Od saborca Slobodana Miloševića do jednog od njegovih glavnih neprijatelja, od prijateljstva i kumstva sa Bulatovićem i Kneževićem do otvorenog neprijateljstva

Bivši premijer Crne Gore  Milo Đukanović prešao je put od saborca Slobodana Miloševića do jednog od njegovih glavnih neprijatelja, od prijatelja srpske opozicije sredinom 90-ih, do njihovog oponenta kada dolaze na vlast 2000. godine, zatim od prijateljstva i kumstva sa Momirom Bulatovićem i Ratkom Kneževićem, do otvorenog neprijateljstva.

Najzaslužniji je, kažu upućeni, i za priznavanje jednostrano proglašene nezavisnosti Kosova i Metohije.

"Potreba da slijedimo politički realizam i da na taj način slijedimo naše strateške i nacionalne interese, opredijelili su Vladu za donošenje odluke o priznanju", rekao je Đukanović u oktobru 2008. godine.

Ne odričući se prijateljstva sa Stankom Subotićem, Đukanović već devet godina odbacuje optužbe da je umiješan u šverc cigareta i govori da su to "budalasta trućanja balkanskih nesrećnika".

Kontinuitet dvije decenije na vlasti prekidao je dva puta - 1998. godine, kada je izabran za predsjednika Crne Gore, i poslije referenduma, 2006. godine, kada je mjesto premijera ustupio Željku Šturanoviću.

U februaru 2007. godine Đukanović je rekao da je očekivao da sa odlaskom sa državne funkcije sebi može obezbijediti nešto više slobodnog vremena i kvalitet života koji priželjkuje.

Iako je plata, koju prima kao premijer, jedna od najmanjih u svijetu, strani mediji stavljaju ga na listu najbogatijih državnika.

Poslije tri ostvarena zadatka, nezavisnosti Crne Gore, koja je na korak do NATO-a i statusa kandidata za Evropsku uniju, kaže, zaslužio je da se povuče iz visoke politike.
 
Opozicija mu ne vjeruje, navodeći da se povlači pod pritiskom međunarodne zajednice.