Dnevnik Emira Kusturice: Možda će svi ustavi u budućnosti biti pisani u Americi

25. mart 1994.

Prođe dan kao da ga nije ni bilo.

Na filmu se čovjek sreće sa prazninom u sebi i oko sebe. To se mijenja. Najteže je svakog dana udahnuti život umornim građanima, pokrenuti filmske radnike, osvijetliti scenografiju, ta mjesta koja se više priviđaju nego što postoje. Nije lako probuditi se svakog jutra. Uvijek me hvata strah od novog snimajućeg dana. Čini mi se da bih to bolje uradio  neki drugi put. Neopisiva je moja radost kada snimanje  mora da se odgodi zbog nečije bolesti. Nije mi drago kada se neko razboli, nego volim da ne snimam kada snimam. Ja sam pobornik devize – sve što možeš da učiniš danas odloži za sutra. Kada nema snimanja, osjećam se kao đak Osnovne škole „Hasan Kikić“ na Gorici. Tada sam utrčavao u kuću, bacao torbu i trčao na marindvorsku livadu da igram fudbal.

Miki Manojlović se prethodne noći tresao od temperature. Dan kasnije je bio na pregledu. Liječi prostatu nakon što je na početku snimanja preležao veliku upalu. Vratio se sa pregleda i veli da mu je izvjesni doktor Jedlička saopštio kako mu je mlaz bolji od Idi Amina Dade. To je onaj afrički predsjednik, ljudožder koji je držao smrznutu djecu u frižideru, on se takođe liječio kod tog doktora. Nema ništa od moga radovanja.

Snimali smo i nisam zadovoljan. Prođe snimajući dan kao da ga nije ni bilo.

Na televiziji vidio potpis ugovora između Hrvata i Muslimana. Stvorili su zajedničku državu, Muslimansko-hrvatsku federaciju. Bio je nazočan i predsjednik Bil Klinton. On je pozdravio potpisnike citirajući  hrvatskog književnika  Jukića, koji je pisao o ljubavi, toliko potrebnoj Muslimanima i Hrvatima (pošto su se u drugom činu ovog rata propisno klali)! Kod Viteza i u drugim dijelovima centralne Bosne. Klinton nije citirao Andrića i mislim da je to velika greška. Jer, govoriti o Bosni ozbiljno bez Andrića nije moguće. A ne sumnjam da gospodin Klinton o tome ne želi  ozbiljno da govori. Iskreno, mislim da je poređenje između Andrića i Jukića nemoguće. Andrić je jugoslovenski i srbski Tomas Man, a Jukić lokalni pastor, pisac mršavog dara. Siguran sam da predsjednik ne zna onu epizodu iz Travničke hronike u kojoj katolički  fratar zbunjenom austrijskom konzulu objašnjava zašto su baš oni, katolici, rušili drumove da im se Turci ne vrate. Ovo pišem jer ne sumnjam da Klinton ima najmeru da stvar u Bosni smiri zbog izbora koji ga čekaju u SAD. Ima tu još jedna nevjerovatna stvar. Mislim da je ovo prvi put u istoriji da se ustav jedne zemlje piše na tuđoj teritoriji. Dakle, ustav Muslimansko-hrvatske federacije, iz očaja, stvoren je na teritoriji SAD. Možda će svi ustavi u budućnosti biti pisani tamo. Ili možda samo popravljani. Stvari učinjene iz očaja ne ulivaju povjerenje.