Mojkovačka bitka je nastavak Kosovske, sa junaštvom ravnim kosovskom i po smislu i po zavještanju

Piše: Joanikije, episkop budimljansko-nikšićki

Stogodišnji jubilej Mojkovačke bitke je dobra prilika da sagledamo njen istinski značaj i ono što je njena neprolazna vrijednost.

Posebno je važno naglasiti da se bratski i nedjeljivi narod Srbije i Crne Gore u Velikom ratu herojski i jednodušno suprotstavio nadmoćnoj osvajačkoj vojsci Austrougarske monarhije i njenih saveznika, krstašima i krstolomima 20. vijeka, pretečama Hitlera i NATO agresije.

U nizu slavnih bitaka i zajedničkog otpora srbskog naroda protiv „tri carevine“ Mojkovačka bitka zauzima važno mjesto i zaslužuje posebnu pažnju.

Junaštvo mojkovačkih vitezova, na čijem čelu je bio proslavljeni vojskovođa serdar Janko Vukotić, predstavlja krunu i dostojni završetak ratne epopeje Crne Gore iz doba Petrovića, druge srpske države. Istovremeno, to junaštvo ravno je kosovskom i po smislu i po zavještanju, pa zbog toga Mojkovačku bitku doživljavamo kao nastavak Kosovske.

Važni događaji, i kada ih vjekovi dijele, bliski su po tome što otvaraju i obogaćuju riznice pamćenja, i potvrđuju zavjete koje čuvaju pokoljenja. Otud pjesma i potresna poruka Mojkovačkih junaka: „Mi smo pali, prošlost krunišući”.

Takvi događaji koje karakteriše junaštvo i žrtva u mnogo čemu određuju i budućnost, kao što je više puta rečeno za slavni Mojkovac: „Da nije bilo krvavog Božića na Mojkovcu, ne bi bilo ni Vaskrsa na Kajmakčalanu“.

Ova slavna bitka obilježila je naš Božić 1915/16 godine svojom žrtvom i prinosom Bogomladencu Hristu, Njegovom časnom Krstu i slobodi zlatnoj. Njenu golgotsku žrtvu prožima hrišćanska nada u Vaskrsenje, koja je dobila istorijsku potvrdu kroz oslobođenje i ujedinjenje skoro cijelog Srpstva.

Božićno nadahnuće i hrišćanski smisao žrtvovanja mojkovačkih junaka na licu mjesta je doživio i najbolje saopštio učesnik bitke Radovan Bećirović Trebješki, poetski tumačeći tajnu Mojkovca: „Mi ginemo, Hristos da se rodi!”

Na Mojkovcu, za razliku od Kosova, nije bilo izdaje osim što je Jevto Ružić pred odsudni juriš i zauzeće Bojne njive izrekao tu riječ kao strašnu opomenu: „Drobnjaci! Pri polasku obećasmo komandantu divizije da ćemo osvojiti Bojnu njivu. Pogledajte desno Rovački bataljon kako krvari, pa zar ćemo ga izdati?”

Nažalost, izdaja Mojkovca uslijedila je desetak dana poslije bitke.

Neslavnu naredbu tadašnje vlade Crne Gore da crnogorska vojska položi oružje pred neprijateljem, prekaljeni ratnici od Grahova do Čakora shvatili su kao izdaju, koja je odmah prouzrokovala razdor i raskole u narodu, koji, na našu nesreću, traju do dana današnjeg.

Mojkovačka, kao i Kosovska, drama još nije završena. Još traje borba za čast i obraz Crne Gore, koja se ne miri sa vladinom izdajom Janka i Mojkovca, Kosova i Rusije.

Fakti

Sto godina Mojkovačke bitke