Zlo slobodnog tržišta

 Rezime: Ništa kao slobodno (otvoreno) tržište ne uništava manje razvijene privrede uz istovremeno ostvarenje izuzetnih koristi za razvijene. Slobodno tržište devetnaestog vijeka je proizvelo takva socijalna i ekonomska zla koja su dovela do jedne revolucije (1848), dva svjetska rata i pojave fašizma i komunizma u Evropi. Da bi razvoj krenuo naprijed, rješavajući najveću ekonomsku krizu tridesetih prošlog vijeka, bilo je potrebno ukinuti slobodno tržište i uvesti državu u ekonomiju. Vašingtonskim sporazumom (1990) je vraćeno slobodno tržište u Evropu i još neke dijelove svijeta (zemlje Latinske Amerike, Podsaharske Afrike i slično). Već su vidljiva neizmjerna zla koja slobodno tržište ostavlja iza sebe. Zbog toga, mnogi strahuju od ponavljanja istorije. 
 
1. Juriš u tridesete
 
Tržište, poput nevidljive ruke, najuspješnije usaglašava interese pojedinaca što donosi najveće bogatstvo. Zbog toga je štetno uplitanje države u privredu. Što je manje države u privredi bogatstvo je veće. Ovako je govorio Adam Smit (Adam Smith), utemeljivač slobodnog tržišta. 
Od tada (1776. godine izneseno u knjizi Bogatstvo naroda) počinje rađanje kapitalizma. Počinje sveobuhvatna prevlast kapitala nad radom sa neviđenim bogaćenjem na jednoj i siromašenjem na drugoj strani. Gomilanje problema je bilo toliko da je to odvelo u jednu revoluciju (1848), dva svjetska rata, pojavu fašizma i komunizma u Evropi. 
Zbog toga se devetnaesti vijek, kao vijek slobodnog tržišta, označava kao najstrašniji period evropske istorije . Tridesetih prošlog vijeka izbija do sada najveća ekonomska kriza. Sistem se zagušio u nepravdi. Siromaštvo je zaustavilo rast materijalnog bogatstva i sistem je prestao da funkcioniše. Nastupile su realne prijetnje propasti kapitalizma. 
Da bi se spasio, bilo je potrebno ukinuti slobodno tržište . Uvođenje države u privredu, uz snažna ograničenja tržišnih djelovanja, dovelo je do stvaranja državnog kapitalizma odnosno države blagostanja koja bilježi svoj veoma uspješan hod. Država i tržište, odnosno miješana ekonomija, neprolazna je karakteristika privrednih sistema razvijenih sve do današnjih dana. 
Devedesetih godina prošlog vijeka (Vašingtonski sporazum) jednom broju manje razvijenih zemalja (zemlje Latinske Amerike, Podsaharske Afrike i evropskih postkomunističkih zemalja) ponovo je nametnuto slobodno tržište. Mjereno veličinom zla koje je i u ovom kratkom vremenu počinjeno realne su prijetnje ponavljanja istorije. Gomilanje socijalnih energija otpora ovoliko narasloj nezaposlenosti, nerazvoju i brutalnom kolonijalizmu prijeti njihovim pokretanjem u pravcu rušenja sistema globalizma. Da li će se u sukobu globalističkih i antiglobalističkih energija dogoditi neki novi rat ili novo skretanje u fašizam ili komunizam ili nešto sasvim novo, ostaje da se vidi? Mnogi misle da put po dosadašnjem ne može još dugo da traje i da do razrješenja problema uskoro mora doći. Vrijeme je toliko kratko da to neki nazivaju jurišem u tridesete .
 
