Despotija koja se ne može okončati demokratijom neminovno se smjenjuje nasiljem

Pored razloga koji su do sada navođeni u člancima, esejima i prilozima na tu temu, smatram da postoji još jedan bitan faktor o kome se do sada nije sadržajnije pisalo i koji nije bio predmet studioznog razmatranja. Naime, poznavajući mentalitet Crnogoraca, a Cetinjana posebno, budući da je Cetinje moj zavičajni grad, mišljenja sam da ogromna većina stanovnika Crne Gore u stvari nikad nije ni željela uvođenje višepartijskog društvenog sistema.

Opozicija titoizmu koja je u Crnoj Gori nesumljivo postojala, brutalno je likvidirana 1945. godine na Zidanom mostu, Kočevju, Pohorju, Teharju i Kamniku, dok je opozicija lijevog političkog usmjerenja likvidirana u razdoblju od 1948. godine do raspuštanja Informbiroa 1956. godine u kazamatima Golog otoka, Sv. Grgura, Bogdanovog kraja, podgoričke Jusovače i ostalih kazamata socijalističke Crne Gore. Dobar dio građana kojima titoizam na crnogorski način nije bio drag trajno se iselio u Srbiju, a u manjoj mjeri u ostale republike bivše SFRJ u kojima se ipak slobodoumnije živjelo i rasuđivalo nego u Crnoj Gori. Građani koji su ostali da žive i rade u Crnoj Gori u najvećoj su se mjeri saživjeli ili preciznije rečeno – srodili sa novim društvenim sistemom koji im nije nudio malo.

Naprotiv, nudio im je široke socijalne povlastice: nezarađene plate, sigurna radna mjesta, društvene stanove, masovno zapošljavanje u državnoj i privrednoj administraciji i sl. Stanovništvo ili tzv. radni narod u punoj mjeri srodio se sa sistemom i vlašću koju je bezrezervno osjećao svojom. Pojedinci bi je s vremena na vrijeme kritikovali, ali njenu suštinsku smjenu malo je ko iskreno želio. Širi slojevi stanovništva postali su, sasvim dobrovoljno, provjereni dugogodišnji saradnici bezbjedonosne službe i blagodareći svom „rodoljubivom“ radu gradili su prostrane porodične kuće, živjeli na visokoj nozi, uz materijalni standard koji se s protokom vremena samo uvećavao.

Pogledajmo samo brojne porodične domove i velelepne vile po Podgorici, Cetinju, Nikšiću, primorskom pojasu i sjeveru Crne Gore. Većina tih zdanja nije mogla biti izgrađena na pravno regularan način. Njihova izgradnja u golemoj većini slučajeva obezbijeđena je iz fondova Državne bezbjednosti Crne Gore ili iz novčanih zaliha stečenih kriminalnom djelatnošću. Paralelno, kontinuirano bavljenje i dugogodišnja posvećenost kriminalnom načinu privređivanja u Crnoj Gori nisu mogući bez isto tako dugogodišnje povezanosti i saradnje sa aparaturom bezbjedonosne službe.

Golema većina građana involvirana je na razne načine u bezbjedonosne i kriminogene organizacione šeme zahvaljujući kojima i ostvaruje prostojan standard. Upravo zato većina građana Crne Gore realno ne želi suštinske političke i društvene promjene. Većina njih se probojava suštinskih promjena jer bi u tom slučaju mogli biti lišeni solidnih i redovnih prihoda koje su po već uhodanom mehanizmu ostvarivali godinama. Mnogi i decenijama.

Sasvim je vjerovatno da bi u slučaju raspuštanja bezbjedonosne službe Crne Gore mnogi bogataši ubrzo postali puka sirotinja. Jer – prihoda za namirivanje njihovih potreba i neumjerenih prohtjeva više ne bi bilo. Bili bi prepušteni sami sebi. Ne bi u tom slučaju bilo onog faktora koji ih je štitio i servisirao njihove želje. Da se razumijemo: većina stanovništva u Crnoj Gori ukopčana je u aparat Agencije za nacionalnu bezbjednost (bivše UDB-e), koja je svoj zvanični naziv deklarativno promijenila dok je tehnologiju upravljanja sudbinama građana u međuvremenu dovela do savršenstva u skladu sa interesima totalitarne vlasti, međunarodnih centara moći, ali i u skladu sa realnom političkom i klasno-socijalnom voljom znatne većine stanovnika Crne Gore.

