,, Nijesam došla ovdje da vi mene čuvate, nego ja vas ’’ – narodno predanje
U borbama protiv ikonomrzaca, godine 726. grčki duhovnik,teolog istočnog hrišćanstva, nadahnuti pesnik i vatreni govornik Jovan Damaskin zamerio se kao poštovalac ikona Lavu III ( 717 – 741 ) romejskom (vizantijskom) caru, zaštitniku ikonoboračke jeresi. Po carskom naređenju kalifa grada Damaska, kod kojeg je Jovan bio na visokom položaju, naredio je da se pesniku – filozofu odseče desna ruka iza šake i da se izloži javno za ugled i opomenu svima, na onome mestu u gradu gde se narod najviše okupljao.
Kad je to bilo učinjeno, prijatelji Damaskinovi, koji su takođe bili u najbližoj okolini kalifovoj, ukrali su s trga šaku i vratili je propovedniku.On se te noći zatvorio u svoju sobu, namestivši šaku prema šaci, sklopivši ruke pred ikonom Presvete Bogorodice i tako u molitvi zaspao.Probudivši se, duhovnikovo iznenađenje beše ogromno. Božjom promisli šaka bivšeg kalifovog ministra je u snu prirasla i samo je tanka crvena pruga pokazivala mesto na kome je ruka bila odsečena.Iz blagodarnosti, teolog istočnog hrišćanstva dao je da se u srebru izradi reljef njegove desnice, prislonivši je na Bogorodičinu ikonu i ponevši je sa sobom u Palestinu, u lavru Svetog Save Osvećenog kod Jerusalima, osnovanog u VI veku. Tu se duhovno najznačajnijiprotivnik ikonoborstva zamonašio, smirio i proveo ostatak ovozemaljskog života, a relikvija je nakon njegove smrti ostala u manastiru.
U smiraju lavre nalazila se i ikona čudotvorne Bogorodice Mlekopitateljice ( Bogorodica pita – doji Hrista Mladenca ) koju je svetac ( Sava Osvećeni ) ostavio u amanet, zajedno sa svojom patericom ( štapom ), onom strancu koji posle njega bude od carske loze, a pod njegovim imenom došao iz Evrope da pohodi Palestinu.
Kada je 1229. godine arhipastir srbski prvi put pohodio Sveta mesta u Palestini naiđe on u lavru Svetog Save Osvećenog i uđe u crkvu da se pomoli. Kad priđe na poklonjenje grobu Save Jerusalimskog tad pričvršćeni igumanski štap pade pred ,, nepoznatog ’’ posetioca iz Srbije. Iznenađen ovim, čuvar Svete lavre razglasi znamenje, a kad se iz Savinih odgovora, ljubopitljivim i začuđenim monasima, razabere da je vladarskog porekla, da nosi ime Sava i da dolazi iz Evrope, iguman i bratstvo odluče da pokloniku daju obe ikone i svetiteljevu patericu, ispunjavajući tako želju osnivača manastira, koji je stolećima ranije prorekao posetu srbskog arhiepiskopa. Vrativši se iz Svete zemlje u svoje duhovno pribežište na Atosu, srbski arhipastir priloži ikonu Bogorodice Mlekopitateljice svojoj isposnici u Kareji, a ikonu Trojeručicu svojoj zadužbini, Hilandaru.
Ali, blagotvorna ikona nije dugo ostala u svom novom domu. Kada je 1206. godine Sava otišao u Srbiju, u misiju mirenja zavađene braće Stefana i Vukana, pored moštiju svog oca Simeona Mirotočivog poneo je i hilandarsku ikonu Trojeručicu. Od tog vremena relkvija je imala počasno mesto na dvoru srbskog kralja i Savinog brata Stefana Prvovenčanog, zaveštavši da se za vreme rata nosi pred vojskom i prenosi s kolena na koleno, dokle god bude srpske države.
Legenda kaže, da je jedne noći 1389. godine iguman manastira Hilandara kroz prozor svoje kelije ugledao jaku svetlost koja se pojavila nedaleko od manastira. Pred starešinom i nekoliko crnorizaca ( kaluđera ) ukazao se neobičan prizor : potpuno sam i sav prašnjav stajao je magarac, a na leđima mu je bila ikona Trojeručica. Prestravljeni monasi po ovom znamenju poznali su da je srbska vojska ,, izgubila ’’ bitku s Turcima na Kosovu polju, da je srbska država ,, propala ’’, a carski dvor uništen, te da se ikona seli natrag. Pojanjem psalma, odeždama, krstovima i kadionicama, svečanom jutarnjom liturgijom relikvija je odnešena u Sabornu hilandarski hram i postavljena na gornje mesto u oltaru.
Godine 1905., na molbu visokih oficira ruske vojske, koja se nalazila u ratu s carskim Japanom, načinjena je kopija ikone Bogorodice Trojeručice. Bila je poslata na bojno polje kao pomoć pravoslavno – bratskoj vojsci koja je počela da odnosi pobede. Kada je između dva carstva sklopljen mir, kopija je vraćena na Atos.
Do 1912. godine Trojeručica je stajala na igumanskom stolu u konacima hilandarske bogomolje. Te godine srbska je vojska oslobodila Kosovo što je bratstvu manastira davalo iskrenu nadu da će se Trojeručica vratiti u oslobođenu otadžbinu. Međutim, prošla je i 1918. godina, a zzaštitnica hilandarska mirno je stajala na svom mestu. Onda, godine 1929. iguman hilandarski s bratijom reši da pošalje nekoga od sabraće u Srbiju, na Kosovo, ne bi li saznali zašto se Trojeručica ne vraća, iako je zemlja oslobođena i srbska država vaspostavljena. Nakon godinu dana lutanja monah se vratio među bratstvo s vestima da je na Kosovu video spomenik emiru Muratu – turbe na Gazimestanu, ali da spomenik na mestu gde je ubijen knez Lazar i gde je sahranjen kod Samodreže crkve srbski junak Miloš Obilić, nigde nije mogao naći. Po ovakvom izveštaju bratstvo hilandarsko je zaključilo da nije čudo što Trojeručica ne napušta svoje mesto u Hilandarskoj trpezi.
U mnoštvu predanja i čudotvorstava, ikoni Trojeručici se pripisuje da je ugasila veliki požar na Atosu 1990. godine koji se opasno počeo približavati Hilandaru. Nemoćni pred vatrenom stihijom, monasi su izneli ikonu i krenuli prema vatri. Ubrzo je dunuo suprotan vetar, nebo se zatemnalo i otvorilo, izgledalo je kao da plače. Požar je ugašen, a manastir spašen, zahvaljujući svojoj čudotvorki koju monasi i dalje poštuju kao svoju igumaniju.
Ikona ,,zagrljena’’ šakom Jovana Damaskina je 1993. godine boravila, petnaestak dana, u crkvi Svetog Dimitrija u Solunu, gde ju je videlo i celivalo više od milion vernika. Tom prilikom desilo se još jedno u nizu Njenih čuda – slep od rođenja je u trideset trećoj godini progledao. Simbolika je jasna : ovo su Gospodove ( Hristosove ) ovozemaljske godine.