 
2. Razvijeni uporno nameću slobodno tržište
 
Ništa tako uspješno ne uništava manje razvijenu privredu kao slobodno, otvoreno tržište. Pustite li razvijenu na manje razvijenu privredu ova poslednja je samljevena, uništena. Zbog toga, u ekonomskoj istoriji, razvijeni se uporno bore za otvaranje granica i slobodu kretanja roba, ljudi i kapitala, dok su se manje razvijeni štitili carinama i drugim oblicima zaštite. 
Engleska je još u šesnaestom vijeku postala vodeća industrijska sila tako što je engleski kraljevski niz iz porodice Tjudora (Tudors) (1485-1603) zabranio izvoz vune, na kojoj osnovi se razvila tekstilna industrija . Engleski ekonomski teoretičar Adam Smit (1723-1790) i David Rikardo (David Ricardo) (1772-1823) su pisali svoja djela o slobodnoj trgovini u vremenu kada je njihova zemlja već uveliko preuzela ekonomsko vođstvo u svijetu, čime su zapravo nastojali da doprinesu njenom razvoju. 
U XVIII i XIX vijeku Engleska uporno nastoji da ubijedi SAD i Evorpu o potrebi otvaranja granica. U to vrijeme SAD su štitile svoju industriju čelika sa carinama od čak 100 %. Znajući da je Engleska još od 1400-tih razvijala svoju privredu na visokim carinskim zaštitama, kao odgovor englezima ekonomisti SAD su skovali krilaticu: „Nemoj slušati šta ti Englez priča nego gledaj šta radi“. Za amerikance, koji se danas tako uporno bore za slobodno tržište, moglo bi se reći: „Nemoj slušati šta Amerikanci pričaju nego gledaj šta su radili u svojoj istoriji“ .
Znajući da ne može da proizvede dovoljno hrane da bi prehranila svoje stanovništvo Engleska je u XIX vijeku uporno nastojala da prevari Evropu govoreći da će ona pustiti slobodan uvoz hrane u Englesku, a da za uzvrat druge zemlje to treba da učine sa industrijskim sirovinama. Uz to, kao industrijski najrazvijenija zemlja, ona će najjeftinije prerađivati te sirovine i vraćati im najjeftinije industrijske proizvode. Jedan broj zemalja je nasjeo ovoj prevari što je dovelo do revolucije 1848. godine, a njemački ekonomista Fridrih List (Friedrich List, 1789-1846) je izvršio samoubistvo pošto nije uspjeo da ubijedi svoju vladu da ne nasjedne toj podvali. 
Naravno da je ova prevara trajala veoma kratko kada su se manje razvijene evropske zemlje vratile svojim carinskim i drugim zaštitama od razvijenije Engleske. 
Nakon Drugog svjetskog rata svjetsko ekonomsko središte se prenosi iz Engleske u SAD, koja tada ostvaruje vrijednost od 40 % svjetskog društvenog proizvoda (Engleska pred Drugi svjetski rat 30 %). U nametanju slobodnog tržišta, reklo bi se da su SAD znatno aktivnije od ranije Engleske. Početak je već u julu 1944. godine kada je u mali grad Breton Vuds (Bretton Woods) u američkoj saveznoj državi Nju Hempšir (New Hampshire) stiglo 730 delegata iz 44 savezničke zemlje sa ciljem da se odredi strategija i pravila budućeg međunarodnog monetarnog i finansijskog sistema. Osnovana je Svjetska banka za obnovu i razvoj i Međunarodni monetarni fond kao ključne institucije budueće globalizacije. Zahvaljujući američkim interesima i dominaciji Svjetska banka i MMF su postale organizacije koje su osiguravale zavisnost siromašnih zemalja od američkih kredita. To je jačalo međunarodnu ekonomsku poziciju Amerike i pretvaralo je u osnovnog nosioca globalizacije. 
Drugi pravac aktivnosti američke vlade odnosio se na uklanjanje carinskih i ostalih prepreka u svjetskoj trgovini. Već 1947. godine 25 zemalja potpisuje Opšti sporazum o carinama i trgovini (GATT) u kojem se obavezuju na uklanjanje diskriminatorskih ugovora u međunarodnoj trgovini. Propagirajući doktrinu slobodne međunarodne trgovine SAD su uspjele da GATT zamjene Svjetskom trgovinskom organizacijom (1995). Krajem 2005. godine WTO je izgradio značajnu institucionalnu strukturu koja ima za cilj uklanjanje bilo kakvog protekcionizma u međunarodnoj trgovini, što se posebno odnosi na uklanjanje carina. 
Na kraju američka doktrina slobodne trgovine dobija svoj konačan izraz u „Vašingtonskom sporazumu“ (1990) iznesenim u 10 tačaka: garancija fiskalne discipline, preusmjeravanje prioritetne javne potrošnje, reforma penzijskog sistema, finansijska liberalizacija, konkurentski kurs valute, liberalizacija trgovine, smanjenje carina, unapređenje direktnog stranog ulaganja, privatizacija državnih preduzeća, deregulacija ekonomije, zaštita prava vlasnika .
Suština globalističkog ekonomskog djelovanja zasnovanog na provođenju zahtjeva Vašingtonskog sporazuma  je u oživljavanju i nametanju slobodnog tržišta. Manje razvijeni se prisiljavaju na otvaranje granica za slobodno kretanje roba, ljudi i kapitala, čime ih se sprečava da ponove razvojni put razvijenih. 
Dok su razvijeni svoje privrede odgajali na snažnoj državnoj intervenciji, prije svega na carinskoj i drugim oblicima zaštite, izvodeći na taj način, jednu po jednu evropsku zemlju do najviših razvojnih nivoa, sada se manje razvijenim ta mogućnost oduzima. Oni se prisiljavaju da otvore svoje granice za svjetske i evropske ekonomske džinove koji prosto satiru i mrve manje razvijene privrede, ne ostavljajući im bilo kakve mogućnosti razvoja. 
Rezultat ovoliko dugog (preko 50 godina) i upornog nastojanja SAD da svijetu nametnu slobodno tržište je izuzetan. Razlike u razvijenosti su ogromne i u nesmirenom su porastu. Sve je masovnije i dublje siromaštvo na jednoj i ogromno uvećanje bogatstva na drugoj strani. Svijet se kreće prema skoro potpunoj polarizaciji na uzak krug enormno bogatihh na jednoj i rasprostranjenoj ploči dubokog siromaštva na drugoj strani. Hod srednje razvijenih zemalja više nije usmjeren prema gore. One već ostvaruju rast prihoda koji je bliži najsiromašnijim zemaljama i mnogostruko je manji od rasta u razvijenim zemljama. Njihov hod je očito usmjeren na niže, prema manje razvijenim. 
Razlike u nepravednosti raspodjele dohotka u svijetu su znatno veće od bilo koje pojedinačne zemlje. Za svijet u cijelini Džinijev koeficijent  iznosi 0,67. Skoro da nema zemlje na svijetu koja ima ovoliku nepravednu raspodjelu dohotka. SAD ima Džini koefiicijent od 0,41, Velika Britanija 0,36, Rusija 0,31, Hrvatska 0,29, Slovenija 0,28, Mađarska 0,24, Bosna i Hercegovina 0,26, Švedska 0,25, Njemačka 0,28, Japan 0,24 . 
 
