Kuća u kojoj se rodila Mona Liza

Istražujući dokumenta Palanti je zaključio da je "Đokonda" bila supruga firentinskog trgovca Frančeska del Đokonda. Ispostavilo se da je Liza Gerardini živjela u susjedstvu s porodicom Leonarda da Vinčija.

Italijanski istraživač Đuzepe Palanti tvrdi da je u italijanskom gradu Firenci pronašao kuću gdje je rođena Liza Gerardini koja je poslužila kao model za "Đokondu", čuveni portret Leonarda da Vinčija (1452-1519). Izučavajući arhivu Palanti je, kako navodi agencija Ansa, označio kuću u kojoj se 15. juna 1479. godine rodila Liza. Ona se nalazi između ulica Skvaca i Mađo, poznatih po firentinskim antikvarnicama. Đuzepe Palanti je istraživač koji je i ranije uporno tvrdio da je žena koja je bila Leonardova inspiracija za "Đokondu" sahranjena u Firenci.
Mjesto i tačan datum njene smrti Palatni je uspio da ustanovi zahvaljući materijalima iz firentinskih arhiva. Istražujući dokumenta on je zaključio da je "Đokonda" bila supruga firentinskog trgovca Frančeska del Đokonda, a umrla je 15. jula 1542. godine u 63. godini. Liza Gerardini je sahranjena blizu manastira Sveta Ursula u kojemu je, poslije smrti supruga, teško bolesna provela posljednje godine života. U dokumentima je zabilježeno da je dostojno ispraćena što svjedoči o njenoj poznatosti. Isto tako ispostavilo se da je Liza Gerardini živjela u susjedstvu s porodicom Leonarda da Vinčija.
Leonardo da Vinči je slavni italijanski slikar, arhitekta, pronalazač, muzičar, vajar, izumitelj, matematičar i inženjer. Ukratko - najveći genije renesanse, čovjek koji utjelovljuje renesansni ideal svestranog čovjeka - višestruko nadarenog čovjeka neutažive znatiželje i žudnje za novim saznanjima. Samo jednostavno nabrajanje njegovih neumjetničkih interesa graniči s neshvatljivim: anatomija, botanika, kartografija, geologija, matematika, aeronautika, optika, mehanika, astronomija, hidraulika, akustika, niskogradnja, tehnika proizvodnje oružja, planiranje gradova. Njegova djela "Posljednja večera" (1495-97) kao i "Mona Liza" (1503-06) spadaju među najpopularnije i najuticajnije slike renesanse, dok njegovi spisi odražavaju duh naučnog istraživanja i mehaničke inventivnosti koja je bila stoljećima ispred svoga vremena.
Jedinstvena slava koju je Leonardo uživao u svom životu i to, filtrirana i očišćena od strane istorijskog kriticizma, ostala je neokaljana do današnjeg dana bazirana na jednakoj unikatnoj univerzalnosti njegovog duha. Leonardova univerzalnost je više nego višestruka. Istina, u vrijeme renesanse i perioda humanizma, višestrukost je bila visoko postavljen kvalitet, ali nije bila bez razloga rijetka. Mnogi drugi dobri umjetnici su je posjedovali. Leonardova univerzalnost, s druge strane, bila je spiritualna snaga, isključivo njegova, koja je generisala u njemu neograničenu žudnju za znanjem i koja je vodila njegova razmišljanja i ponašanje. Umjetnik po dispoziciji, otkrio je da su njegove oči bile njegov glavni put do znanja. Za Leonarda, vid je bio čovjekov najviši organ čula zato jer vid sam pretvara činjenice u iskustva odmah, korektno, i sa sigurnošću. To znači da svaki fenomen koji je posmatran postaje objekat znanja. Saper vedere ("znati kako vidjeti") postaje glavna tema njegovih pročavanja čovjekovih djela i kreacija prirode. Njegova kreativnost dostizala je u svako područje u kojem se koristilo grafičko predstavljanje: bio je slikar, vajar, arhitekta kao i inženjer. Ali on je išao i iznad svega toga. Njegov veličanstven intelekt, njegova neuobičajena snaga opservacije, te njegovo majstorstvo umjetnosti crtanja vodilo ga je u promatranje same prirode, koju je proučavao sa metodičnošću i ubacujući logiku - u čemu su njegova umjetnost i njegova nauka bile jednako zastupljene.