Javnost rada institucija

"Na primjer, ako bi neko ko je građevinske struke  zatražio pristup informaciji o poslovanju institucije nadležne za sektor poljoprivrede, ne bi bio shvaćen kao saominicijativni građanin koji želi da doprinese onome što jeste svraha Zakona. Usuđujem se reći da bi doživio prezir"

       Prošlo je više od petnaest godina otkako smo prvi put dobili Zakon o slobodi pristupa informacijama. On je trebalo da poboljša koncept upravljanja institicija vlasti, osigura javnost rada, smanji korupciju, spriječi nezakonitosti i uvede dobru praksu koja se pokazala korisnom  u nekim pravnim državama u Evropi.

       Pored ovog Zakona, sloboda pristupa informacijama je propisana u brojnim međunarodnim dokumentima, uključujući: Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, Preporuke Vijeća Evrope, Arhušku konvenciju i dr. Međutim, javnost rada organa vlasti i institucija ustanovljenih zakonom je na veoma niskom nivou. Razlozi za to su: neodgovornost nosilaca javnih funkcija, nezainteresovanost građana da prava iz pomenutog Zakona koriste, odnosno svijest i jednih i drugih o bitnosti javnosti rada. Na primjer, ako bi neko ko je građevinske struke  zatražio pristup informaciji o poslovanju institucije nadležne za sektor poljoprivrede, ne bi bio shvaćen kao saominicijativni građanin koji želi da doprinese onome što jeste svraha Zakona. Usuđujem se reći da bi doživio prezir.

       Sa druge strane, građani  od institucija za koje su neposredno ili posredno vezani ne usuđuju se tražiti informacije o poslovanju, kako zbog straha da bi mogli imati posljedice, tako i zbog poznanstva sa nekim ko u instituciji obavlja javnu funkciju.

       Sami nosioci javnih funkcija nemaju proaktivan pristup u sprovođenju Zakona o slobodi pristupa informacijama. Zahtjeve u većini slučajeva ignorišu (traže način da na njih ne odgovore), odbiju da odgovore ili nepotpuno odgovore, a informacije koje se odnose na poslovanje, rukovođenje, način zapošljavanja i akte o unutrašnjoj organizaciji institucije ne objavljuju na internet stranicama.

       Aktivan pristup građana i medija u obezbjeđivanju javnosti rada institucija važan je korak ka sprječavanju zlouptreba položaja i ovlaštenja prilikom upravljanja institucijama i trošenju javnih sredstava.

       Važno je napomenuti da Zakon uključuje i kaznene odredbe zbog nepostupanja po zahtjevima i za nadležni javni organ, ali i za odgovorno lice u javnom organu. Za nepostupanje po zahtjevima u skladu sa Zakonom, nadležni su i Institucija ombudsmana za ljudska prava BiH i Upravni inspektorat Ministarstva pravde BiH.

       Osiguravanje javnosti rada jeste instrument koji treba da doprinese boljoj selekciji rukovodećih javnih sužbenika, kako bi  se krenulo u eliminaciju onih koji se vode motivom „U politiku sam ušao da obezbijedim sebe i svoju djecu“, u korist onih koji  javnu funkciju ne smatraju samo privilegijom (visokim platnim koeficijentom, službenim vozilom, telefonom i putovanjima), već ozbiljnim i odgovornim poslom.

       Vrijeme provedeno podnošonjem zahtjeva za pristup informacijama i eventualne žalbe ili prekršajne prijave nije izgubljeno kao u kladionici i kafani, već naprotiv, veoma korisno za društvenu zajednicu.

                                             Branislav Tešanović