 
3. Imperija kapitala
 
Današnje slobodno tržište je potpuno različito od svog istorijskog prethodnika. Zbog toga su i njegove posledice različite pa bi i razrješenje problema moglo da bude drugačije. 
U istorijskoj varijanti slobodno tržište je postepeno napredovanje prema krizi koja pogađa razvijene. Današnje slobodno tržište je projekat ekonomskog uništenja manje razvijenih sa ciljem da im se preuzmu materijalni i prirodni resursi, a oni gurnu u kolonijalno ropstvo. Zbog toga, suprotno istorijskom iskustvu, današnje slobodno tržište pogađa manje razvijene, kod kojih je žarište krize. Današnje slobodno tržište je znatno agresivnije od svog istorijskog prethodnika. To uvećava problem i skraćuje vrijeme njegovog trajanja. 
Svaka imperija ima svoj kraj. Duga je lista autora koji predviđaju skori pad globalizma i da će to biti veoma bolno. Da navedemo samo Džordža Soroša (George Soros). 
„Današnje slobodno tržište je zapravo ogromna imperija kapitala koja, kao i svaka imperija ima svoj centar i periferiju gdje centar profitira na račun periferije. Najvažnije od svega je da globalni kapitalistički sistem pokazuje određene imperijalističke tendencije i on ne teži ravnoteži, već bezobzirno stremi ekspanziji i ne može se smiriti sve dok postoji i jedno tržište ili ikakvi resursi, koji još nisu u njega uključeni. U tom pogledu nimalo se ne razlikuje od imperije Aleksandra Velikog ili Atile Biča Božijeg. 
Ali jednako kao i kod svih poznatih imperija u prošlosti, njegova ekspanzionistička stremljenja mogu ga lako dovesti do propasti.... Već mogu nazrijeti nastajanje konačne krize. Ona će po svom karakteru biti politička. Vrlo je vjerovatno da će se pojaviti lokalni politički pokreti koji će željeti izvršiti eksproprijaciju multinacionalnih kompanija i povratiti „nacionalno“ bogatstvo. Neki od njih mogu uspjeti na način na koji je uspio Bokserski ustanak ili Zaptistička revolucija.... Slom globalnog tržišta bi bio traumatski događaj sa nezamislivim posledicama. Ipak, čini mi se lakše to zamisliti nego nastavak sadašnjeg režima“ . 
Zašto Soroš tako strahuje nad propasti globalizma i zašto misli da bi to moglo da završi u opštem međunarodnom haosu kao opšti „dar-mar“. Komunizam je pao skoro nečujno, preko noći. Jednostavno nestalo je komunističke, a pojavile su se druge partije. Komunizam je očito bio ideologija. Nakon njegove propasti narodi su ostali u punom vlasništvu nad svojim materijalnim i prirodnim bogatstvima . 
Kod globalizma je sve drugačije. Ovdje je težište na imovini i prirodnim bogatstvima. Prodaje, privatizacije, koncesije, hipoteke, dugovi, sve je to dostiglo takav nivo da su pojedini narodi već stranci u vlastitoj zemlji, nemoćni da bilo šta učine na poboljšanju svog jadnog položaja. Ta silna nepravda koja se čini tim narodima prirodno je da stvara silnu socijalnu energiju koja tjera na promjenu. Izgleda, upravo onako kao što je to bilo pri kraju (istorijskog) djelovanja slobodnog tržišta. Ukoliko se nastavi sa dosadašnjim nesputanim djelovanjem sadašnjeg globalističkog slobodnog tržišta mnogi strepe od ponavljanja istorije. 
 
