Vjera nije patika

Posao glumca je vrlo često, ako ne i stalno, unižavajući. Unižavajući, prije svega, zbog toga što je naše govorno područje svedeno na jedan uzak krug. Tako mi, glumci, u materijalnom smislu prolazimo vrlo loše, jer imamo malo gledalaca.

S druge strane - glumac je jedini umjetnik koji poslije svoje "izložbe" pocijepa "slike". Kako bi bilo kada bi slikar poslije izložbe, nakon što je određeni broj ljudi vidio njegove slike, pocijepao svoja djela? To bi bila katastrofa za svakog umjetnika! A to se događa svakom glumcu koji igra u pozorištu. On odigra predstavu koja se više nikada neće vidjeti. Ovo za "Fokus" kaže iskaknuti srpski glumac Milan Gutović Lane, popularni Šojić, koji je glumio u desetini antologijskih predstava Jugoslovenskog dramskog pozorišta, "Kad su cvetale tikve", "Pigmalion", "Hamlet", "Putujuće pozorište Šopalović", "Lažni car Šćepan Mali", a i u nekolicini TV serija i filmova.

FOKUS: Jednom ste rekli da su srpski narod i srpski prostor razbijeni uticajima Istoka i Zapada. Da li smo u tom razbijanju zadržali nešto svoje?

GUTOVIĆ: Nije ovo ni prvi ni posljednji put da je srpski narod u jednoj situaciji u kojoj se nalazi i sada. Ni prvi ni posljednji put njega ne razjedinjuju zle sile. Nije ovo prvi put da u sjećanju brojimo poraze i sagledavamo veliki broj izdajnika. Ali, srpski narod je oduvijek bio poznat po Obilićima, a ne po Brankovićima. I ti rijetki ljudi koji nisu podlegli zovu novca niti nekoj drugoj kategoriji kojom se miti čovjek, jesu sjeme i so srpskog naroda. I dok je takvih ljudi - nešto u Hagu, nešto van Haga; nešto su traženi, nešto nisu traženi - nema nikakve krize za srpski narod.

FOKUS: Ne volite da glumite u ratnim filmovima. Zašto? Šta vas to tjera od njih?

GUTOVIĆ: Mnogo više volim da razveselim ljude. Nikako da ih rastužima. Ne znam neku ratnu tematiku koja bi ljude razveselila. Mada, ne sporim da u ratovima, pa čak i u ovom posljednjem, ima mnogo komičnih scena i komičnih situacija. Bavim se pozorištem, zato što je film okrenut ratnoj temi. Mi smo u našoj zemlji prošli jednu fazu kada su se snimali filmovi o posljednjem konjovocu ili o bolničarki. U tom cijelom opusu filomova, ne znam da li ste vi primijetili, ali ja sam primijetio, da sam vrlo rijetko ili uopšte nisam učestvovao, jer me ratna tema ne zanima.

FOKUS: Ima ljudi koji su religiozni, a nisu vjernici, a ima ljudi koji su uslovno vjernici, a nisu baš bogobojažljivi, jedna je vaša rečenica. U koju od ove dvije kategorije biste svrstali srpski narod?

GUTOVIĆ: Ne bih mogao da generalizujem, jer je pitanje religije, u stvari, pitanje ličnog odnosa prema svemiru. A pitanje vjere je pitanje tvog odnosa prema tvojoj prošlosti, sadašnjosti, potomstvu i budućnosti. Imamo svijetle primjere, i to dosta česte, da su ljudi mijenjali vjeru. Za večeru. Ili bez nje.

FOKUS: Da li je i dalje teško u debelo uvo udjenuti nježnu riječ?

GUTOVIĆ: Naravno. Ali, to je sudbina čovječanstva i to piše u Svetom pismu. A to je upravo vještina kojom privlačim ljude. Čak i vas, novinare. Jer, da nisam uspio da u debelo uvo udjenem nježnu riječ - niti bi me ljudi gledali u pozorištu i na filmu, niti bi me vi, novinari, ikada išta pitali.