Sve za dušu, dušu ni za šta

Vladika Nikolaj Velimirović, srpski velikan, najbogomudriji episkop, najsvetiji, najučeniji, najveći govornik, novi Zlatousti i najveći zaljubljenik u Hrista i Njegovu svetu riječ, upisanu i zapisanu u svetom Jevanđelju, najveći je zaljubljenik u pravoslavni srpski narod, u pravoslavno monaštvo i sveštenstvo, u srpske manastire i crkve, u Pravoslavnu hrišćansku zajednicu.
Tog bogomudrog teologa, književnika, filozofa, pjesnika, retoričara, bogoljupca i čovjekoljupca posla nam sam Bog pred najveće stradanje naše, pred najveću tragediju i dramu – obezboženje i rasčovječenje srpskog naroda i njegovo fizičko i duhovno i moralno raspeće.
Bog nam posla preteču stradanja, ali i spasa, kao što je nekad prorok Jovan bio zadužen da pripremi izabrani jevrejski narod da dočeka Spasitelja svijeta dostojno, s pokajanjem. Jer, tako i ovaj naš prorok kroz sva svoja djela, bila ona u prozi ili stihu, prikazuje pokajanje srpskog pravoslavnog naroda. I upućuje ga na put Božji, na put istine, pravde i ljubavi.
Sveti vladika Nikolaj osjećao je i predvidio, prije mnogo vremena, šta će snaći njegov narod: ateizam, ropstvo, bezbožništvo koje je već haralo bratskom pravoslavnom Rusijom. Osjećao je da će i sa Zapada stići talas obožavanja novih idola i materijalnih stvari, a sa Istoka ideologija realnog ateizma i socijalizma, koji će, združeni, uništiti moral, vjeru u Boga, istinu i pravdu.
Srbi bi se, kao nekad Jevreji u odsustvu Mojsija, počeli klanjati zlatnom teletu koga su oni napravili dok je Mojsije bio na gori Sinaju i primao dekalog (deset Božjih zapovijesti). Zbog toga je ovaj srpski i pravoslavni prorok duhovnim vidom sve sagledao i na vrijeme opominjao šta nas čeka.
"Da bi naš narod ostao vjeran svetim precima svojim i da bi, kao i uvijek, sve davao za dušu, a dušu ni za šta".
Za sve ovo vrijeme pravoslavni narod je čamio, kao u nekom tunelu, u ropstvu ateizma i takozvanog progresa koji hrišćane zaista nije ubijao, ali ih je putem filma, književnosti, medija, štampe i škole proganjao i sve negativno, čega je bilo među sveštenicima i vjernicima kao grešnim ljudima, do maksimuma uveličavao. Preko škole je stvarao generacije bezbožnika, ili folklornih vjernika koji su se, između ostalog, samo formalno držali tradicije i običaja, preskačući najvažnije- istinsku vjeru i dobra djela.
"Civilizovani i humanizovani" Zapad odavno se odrekao Boga i služi Mamoni, to jest zlatu i novcu i svim idolima potrošačkog društva. A sveto Jevanđelje kaže: "Ne mogu se dva gospodara služiti. Ne možete služiti Bogu i Mamoni: ili ćete jednog držati, ili drugog prezirati".
Ipak, i ovdje je došlo do kraha bezbožja, zahvaljujući, prije svega, molitvama srpskih svetitelja, Sv. Save i Simeona, kneza Lazare, Nikolaja i ostalih.
Zabrujaše, opet, zvona pravoslavna snažnije. Srpski narod polako, ali sigurno poče da se vraća crkvi svojoj, svetim manastirima, prošlosti, umjetnosti i prosvjeti. Mnogi se počeše služiti duhovnim očima i sagledaše očiglednu nadmoć i Svjetlost Božje nauke nad ljudskim, egoističnim i samoživim umovanjem i prosvjetom koja vodi ovaj narod, kao i sav ostali svijet bez Hrista, u rat protiv svih, koji od bližnjega svoga stvaraju rivala i krvnika koji se bori do istrebljenja za materijalna i prolazna blaga ovozemaljska.
Jer čovjek bez vjere ne može da obuzda strast i sebičnost. To je, valjda, dosadašnja istorija kao na dlanu dokazala i pokazala. Čovjek bez vjere u Boga, ili sa lažnom vjerom, može i mora, kad-tad, totalno da propadne.
Zato mi zahvaljujemo Bogu što nam je dao vladiku Nikolaja, jer, da nije bilo njega, naši manastiri bi danas zvrjali prazni. A i ko zna kako bi prošlo sveštenstvo poslije rata. Ovako mnogi su se bogoslovi, zaslugom Nikolajevom i njegove hrišćanske zajednice, u najgore vrijeme za sveštenstvo, uputili u Bogosloviju u Prizren, a kasnije u manastir Rakovicu, u Beograd.
Zahvaljujemo Bogu što nam je poslao Sv. Savu i Nikolaja i sve druge svetitelje, kako bi Srbi do današnjeg dana sačuvali dušu svoju, najdragocjenije blago naše.

Vjetrovi Istoka i Zapada

Sa Istoka duva duh totalnog ateizma, a sa Zapada vjetrovi koji veličaju sve materijalno, uz samo formalno držanje do vjere. A to je, u stvari, opet licimjerno bezbožje, maskirano u hrišćansko ruho. Četrdeset godina zaljubljenik u svoj narod, Mojsije, vodio ga je kroz Sinajsku pustinju i nije dočekao da ga izvede iz misirskog ropstva. Tako isto, vladika Nikolaj, ne fizički, već svojim duhom, svojim spisima i duhovnim pjesmama, vodio je srpski pravoslavni narod, ali nije dočekao da ga vidi oslobođenog od agresivnog ateizma i surovog materijalizma.