 
4. Mulitnacionalne korporacije su
nosioci globalizma
 
Globalizam je djelo multinacionalnih kompanija. Globalizam se pojavio kao posledica narastanja i uvećanja broja multinacionalnih korporacija. Od 1970 do 2000. godine broj mulitnacionalnih kompanija se povećao sa 7.000 na 50.000. Od 200 najvećih (1999) njih 142 su imale sjedište u SAD, Njemačkoj i Japanu. One kontrolišu veliki dio svjetskog investicionog potencijala, a  ostvaruju više od 70 % svjetske trgovine. Takve, one predstavljaju glavne nosioce globalne ekonomije s ogromnim uticajem na sudbinu mnogih zemalja .
Približno 40.000 multinacionalnih kompanija ima svoja preduzeća u više od tri države. Stotinu najvećih ostvaruje godišnji prihod od oko                  1,4 milijardi dolara. Od ukupno 70 % svjetske trgovine koja se obavlja u okviru multinacionalnih korporacija, polovica se ostvaruje unutar mreže samih korporacija, što je sami centar globalizacije. Savremena podrška (logistika) i niski transportni troškovi omogućavaju vlastitu proizvodnju i trgovanje u okviru kompanija između više zemalja i kontinenata. Dobro organizovani Koncerni kao na primjeru Asea Brawn Baveri (ABB) sa 1.000 društava kćerki u 40 zemalja, u stanju je da za nekoliko dana prebacuje iz zemlje u zemlju proizvode ili dijelove proizvoda. 
Domaća preduzeća uglavnom ne uspijevaju da izdrže pritisak multinacionalnih korporacija kako na domaćem tako i na međunarodnom tržištu. Da bi multinacionalne korporacije nesmetano funkcionisale u više država i na više kontinenata prirodno je da se zahtijeva otvaranje granica odnosno ostvarenje međunarodnog slobodnog (otvorenog) tržišta. 
Globalizam, zasnovan na djelovanju multinacionalnih korporacija nije opasan samo za manje razvijene zemlje. Njegove opasnosti su i na strani razvijenih. Tjerani profitom u potrazi za jeftinijom radnom snagom multinacionalne korporacije sele čitave privredne grane iz današnjih razvijenih privreda u manje razvijene, prije svega u Kinu. Naravno da to vodi uništenju tih privrednih grana u krugu razvijenih. 
 
