Segregacija ili diskriminacija!

 Predsjednik Demokratske partije socijalista Milo Đukanović je u intervjuu beogradskoj televiziji Košava rekao da crnogorski nije jezik etničkih Crnogoraca, već jezik države Crne Gore. Ujedno je napomenuo da je inicijativa opozicije o izjednačavanju srbskog i crnogorskog jezika još jedan je pokušaj urušavanja politike vlasti u Crnoj Gori.

Elem, ovom izjavom je gospodin Đukanović sebe predstavio u pravom svjetlu- kao neznavenog političara i nepismenog državnika. Zašto?  

Predsjednik DPS je dao očigledno neznavenu izjavu zato što crnogorski jezik nije jezik Crnogoraca, jer bi njime u tom slučaju morali govoriti svi Crnogorci, niti države Crne Gore, jer bi tada njime trebali govoriti svi državljani Crne Gore, već je to jezik samo onih građana koji su se na popisu izjasnili da svoj jezik tako tretiraju. Naravno, sasvim je jasno da su ostali građani beskonačno nezainteresovani za taj neobični, nematernji jezik!

Ravnopravnost je nepoželjna?!

Kada jedan važan političar, po mjerilima moći koju ima u državi, tretira pokušaj  izjednačavanja srbskog i crnogorskog jezika “kao još jedan je pokušaj urušavanja politike vlasti”, tada je jasno da on građansku ravnopravnost stavlja u kontekst nepoželjne kategorije. Zamislite, ravnopravnost je nepoželjna i loša?!

Ipak, da g. Đukanović pokazuje sve bitne parametre prašumskog državnika najbolje pokazuje činjenica da je sve ovo što je rekao u suprotnosti za pravnom regulativom u Crnoj Gori.   

Naime, prema sadašnjem Ustavu Crne Gore “zabranjena je svaka neposredna i posredna  diskriminacija” i “nasilna asimilacija”, čto se obrađuje u dva posebna člana Ustava. U odvojenom članu, koji se odnosi na Zaštitu identiteta, se čak precizira da Ustav jemči narodima “školovanje na svom jeziku i pismu u državnim ustanovama i da nastavni programi obuhvataju i istoriju i kulturu pripadnika manjinskih naroda i drugih manjinskih nacionalnih zajednica”.

Oslanjajući se na Ustav, doneseni su i zakoni kojima se sprovode te ustavne odredbe. Jedan od njih je Zakon o manjinskim pravima i slobodama, kojeg je potpisao u vidu Ukaza sadašnji predsjednik Crne Gore Filip Vujanović.  U članu 13. toga Zakona piše sljedeće:

“Manjine i njihovi pripadnici imaju prava na školovanje na svom jeziku i na odgovarajuću zastupljenost svog jezika u opštem i stručnom obrazovanju, u zavisnosti od broja učenika i finansijskih mogućnosti Republike.  Prava iz ovog stava ostvaruju se u svim stepenima vaspitanja i obrazovanja.  Prava iz ovog stava ostvaruju se kroz posebne škole ili posebna odjeljenja u redovnim školama.   Nastava se izvodi u cjelosti na jeziku manjine. Kada se nastava izvodi na jeziku manjine obavezno se uči službeni jezik i pismo. Učenici i studenti koji ne pripadaju manjinama mogu da uče jezik manjine sa kojom zajedno žive. “

Jezik, vlast, opozicija

Na donošenje revolucionarnih dopuna Opšteg zakona o obrazovanju i vaspitanju, po kojem se u školama predmeti izučavaju isključivo na manjinskom, crnogorskom, jeziku, uprkos Ustavu i Zakonu o manjinama, opozicija nije adekvatno reagovala. Dobri govori nisu loša stvar, ali oni nisu adekvatna reakcija. Jer, neotuđivo pravo da se nastava u školama izvodi u cjelosti na manjinskim jezicima jemči se Ustavom i garantuje zakonima. Naime, “govori” usvojenih  i djestvujućih zakona su važniji od lijepih govora protkanih emotivnim zanosima!

Da zaključim, po Zakonu o manjinama je jasno precizirano da Srbi, Bošnjaci, Hrvati i Albanci imaju pravo da se školuju tako da nastava u cjelosti bude na njihovom maternjem  jeziku. Ti narodi u Crnoj Gori imaju i svoje nacionalne Savjete, koji te odredbe trebaju i moraju štititi. Ostaju Srbi i Crnogorci koji govore srbskim jezikom, a koji sebe ne smatraju manjinama, da nađu način da to pravo ostvare. Ipak, u tom istom Zakonu o manjinama je precizirano:” Učenici i studenti koji ne pripadaju manjinama mogu da uče jezik manjine sa kojom zajedno žive.”

Elem, to znači da Srbi i Crnogorci koji se ne osjećaju manjinama, a govore srbskim jezikom, mogu da budu u odjeljenjima na srbskom jeziku, jer zajedno žive sa srbskom manjinom, tj. Srbima koji se tako osjećaju.

Nema sumnje da opoziciji sve ovo ide na ruku, osim u slučaju da je ona protiv toga da se odjeljenja dijele na jezičkoj osnovi?!

Protivustavna asimilacija ili zakonska segregacija, pitanje je sad?

Vlast je zakonom nametnula obavezu državi i njenim funkcionerima da se izvrši segregacija odjeljenja na jezičkoj osnovi. Istovremeno, poslednjim odlukama je prekršila te zakone, koji su i dalje na snazi, i ozvaničila diskriminaciju i asimilaciju, iako je to već protivustavna kategorija.

Na drugoj strani, izgleda da opozicioni lideri takođe ne žele segregaciju, iako na to nemaju zakonsko pravo, kao i vlast, već se spremaju za dogovore koji će u svom rezultatu proizvesti “mekšu” asimilaciju i diskriminaciju koja je, i tako “meka”, gora od segregacije.

Kao zaključak se nameće da je najbezbolnije za građane koji govore srbskim jezikom da se opredijele za bojkot nastave sve dok se ne formiraju posebna odjeljenja u kojima će se nastava u cjelosti odvijati na srbskom jeziku. Poslije toga, vlast i opozicija, kao i nacionalne stranke manjinskih naroda, njihovi nacionalni Savjeti, će imati mogućnost da se mjesecima i godinama dogovaraju o nekom drugom rješenju, koje će logično voditi ka promjeni Ustava Crne Gore.

U protivnom, maternji jezik, kao eventualni naziv predmeta u kojem se neće učiti srbski jezik, i u kojem će izbor literature i gradiva biti predat nepismenim crnogorskim nacionalistima, sigurno nije rješenje koje vodi ka bezkonfliktnom društvu.  Naprotiv, to vodi ka daljem maltretiranju građana, zbog kojeg će nositi odgovornost i opozicija, a ne samo vlast.

Upravo zato, na ovoj etapi, između segregacije i diskriminacije treba izabrati ovo prvo! Jer, segregacija je nešto što se zakonima jemči, a ako ne bude dobra, poslije probnog perioda od godinu dana, postojaće neophodnost za novim razgovorima i pregovorima koji će možda imati viši stepen razumijevanja!