponte dolazila u Beograd, lupajući vratima, derala se da ima pouzdane informacije kako Radovana Karadžića štiti mafija ili da ima pouzdane informacije kako se on nalazi u Banjoj Luci. Očito da je njena "preciznost" nestala u sumaglici realnosti da Karadžić radi na privatnoj klinici i održava konferencije. Prema tome, ne treba da se sudi Karadžiću kao ratnom zločincu nego rafiniranim mozgovma Haga i NATO-a i cijelom sistemu koji je godinama ucjenjivao narod i države, namećući im njihove reforme, privatizacije, tendere, samo zato što su navodno skrivali bjegunce.

Svima je jasno da Karadžić nije nikakav monstrum kako su ga prikazali u medijima i kompletna krivica se bazira na tome što je on bio lider u vrijeme krvavog rata, kada su se morale donositi odluke kojima je trebalo spasiti vlastiti narod i vlastitu teritoriju. Kao predsjedniku Srba u Bosni na njegovim leđima su stajale sve najveće odgovornosti nakon što ga je sve koštalo samo zato što je bio Srbin i imao hrabrosti da povede narod u odbranu svog naroda i zajedno s njim stvori Republiku Srpsku i odbrani je od napada i agresije snaga koje i dan-danas žele da ukinu ovaj entitet. Da je postojala pravda, onda bi se svakako isto moralo desiti i komandantima muslimanske, hrvatske ili albanske vojske na Kosovu, koje su pustili na slobodu, kao što se desilo s Naserom Orićem, Alijom Izetbegovićem ili Ramušem Haradinajem i Hašimom Tačijem. Hašima Tačija su čak i nagradili nezavisnom državom i predsjedničkom stolicom. Sve dok ne bude poštovana PRAVDA za sve narode, neće biti mira na Balkanu, jer nepravda i dalje potpiruje mržnju i nacionalizam. Srpski narod vrlo dobro zna šta se dešava poznajući svoju istoriju, svoju prošlost, svoje heroje i ratove i nije navikao da ih prodaje za stolom sa "glupim" zapadnjacima koji studiraju svaku stvar u kojoj vide zlatni rudnik. Ovakve priče mogu biti interesantne Amerikancima, Italijanima, Englezima i svima onima koji poznaju rat izdaleka, a ne onako kako to znaju Srbi.