Srpsko – hrvatsko forsiranje granice

Jedan od prvih zadataka novog pomoćnika ministra spoljnih poslova za bilateralnu saradnju Zdravka Ponoša biće da kao predsednik komisije za razgraničenje pokrene obustavljene pregovore o graničnoj liniji sa Hrvatskom. A u Hrvatskoj je, neposredno nakon što je izabran novi predsednik Ivo Josipović, osječko-baranjski župan Vladimir Šišljagić zatražio pokretanje pregovora o tom graničnom problemu tvrdeći da je na pragu „otimačina hrvatske teritorije koja se mora zaustaviti”.

Reč je o spornom delu državne granice na Dunavu, odnosno oko 11.000 hektara zemlje uz vojvođansku stranu ove velike reke, uključujući i Vukovarsku i Šarengradsku adu. Problem je „uzrokovao” prirodni fenomen pomeranja Dunava prema zapadu i u tom pravcu erozija obala, što traje stotinama godinama, dakle od vremena kada na tom području nije bilo međudržavnih granica.

Svoje pravo na tih 11.000 hektara zemlje i ritova Hrvatska dokazuje katastrima još iz doba austrijske carevine. Po istom principu, vlasnici iz Srbije na desnoj obali imaju uknjiženih oko 3.000 hektara.

Hrvatska insistira da se poštuju postojeće zemljišne knjige i da granica ide linijom vlasništva, dok Srbija ne dovodi u pitanje vlasništvo prema katastru, ali zastupa stav da granica ide sredinom Dunava.

U Vladi Srbije za „Politiku” je rečeno da je pravi trenutak za obnavljanje razgovora o ovom pitanju koje ne samo da opterećuje bilateralne odnose nego stoji na evropskom putu obeju država. „Mislim da u razgovorima treba da pratimo tri principa. Prvi je već utemeljen u međunarodnoj praksi i pokazuje da granice velikih reka razdvajaju države, drugi je da se olakša život ljudima na tom području i treći je da pratimo realno stanje”, kaže sagovornik „Politike” iz vlade i naglašava da je normalno da onaj ko ima imovinu može i da je koristi. „Ali daleko da to može da uspostavlja liniju državnog razgraničenja”, dodaje on.

Sporne enklave na levoj obali Dunava, u Vojvodini, nalaze se na nekoliko mesta. Najveća je uz samu granicu, gde Dunav dolazi iz Mađarske. Tako bi, ukoliko bi granica išla prema hrvatskom predlogu, susedna republika kontrolisala tok najveće evropske reke na strateški najosetljivijem mestu.

Uz nekoliko manjih enklava posebno je značajna ona koja zahvata i predgrađe Apatina. A upravo to područje je i povod najnovijeg „potpaljivanja” ovog graničnog problema. Naime, Šišljagić traži pokretanje ovog pitanja zbog namere opštine Apatin da nekoliko kilometara od centra grada izgradi veliku rečnu luku koja bi zahvatala spornu teritoriju.

U Vladi Srbije za „Politiku” je rečeno da očekuju da će biti dovoljno razuma na hrvatskoj strani kako bi se došlo do rešenja koje se faktički već primenjuje na terenu i kako se ne bi išlo na arbitražu i dalje odugovlačenje ovog važnog pitanja.

Delegacije Srbije i Hrvatske poslednji put su razmatrale ovo pitanje 2003, ali bez rezultata. Navodno krajem devedesetih, na sastanku koji je organizovao upravitelj tadašnjeg područja UNTAES Žak Pol Klajn, postignut je dogovor da granica ide sredinom reke, ali pisanog sporazuma o tome nije bilo.

Hrvatska, inače, ima loša iskustva o graničnom natezanju sa Slovenijom, koja je zahvaljujući činjenici da je već članica EU to koristila kao pritisak na Hrvatsku usporavajući njeno priključenje toj bogatoj zajednici država. Nekoliko puta do sada tadašnji hrvatski premijer Ivo Sanader isticao je da se u tom pogledu „Hrvatska neće ponašati prema Srbiji kao Slovenija prema njoj”, a slično je proteklog leta izjavio i bivši predsednik Stjepan Mesić.

Srbija, osim ovog spora, ima i problem oko statusa Kosova koji otvara i granični spor na jugu.