Stari Brod: Pomen nepominjanim, opelo neopojanim

U organizaciji Opštine Rogatica, u subotu 22. marta 2014. godine, na Mladence – dan 40 Mučenika Sevastijskih, u kapeli u Starom Brodu, služen je pomen žrtvama ustaškog pokolja iz 1942. godine. U zbjegu pred Francetićevom Crnom legijom, krajem marta i početkom aprila te '42. godine, na ovom mjestu i u susjednim Miloševićima pobijeno je, niko ne zna tačno koliko, ali pretpostavlja se više od 6.000 stanovnika Rogatice, Sarajeva, Olova, Kladnja, Sokoca, Pala, Višegrada... cijelog istočnog dijela Republike Srpske. A u kompletnoj ofanzivi crnokošuljaša, koja je za cilj imala etničko čišćenje ovih krajeva od Srba, pobijeno je preko 10.000 civila. Čak i ova cifra smatra se manjom nego što u stvarnosti jeste bila.

 

„Ovdje je zločin počinjen najmanje dva puta: onda kad su civili zvjerski pobijeni, i desetljećima kasnije tako što je zločin zataškavan i o njemu se nije smjelo govoriti. Svima nama bake i djedovi koji su imali sreću da se prevezu preko Drine i dograbe Srbije, te tako spasu sigurne smrti, pričali su o djeci koja su probadana bajonetima i bacana u Drinu; djevojkama što su oblačile djevojačku spremu, stavljale dukate oko vrata, a onda se hvatale za ruke, po 20 i 30 njih, i skakale u smrt, u hladne talase nabujale Drine; zamislite koliko je ovdje mladosti izabralo časnu smrt, umjesto silovanja i ponižavanja, koliko bi ovdje još bilo potomaka da im preci nisu završili mučeničkom smrću, rekao je načelnik opštine Rogatica Tomislav Puhalac i dodao „Kao što je više od pola vijeka istina skrivana i prećutkivana, trebaće nam desetine godina i ponavljanja ove priče da se u svijest dolazećih generacija ugradi sjećanje na ove zločine. Niko ovdje ne poziva na osvetu, čak naprotiv, samo tražimo da i ova istina bude zabilježena, onako kako se jeste dogodila, zapamćena i u knjige zapisana“ rekao je Puhalac.
 

„Prosto je ljudskom umu neshvatljivo da 70 godina nije bilo nijednog pomena ovim stradalnicima, i da se ovo mjesto nije smjelo obilježiti ni najskromnijim spomenikom, a samo stotinjak metara odavde postoji spomenik jednom-jedinom poginuluom partizanu. Današnjim molitvenim skupom ispravljamo ovu nepravdu, ako je to ikako moguće učiniti.“ Rekao je Jerej Dragan Vukotić.

„Nadam se da se istorija ovdje odigrana nikad i nigdje više neće ponoviti u istoriji srbskog naroda. I sam sam tu izgubio cijelu jednu generaciju predaka: djedova, ujaka, stričeva, kumova, rođaka, komšija... ta naša nesreća vjerovatno nam je mnogima bila opomena, pa u ovom ratu nismo dozvolili da nam se zločini nad Srbima ponove; barem ne u ovim krajevima“ rekao je predsjednik predsjedništva BORS-a Dražan Perendija na parastosu u Starom Brodu na Drini.

„Ovaj spomenik je proglašen spomenikom od regionalnog značaja. Mislim da će potpuno sagledavanje obima stradanja srbskog naroda ovo kraja dovesti do zaključka da bi ovo mjesto trebalo biti proglašeno spomenikom od republičkog značaja. Opština Rogatica i crkvena opština uputiće zahtjev Vladi, koji će biti razmatran na Odboru Vlade RS za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova. Biću jedan od prvih koji će glasati da ovo mjesto dobije značaj koji mu pripada – republički“ obećao je general Milan Torbica, savjetnik ministra resornog Ministarstva na parastosu održanom u subotu u Starom Brodu.