 
5. Slobodno tržište kao ideologija globalizma
 
Ideologija je jedan od načina otklanjanja i slamanja društvenog otpora. Razvijajući određena vjerovanja i pripadanja, bez obzira na njihovu realnost, otklanjaju se društveni otpori, što olakšava kretanje naprijed. 
Kod slobodnog tržišta, reklo bi se, da je rezultat potpun. Otpora skoro da i nema. Vlada puno povjerenje i pozitivan odnos prema slobodnom tržištu. Vjeruje se da će slobodno tržište donijeti neslućeno bogatstvo, da će nas ubrzano uvesti u svijet bogatih. Vjeruje se da će donijeti ekonomsko izravnanje. Na osnovi slobodnog tržišta postaćemo bogati kao i oni koji su već bogati. Bićemo kao oni. Bićemo dio Evrope bogatih. Siromaštva neće biti. Samo da se „priključimo“ Evropi, da ispunimo te uslove priključenja. I onda počinje sasvim novi sretni i bogati život – puna  zaposlenost, slobodno kretanje po svijetu, visoke plate. Jednostavno, Evropa kao zajednica podjednako sretnih naroda. 
I zbog toga evropski put nema alternativu. Skepticima, a posebno protivnicima, nema mjesta. U govoru svakog, i najmanjeg, našeg političara to su riječe koje se ne zaboravljaju i koje se redovno izgovaraju. Bio bi to neoprostiv grijeh kada bi se to zaboravilo. Pripadnost Evropi i evropskom putu ujedinjenja je značajna ideološka opredjeljenost u koju nije poželjno da se posumnja. Moglo bi to da košta političke karijere. 
Umjesto mukotrpnim radom i proizvodnjom mi ćemo se bogatiti slobodnom trgovinom. Prema dosadašnjem, uvozićemo od razvijenih, ulaziti u platne deficite, zaduživat ćemo se, nećemo graditi industriju nego puteve, komunalnu infrastrukturu i slično. Trgovat ćemo tuđim robama i tuđim novcem i tako se bogatiti. 
Potpuna alhemija ekonomije. Bogatstvo iz ničega, iz slobodnog tržišta, iz bezgraničnog trgovanja tuđim. 
Vjeruje se u teoretsku obmanu koja je donijela toliko zla čovječanstvu. Slobodno tržište nikada i nigdje nije u potpunosti postojalo i nikada i nigdje nije obogatilo ni jedan narod. I samo nešto veće njegove slobode nose svakojaka zla, siromaštvo i nepravdu, koja nužno završavaju u ogromnim materijalnim ograničenjima i gubicima (depresije, krize). Sve je to osvjedočeno i istorijski doživljeno. Pa ipak vjeruje se u suprotno, u njegovu dobrobit. Potpuna pobjeda (neosnovane) teorije nad zdravom pameti. Pobjeda ideologije nad stvarnosti.
Kada bi se okrenuli stvarnosti i zdravoj pameti zar bi ovoliko nemilosrdno rušili vlastitu privredu, ovoliko se zaduživali, ulazili u platne deficite, trpili ovoliku nezaposlenost i siromaštvo, prodavali najvrednije. A sve u ime neke nestvarne Evrope i našeg nestvarnog položaja u njoj. 
Ekonomija to je proizvodnja vlastitih materijalnih vrijednosti kojima se trguje. Očekivati bogaćenje bez vlastitih materijalnih vrijednosti, bez vlastite industrije, potpuna je ekonomska besmislica. Na žalost, upravo je ta ekonomska besmislica osnova ideologije slobodnog tržišta, u koje se kod nas toliko vjeruje. Vjeruje se bez uvjerenja. U ime te besmislice tako se besmisleno i nemilosrdno ruši vlastita privreda i srlja u siromaštvo. Ne uočava se da se radi o velikoj prevari. 
Pa ipak u toj besmislici ima mnogo smisla. Na osnovu te besmislice gradi se i ostvaruje uspješna ideologija. Ostvaruje se pristajanje domaćeg faktora na rušenje vlastite privrede, na zaduživanje i rasprodaje, što su upravo osnovni ciljevi imperije kapitala. 
Pripadanje slobodnom tržištu je zapravo pripadanje ideji rušenja vlastite privrede, a da se za to ne osjeća nikakva griža ni krivica. Ne osjeća se vlastita izdaja. I tu je upravo sva zamka i opasnost globalističke ideologije slobodnog tržišta. Kako je slobodno tržište osnovna ideološka vrijednost za koju se vjeruje da „vodi prema Evropi“ i da donosi dobrobit onda se prirodno politčki oslonac traži ne u vlastitom narodu nego u agentima globalizacije koji su nosioci ideologije slobodnog tržišta. 
Oslanjanje na tuđu moć predstavlja tako, osnovni politički oslonac i osnovu političkog djelovanja u cjelini. Odatle upravo sva težina naše političke, društvene i ekonomske situacije. Narod sve dublje tone u nepodnošljivo siromaštvo i nezaposlenost, rastu pritisci dugova, platnih deficita, rastu opasnosti visoko precijenjene valute, a da na to niko ne obraća pažnju. Uporno se, i bez ikakvog osnova, slijepo vjeruje u ekonomsku dobrobit slobodnog tržišta. Do kada, još se ne zna? Da li će se vjerovati do konačne propasti? 
 
 
 
 
6. Razaranje elite
 
Oslanjanje na tuđu moć razara vlastitu elitu, što je dodatna teška posledica ideologije slobodnog tržišta. 
Elita je osnovni misleći i stvaralački dio jednog naroda. To je njegov najvredniji dio. Ostane li se bez elite uglavnom se ostaje bez budućnosti. Umjesto izgradnje i pripadanja nacionalnom, gradi se i pripada (nejasnim) evropskim vrijednostima, što je potpuni poremećaj. Umjesto nacionalne „gradi“ se „evropska“ elita, što je takođe jedna od globalističkih obmana. Kao da je evropsko nešto posebno nadnacionalno, a ne da se sastoji od nacionalnih evropskih vrijednosti i poimanja. Oslanjajući se na tuđu moć, od koje primarno zavisi naša politička elita, uglavnom se okreću leđa vlastitom narodu. Narod skoro da i nema uticaja na politiku. Kako inače objasniti ovoliku stabilnost politike u okolnostima ovolike socijalne i ekonomske erozije. 
Sa poslovnom elitom je još gore. Ostavarujući nezasluženo bogatstvo, putem krajnje nepravedne privatizacije, vlasnici kapitala se uveliko plaše naroda kojem pripadaju. Plaše se da će se oteto jednom morati da vrati. Samo narod koji ima privredni sistem u kojem se skoro podjednako mukotrpno stiču i profiti i nadnice, u kojem je rast bogatstva rezultat zajedničkog rada preduzetnika i radnika, može da napreduje. To su i okolnosti za izrastanje poslovne elite. 
Tamo gdje se bogatstva stiču bez vlastitih zasluga, a tone u siromaštvo bez vlastite krivice, teško je očekivati uspjeh. Umjesto saradnje i stvaralaštva na djelu su zategnutosti i protivljenja. Tu nema mjesta za stvaranje poslovne elite.
Ne malo odsustvo vlastite političke i poslovne elite onemogućava izrastanje i održanje i intelektualne elite. Kako inače objasniti ovoliku šutnju na ovolike narasle društvene i ekonomske probleme. 
Podmićivanje je posebno uticajan faktor razaranja domaće intelektualne elite. Razne uloge konsultanata, savjetnika, učešća u projektima, savjetovanjima, putovanjima u inostranstvo i slično odvlače značajan dio intelektualaca i upućuje ih na puteve pristajanja na globalizam i izdaju naroda.
Prihvatanje i učestvovanje u ideologiji slobodnog tržišta nosi u sebi sve opasnosti pristajanja na kolonijalno ropstvo, što je nužna posledica djelovanja slobodnog tržišta na razvoj manje razvijene privrede, što je slučaj sa nama. Pristajemo da ekonomski propadnemo, prekomjerno se zadužimo, da rasprodamo najvrednije i da se sve to zasniva na vlastitim odlukama. 
 
