23.04.2016. god.
1 deo:
Niško naselje Beograd mala, pravo naselje puno slobode i burne istorije. Upravo u ovom naselju se nalazi logor "Crveni Krst" i čuvena kafana "Dve lipe". Nekada, kao srednjoškolac sam sa svojim drugovima odlazio do te kafanice i proslavljao svaku peticu iz matematike, fizike, mehanike. Jedno prilikom prišao mi je dečak, ne bih mu dao više od 13 godina i zatražio neki dinar. Misleći da je lažljivac, odbio sam ga.
Nešto mi je javljalo da je u pitanju dobar mladić, te sam izašao iz kafanice i krenuo tražiti mladog dečaka, tamnog tena. Našao sam ga kod tehničkih fakulteta, tačnije kod kafea na Elektronskom fakultetu. Dao sam mu par stotina dinara i krenuo u razgovor sa njim.
2. Deo
Upustili smo se u težak razgovor. Zove se Elvis, i živi u hraniteljskoj porodici, koja nema dovoljno sredstava da izdržava svoju decu i njega. Pričao mi je kako se oseća otuđeno, usamljeno. Negde sam u njemu video sebe. Pitao sam ga da li je voljan da pođem sa njim do kuće, da se upoznam sa njegovim roditeljima i da, koliko sam u mogućnosti pomognem. On se složio. Krenuli smo starim putem, koji ide prema Železničkoj stanici. Stara trošna kuća, je jedna u nizu starih i trošnih kuća. Ulazim na vrata, koja su uništena od kiša i snega. Na vratima me dočekuje Elvisova hraniteljica.
"Dobar dan"- reče ona.
"Dobar dan, gospođo. Izvinite ja ovako banuh. Upoznao sam Elvisa na ulici, pa sam želeo da vidim kako živite i da li Vam mogu pomoći, nekako."
3. deo
Došao sam do dnevne sobe u Elvisovoj staroj kući. Vlaga se osećala u vazduhu, a betonski pod pokriven je ćebetom.
"Ne može nama niko da pomogne"- pričala je majka.
I tako smo se upustili u razgovor gde sam zapravo saznao priču, da Elvisov hranitelj, koga Elvis smatra za svog oca danonoćno radi sa papirom, ali je cena otkupa veoma niska, tako da je teško da se opstane u životu. Zaista sam se osetio loše i bio sam zahvalan Bogu, što koliko toliko živim sa svojom porodicom i što koliko toliko imamo pristojan život.
4. deo
Nakon dugog razgovora, otišao sam kod kuće. Svakog dana na putu kuća-škola, razmišljao sam o ovoj porodici i o tome kako im je teško. Došao je 20.mart i podela učeničkih stipendija Ministarstva prosvete. Odlučio sam se da deo iznosa dam ovoj porodici. Otišao sam do njih i oni su bili presrećni, baš zato što sam im dao moje malo, nešto malo, što njima znači mnogo. Majka je bila presrećna i zahvaljivala mi se, a Elvis je upisao srednju školu, trogodišnje zanimanje, ali imaće zanat u svojim rukama, imaće siguran hleb u rukama.
5. deo - ZAKLJUČAK
U Srbiji je svaki četvrti čovek na ivici siromaštva, na globalnom nivou više miliona dece je siromašno. Luksuz ima samo nekolicina! Kao mladi ljudi, moramo da se borimo protiv siromaštva, moramo da pomažemo siromašnim porodicama. Moramo da iskorenimo siromaštvo. Neka Vam Elvisov primer bude neko merilo, mislite na svoje siromašne komšije, pomažite im. Budite uz njih.