 

 

Čast je zabilježiti da su se u Starom Brodu, na Mladence ljeta gospodnjeg 2014-tog, preko stotinu omladinaca iz Rogatice i prvi ljudi opština Rogatica, Sokolac, Višegrad, Pale i Han Pijesak, kao i predstavnici Ministarstva i rada boračko-invalidske zaštite Republike Srpske, crkvenih opština Rogatica i Višegrad, te potomci nastradalih, ovdje na ovom mjestu, poklonili sjenima nevinih žrtava ustaškog zločina iz 1942. godine. Jer ovdje se dogodila nezabilježena i nezapisana istorija. Pobijen je čitav jedan zbjeg, svi oni koji nisu uspjeli da se prebace preko Drine otišli su pod nož; pod ustaški nož.

 

„Moj stric je dao 12 dukata, dukat po glavi, jednom Švabi da dođe po nas čamcem. Narod nas je ugurao u onaj čamac. Tako su navaljivali da uđu. Očajni ljudi hvatali su se za kanap na čamcu, da pokušaju preći Drinu u vodi, držeći se za čamac. Čamac se naginjao i htio da se prevrne. Onaj Švabo je otisnuo čamac, a onda veslom udarao u glavu ljude da ih odbije od čamca“ priča o strahotama Milorad Ćebić koji se kao devetogodišnji dječak uspio dograbiti Srbije i spasiti. „U Miloševićima je već bilo nastalo klanje, Drina je nosila narod kao drva, mogao si gaziti preko lešava i tako preći dio Drine. Djevojačke kose vile su se vodom kao u kakvom ružnom snu“ svjedoči Ćebić.

Očajne majke vezivale su malu djecu, bebe, za leđa kravama, znajući da stoka neće potonuti u talasima, i nadajući se da će djeca nekim čudom preživjeti. Danima poslije u Srbiji su ljudi pronalazili krave sa bebama vezanim za njihova leđa, nekad žive, a neki put i mrtve, umrle od gladi ili promrzlina zarađenih u ledenoj vodi. Istorija koja se nije smjela zapisati krišom je čuvana u emotivnim stihovima narodnih pjesama:

 

 

 

Radnici koji su radili na izgradnji spomenika 2008. godine svjedoče kako su se, nakon što su skinuli samo dvadeset centimetara zemlje, zabijeljele kosti stradalnika. Bilo ih je toliko da su morali uzimati u ruke da se uvjere da nije kamenje, jer nisu mogli vjerovati svojim očima.

 

Prvo je 2008. godine podignut spomenik. Iznad mjesta stradanja sagrađen je i krst koji se vidi izdaleka, a posebno sa Drine. Nakon toga veliki broj ljudi, potomaka onih koji su ovdje postradali, kao i mali broj preživjelih, počeli su se javljati sa željom da se ne stane na tome. Odlučeno je da se podigne i spomen-kapela. Mitropolit je blagoslovio, opština obezbjedila svu potrebnu dokumentaciju, a narod, vlasti ovih krajeva i crkva obezbijedili su novac. Oni koji nisu mogli pomoći parama učinili su to ličnim radom na izgradnji sadržaja u Starom Brodu. Završena je spomen-kapela, nedavno je probijen i put kroz teško prohodan i užasno strm kraj, pa je ovo danas lijepo uređeno spome-područje. Ranije se tu moglo prići samo čamcem, sa Drine, ili pješačkom stazicom, skoro pa kozijom, od Borike i Stare Gore. Teško je danas pobiti mišljenje onih koji tvrde da pasiviziranje kraja na način da nije imao puta, struje, telefona... da su ga svi zaobilazili i izbjegavali, da se odavde odlazilo a nije dolazilo, sve dok nije spao na par staračkih domaćinstava, ima veze sa ideologijom iz prošlih vremena i pokušajima da se ovdje počinjeni zločini, zarad nekadašnje ideologije, zataškaju i prećute. Skoro da nema kuće u istočnom dijelu Republike Srpske iz koje neko nije ovdje nastradao. Uključujući i potpisnika ovih redova čiji su direktni preci, u posljednji čas, uspjeli da se domognu čamca i Srbije, a dio njih ovdje je vječno ostao. Neopojan. Sve što su nam naši stari znali i smjeli ispričati bilo je to da su naši izginuli od ustaša, ovdje-negdje, na Drini. Danas, ako ništa drugo, imamo obilježeno mjesto gdje jesu nastradali, imamo gdje doći i svijeće prislužiti, za pokoj njihovih duša se pomoliti. A i smijemo pričati i pisati o njihovim stradanjima.