 
 
 
7. Pacijent je teško bolestan 
ali lijepo izgleda
 
Globalizam je cjelovit sistem i ništa se ne ostavlja po strani, ne prepušta slučaju. Za globalizam je veoma važno da se zlo prikaže kao dobro, da zla nema, da se prikrije. To se ostvaruje putem nametanja metodologije obračuna bruto društvenog proizvoda. Prema Evropskom sistemu nacionalnih računa 1995 (ESA 95) u bruto domaćem proizvodu su obuhvaćeni rezultati svih aktivnosti proizvodnje dobara i usluga (i materijalnih i nematerijalnih). U vrijednost bruto društvenog proizvoda (BDP) se, prema važećoj metodologiji, uračunavaju i vrijednosti kredita, platnih deficita, doznaka iz inostranstva, vrijednosti proizvodnje stranih firmi. Sve se to tuđe pripisuje kao naše. 
Od ukupno iskazane statističke vrijednosti BDP u 2008. godini od                8,4 mrd. KM ove inostrane vrijednosti učestvuju sa 4,9 mrd. KM, te izlazi da je naš domaći bruto društveni proizvod „naših ruku djelo“ iznosio svega 3,5 mrd. KM. Zaradimo 3,5 mrd. KM, a potrošimo 8,4 mrd. KM, odnosno trošimo 2,4 puta više nego što zaradimo. To se naravno u statistici ne vidi. To ostaje skriveno. Nema siromaštva. Bogatstvo raste iz tuđeg pripisivanja kao svog. Slika je zatamnjena. Nema svjetla. Mrak. Što gore to bolje. Što veći dugovi i deficiti veće bogatstvo. Bogatstvo u statistici siromaštvo u narodu. Kao da se tuđe neće vraćati. 
Potrebno je ubijediti narod da je njegov osjećaj siromaštva lažan. Potrebno je vjerovati statistici, a ne svojim očima. A prema statistici mi smo srednje razvijena zemlja, kako nas svrstavaju međunarodne statistike. Sada srednje razvijeni bez privrede, a prije rata nerazvijeni sa onakvom privredom. Statistika se pokazuje moćnom institucijom opasnog zavođenja .
Slično prikrivanje stvarnog stanja se odnosi i na precijenjenost domaće valute. Visoki spoljni dugovi (oko 2,1 mrd. KM, 2009.) i deficiti (oko 2,2 mrd. KM), a kurs valute stabilan. Inflacija je minimalna. A jednom će se morati na tržište sa KM. 
S obzirom da naš realan BDP (cijene 1997) iznosi svega 1,7 mrd. KM minimalno inflatorno izravnanje treba da bude bar 300 %. Vrijednost inostranih dugova će tada porasti za oko tri puta. Pri novoj vrijednosti valute moraćemo izvesti tri puta više materijalnih vrijednosti da bi vratili dugove, nego što je to sada slučaj (pri sadašnjoj vrijednosti valute). To se približno povećava sa sadašnjih oko 5 mrd. KM inostranih obaveza na 15 mrd. KM. Špekulativna dobit inostranih povjerilaca biće izuzetna i iznosiće oko 10 mrd. KM. Sve humanitarne, konsultanske, savjetničke pomoći i sva posuđivanja bogato će se isplatiti. 
Naravno da je sve ovo prikriveno, nevidljivo običnom oku. I pored vidnih ekonomskih pogoršanja (dugovi, deficiti) Valutni odbor ne popušta. Kurs KM ostaje čvrst. Sve do konačnog ekonomskog sloma, do prepuštanja KM snagama tržišta. Tada će već sve da bude kasno .
Pacijent je teško bolestan ali lijepo izgleda. Opasna ekonomska bolest je prikrivena visokim slojem pogrešnih statističkih podataka o mjerenju našeg BDP i visokoj precijenjenosti domaće valute. Kada se svjetlo upali i kada slatka hipnoza trošenja tuđeg prestane, svi su izgledi da će već biti kasno. 
 
