Jezik čuva narod

 U doba Dostojevskog u Rusiji u višim slojevima društva vladala je moda da se govori francuskim jezikom i u svakodnevnoj komunikaciji
Kakvi su nam misao i jezik, takav nam je i život. I upravo Dostojevski je bio duboko ukorijenjen u tradiciju, kulturu, život ruskog naroda. Osjetio je njegovo poslanje i priznanje pred Bogom i pred vječnošću, našao je jezik i jezičke forme da to izrazi, kaže otac Miodrag Todorović, iz Nikšića.
- U doba Dostojevskog u Rusiji u višim slojevima društva vladala je moda da se govori francuskim jezikom i u svakodnevnoj komunikaciji. U takvom pomodarstvu Dostojevski je vidio samo nepotrebnu besmislicu i zadovoljnog ateistu. Po njegovom mišljenju jezik je samo forma - omotač misli, poslednja i završna riječ njenog organskog razvoja - kaže Todorović.
I upravo otuda njegova misao: "Ukoliko je ta forma misli koju ja usvajam da bih mogao da izrazim misao bogatija, to sam ja srećniji u životu, jasniji i shvatljiviji i sebi i drugima - odnosno moćniji. Brže mogu i sebi da kažem sve ono što hoću i bolje i dublje mogu sve to da izrazim, prema tome biću srećniji.
Da bi neko osjećao jezik kao svoj, prema Dostojevskom, valja da ga prima iz prostog naroda, a u školama da ga obavezno uči iz najboljih spomenika pismenosti, onih najstarijih vremena pa do danas. Tek tako jezik se usvaja na prirodan način i čovjek nalazi sebe u sebi i postaje prirodan provodnik misaone cjeline koja vodi od predaka prema potomcima, kazao je Todorović.
Ako na ovaj način, kako kaže Todorović, usvojimo jezik na kom mislimo bićemo u stanju da usvajamo i strane jezike u većem obimu.
- Dakle, strani jezik i njegove forme mogu biti djelotvorne samo uz forme jezika na kom govorimo. Ako pak, hoćemo da mislimo na nekom drugom jeziku, na kome nijesmo ukorijenjeni onda moramo da prestanemo da budemo oni koji smo. Onaj ko nije duboko ukorijenjen u svojoj tradiciji i kulturi tj. u svom jeziku, on nije drugo do intelektualni proleter koji nema tla pod nogama, on je bez korijena odnosno internacionalni hibrid. Na jeziku koji nije usvojen, u kome nijesmo ukorijenjeni koji je ukraden misao će biti kratka bez težine čak i cinična, jer je nemoćna, a na kraju i srce će postati neiskreno - kaže Todorović.
On dodaje da to nije sreća i da takav čovjek nikada neće doći do sebe, i biće nesrećan, ropski puzeći pred jezikom koji nije njegov, a odričući se onoga na kojem su se generacije njegovih predaka rađale, molile, radovale, tugovale, živjele čovjek dodjeljuje sebi tužnu sudbinu da u toku života nema nijednu svoju misao.
- To je grijeh protiv života i sreće. Tako postajemo beskrajno nesrećni. Tako se postaje poltron - zaključuje Todorović.