Upitajmo danas bilo koga čovjeka u Crnoj Gori kakvi su mu realni prihodi i iz kakvih izvora finansira svoje lične i porodične potrebe. Golema većina naših poznanika, komšija, rođaka prijatelja i sugrađana neće nam dati iskren odgovor. U tom grmu leži zec. Golema većina stanovništva Crne Gore prima razne subvencije, dopunske prihode i prinadležnosti od strane administrativnih i bezbjedonosnih nadleštava centralne državne vlasti. Upravo zato većina populacije glasa za aktuelnu vlast jer je od iste vlasti zavisna u svakom pogledu. Posebno u materijalnom i biološkom. A stara narodna mudrost s pravom kaže: „Ko muziku plaća, taj je i bira“. U našem slučaju, onaj ko servisira materijalne potrebe, želje i interese većine građana Crne Gore, neminovno oblikuje njihovu političku volju, ali i njihovo duhovno i nacionalno određenje. Ni jedan centar moći ne dijeli dotacije rukovođen altruizmom, već sasvim konkretnim i prizemnim političkim interesima.

Stanje narodnog duha na Cetinju zaslužuje posebnu analizu. U razdoblju do 1990. godine, u vrijeme formalno-pravnog jednopartizma, poznavao sam svega nekoliko starijih Cetinjana koji su bili uvjereni protivnici titoizma. Oni su se s nostalgijom sjećali predrevolucionarnog razdoblja i priželjkivali su uvođenje višepartijskog sistema i razvlašćivanje komunista. Ali, ukupan broj takvih pojedinaca na Cetinju mogao se izbrojati na prste desne i lijeve ruke, zajedno. Svega desetak njih. Golema većina Cetinjana robovala je doktrini titoizma i veličala je tekovine NOB-a i Titove revolucije. Za njih je svaki čovjek koji je bio protivnik titoizma tretiran kao mentalno poremećen, nenormalan, ali i kao neprijatelj države koga je neophodno krivično sankcionisati. Slično stanje kolektivne društvene svijesti, da se ne samozavaravamo, vladalo je i u drugim društvenim sredinama Crne Gore. Upravo sa ovakvim mentalitetom i kolektivnim stanjem narodnog duha ušlo se u tzv. oktroisani višepartizam koji je u Crnoj Gori uveden 1990. godine.

Slom lenjinističkog modela socijalizma u istočnoj i jugoistočnoj Evropi prinudio je vlastodršce u Podgorici da 1990. uvedu, realno rečeno, imitaciju višestranačja u Crnoj Gori. Da se običan narod pitao, Crna Gora bi i danas ostala jednopartijsko političko društvo. Uostalom, sjetimo se da je Milo Đukanović u vrijeme burnih i prelomnih političkih promjena u zemljama bivšeg socijalističkog lagera 1989. godine govorio kako Crnoj Gori nije neophodan višepartizam i kako je sasvim prirodno da se narod Crne Gore na referendumu izjasni da li želi višestranačje ili ne.

No, kako je postalo jasno da je usled zbivanja u bližem i daljem susjedstvu uvođenje višestranačja politička neminovnost, bezbjedonosne strukture u Crnoj Gori su formirale političke partije, odredile im i formulisale političke programe i svoje provjerene i dugogodišnje saradnike instalirale za čelnike istih stranaka. Višestranačje u Crnoj Gori nije uvedeno voljom naroda, već voljom vlasti. Zato se s pravom može govoriti o tzv. oktroisanom višepartizmu u kome se unaprijed zna ko je politički gubitnik, a ko dobitnik. Razumije se, politički dobitnik je po prirodi stvari i odnosa snaga u društvu – sistem bezbjedonosnih službi, koji je ponikao još u socijalističkoj revoluciji i bratoubilačkom ratu u Crnoj Gori 1941 – 1945.

Uzimajući u obzir sve navedeno, društveni sistem u Crnoj Gori se održava na vlasti blagodareći korumpiranim i potkupljenim slojevima stanovništva čiji je socijalni i biološki opstanak i prosperitet tijesno povezan sa institucijama vlasti. Posebno sa bezbjedonosnim i kriminogenim institucijama i službama društevenog poretka. Samim tim, jasno je da komandna partijsko-policijska struktura vlasti u Podgorici ne može biti smijenjena miroljubivim putem i demokratskim ustavno-pravnim mehanizmom, već isključivo revolucionarnim nasiljem podstaknutim i usmjerenim spolja. Upravo takva opcija neminovna je perspektiva sadašnjih i budućih generacija.

Budućnost će sasvim izvjesno pokazati da su svi oni koji su glasali za vladajuće pseudosocijalističke partije u Crnoj Gori u stvari glasali za buduće revolucionarno nasilje na ovim prostorima, za raspad društvenog sistema, za opšte rasulo i sukobe sa nesagledivim posledicama. Nije neophodno biti suviše mudar da bi se došlo do ovakvog zaključka. Despotija koja se ne može okončati demokratijom neminovno se smjenjuje nasiljem. Ovaj scenario koji nije mimoišao mnoštvo zemalja širom evropskih i prekomorskih meridijana neće mimoići ni Crnu Goru. Ko izglasava povjerenje tiraniji neminovno utire put budućem haosu, bezakonju i tragičnom raspletu međunacionalnih sukoba i društvenih protivurječnosti. Stara mudrost provjerena iskustvom minulih naraštaja s pravom kaže: „Sve što činite, sebi činite“.