 
8. Na trulu dasku
 
Ukrcavamo se u brod koji tone. Stajemo svom težinom na trulu dasku. Okrenuli smo se ekonomijama koje su na zalasku i koje grčevito traže vlastiti spas. Po svemu sudeći rizikujemo da budemo spasioci propalih ekonomija i da dio tereta njihovog spašavanja preuzmemo na sebe. Pri samom je kraju pomjeranje svjetskog ekonomskog centra sa Zapada na Istok, iz SAD u Kinu. 
Naduvani balon dugova i precijenjenih valuta ne može da izdrži pritisak realne ekonomije Istoka, prije svega Kine, Indije, Koreje, Rusije i moraće uskoro da popusti, da izduva. Težeći priključenju onima koji su na ekonomskom zalasku, u ime čega uništavamo vlastitu privredu, rizikujemo da taj balon velikim dijelom bude usmjeren prema nama i da prve nas oduva, da budemo robovi Zapada koji će raditi za njihovo spašavanje. Radićemo jeftine lon poslove, izvoziti po cijenama koje su 3-5 puta niže, otplaćivati dugove koja sredstva smo utrošili, koja se ekonomski ne vraćaju, predati (koncesiono) i prodati naša prirodna i ostala dobra. Tako se predano predajemo ekonomijama pljačke, nadajući se dobru. Ne uočavamo veliku promjenu u svjetskoj ekonomiji i gledamo u pogrešnom pravcu. 
Ne okrećemo se ekonomijama i privrednim sistemima Istoka koji očito odnose pobjede. Zašto se ne zapitamo šta to tako snažno vuče ekonomiju Kine naprijed i zašto to ne prenesemo kod sebe? Realna su predviđanja da će Kina uskoro (do 2016. godine) proizvoditi više roba i usluga od SAD (oko 20 % svjetskog BDP) što će dovesti do pomjeranja sadašnjeg svjetskog ekonomskog centra iz SAD u Kinu. 
Na strani Kine je realna ekonomija, podcijenjena valuta (juan), platni suficiti, nezapamćena stopa štednje do 30 %, ogromne investicije, država je osnovni preduzetnik koja prva investira zajedno sa preduzetnicima, građanima i radnicima. To je novi privredni sistem koji odnosi pobjede, čak u okviru jednopartijskog komunističkog sistema. Nema na kratko zarađenih profita i političkih mandata kojima je bliže privatno od društvenog i koji uništavaju društveno u ime privatnog, što je kod nas tako raširena pojava. 
A, vidljivo je, da je prvo društveno, javno i da samo na snažnom i uvećanom javnom, izrasta uvećano privatno. Zemlje Zapada koje su savladale tu osnovnu logiku privrednog sistema ekonomski i društveno napreduju (nordijske zemlje i neke zemlje Zapadne Evrope). Mi ne slijedimo ni Istok ni Zapad.
Novčana masa se u proteklih trideset godina povećala za više do četrdeset puta, dok se količina roba povećala za samo četiri puta. Don-Džonsov indeks povećao se od 1992. godine dvanaest puta ali BDP SAD za samo četiri puta.... Krajem 2004. godine američki dugovi su iznosili 437 % ukupnog godišnjeg ekonomskog učinka, a štedna stopa privatnih domaćinstava ležala je blizu 0 procenata.... Dolar je visoko precjenjen. U 2006. godini cijena zlata je iznosila 600 $ za uncu, a procjenjuje se da je stvarna vrijednost 2.000 $. To je dvadeset pet puta više od zvanične fikcije i negdje tri puta više od zvanične tržišne cijene.... Mjereno paritetom kupovne moći Kina danas ostvaruje vrijednost od 66 % vrijednosti američke ekonomije sa svim izgledima da već 2016. godine pretekne SAD . Sa tri puta većom količinom dolara od BDP Amerika prisvaja ogromne iznose svjetskih materijalnih vrijednosti, prije svega onih iz manje razvijenih. 
Za razliku od visoko precijenjenog dolara koji onemogućava izvoz iz Amerike, a podstiče uvoz i ulazak u platni deficit (2007. godine inostrani dugovi SAD su iznosili 30 % BDP ). Kina vodi sasvim drugu monetarnu politiku. Juan je visoko podcijenjen, skoro pet puta. Time Kina obezbjeđuje masovan izvoz ali i masovnu kupovinu sirovina po svijetu. Iako ih plaća skupo one su, sa kineskog stanovišta, jeftine jer je juan jeftin. 
Nama je kao krajnje nerazvijenoj privredi nametnuta sasvim suprotna monetarna politika. KM je precijenjen za 3-4 puta što strani novac čini jeftinim, a domaći skupim. To podstiče uvoz, a onemogućava izvoz, što produbljava krizu. 
 
 
9. Zavadi, osiromaši, zaduži, kupi
 
Ovo su međusobno visoke povezane pojave. Zavada siromaši, siromašni se zadužuju, a zaduženi prodaju ne pitajući za cijenu. Ako je dug prekomjeran onda se i ne prodaje nego predaje. Širenje i uvećanje zavade, proizvodnja rata, a onda trajnog ni rata ni mira osnovni je pravac globalističkog djelovanja i zarobljavanja. 
Na kraju komunističke faze bilo je šest država, a sada, na tom prostoru 29, od kojih na prostoru bivše SFRJ je šest. Naravno da usitnjavanje država nije proces koji teče sam od sebe. Radi se o smišljenom i brižljivo vođenom projektu. 
Potpuni paradoks. 
Dijeljenje i usitnjavanje kao uslov okrupnjavanja? Da bi se priključili velikoj državi Evropi morate prethodno da postanete mali. Što ste manji veći su izgledi priključenja (Crna Gora ide brže od Srbije i slično). 
Mnogo je pitanja koja naviru? Ali samo jedno. Kako to da ne mogu da se u zajedničkoj državi održe skoro isti narodi, a da tako različiti narodi grade zajedničku veliku državu Evropu? Potpuno je vidljivo (ko hoće da vidi) da nije cilj stvaranje države Evrope nego sasvim drugo. Priključenje Evropi se koristi kao sredstvo zavada i usitnjavanja država kako bi one bile ekonomski nemoćnije i zavisnije, kako bi više siromašile, zaduživale se, rasprodavale. 
To se vidi u još jednoj činjenici. „Mirenje“ među narodima i državama je takvo, da se oni nikada ne pomire. Produženi ni rat ni mir, što nepodnošljivo nagriza ekonomiju. Bosna i Hercegovina je izuzetan primjer. Napravi se Dejtonski sporazum kojim se skoro ništa ne definiše da bi takav postao neprolazni predmet sporenja i zavade, do u nedogled .
Kod siromaštva je slična situacija. Da bi se priključilo Evropi morate što više da osiromašite, zadužite se. Siromaštvo kao uslov bogatstva. Da biste se pridružili bogatim morate što više da osiromašite. 
Jasno se vidi da nije cilj priključenje nego osiromašenje. Siromašni se prekomjerno zadužuju, a kako ne mogu da vrate dugove onda jeftino rasprodaju ono što im je najvrednije. To je konačan cilj globalizacije kao nesmirene imperije kapitala. Prirodno je da bi naš odgovor, kao način antiglobalističkog suprostavljanja morao da bude na doprinosima miru i pomirenjima, ubrzanju privrednog razvoja, smanjenju zaduživanja i zaustavljanju bilo kakvih prodaja. 
 
 
10. Srbima je najteže
 
Od kada je Engleska preko jedne korporacije, zauzela Indiju „bez metka“, od tada se neprekidno radi na usavršavanju tog metoda kolonizacije. Osnovno „ubojito oružje“ engleskog zauzimanja Indije je u pružanju podrške lošijem, slabijem. Slabiji je, kada mu se ukažu mogućnosti pobjede, znatno agresivniji i obilnije se „zahvaljuje“ pružaocima podrške. Skoro da sve teče samo od sebe. Troškovi zarobljavanja su minimalni. Odvija se proces samozarobljavanja. I dok se dvojica svađaju, treći se koristi. 
Danas su ti metodi znatno savršeniji (izvoz demokratije, savjetnici, konsultanti, nevladine organizacije, humanitarne pomoći, kontrola izbora, visoki predstavnici, sudije, krediti itd. itd.). Ipak ostalo se pri osnovnom principu – pružati podršku slabijim koji neprekidno i sa svih strana napadaju jačeg. 
Kod Srba i Srbije to se jasno vidi. Srbi kao najbrojniji i najmoćniji narod, uz pomoć stranaca, okrivljeni su za sva najveća zla i napadnuti od svih. Vješto balansirajući sad na jednu sad na drugu stranu problem se neprekidno drži vrućim, uvijek pri određenoj „radnoj temperaturi“, nikada da se previše pregrije kako se ne bi dogodio sukob, ali i da se ne ohladi do postizanja konačnog mirovnog rješenja. Vječno ni rat ni mir. 
 
 
11. Država u centar
 
Rješenje je jasno. Potrebno je napustiti privredni sistem slobodnog tržišta i u ekonomski centar postaviti državu kao osnovnog nosioca razvoja. Potrebno je po modelu privrednog sistema Kine da država preuzme ulogu najvećeg investitora, te da se po modelu javnih korporacija izazove visoka štednja i visoka akcionarska investiciona ulaganja. 
To bi donijelo silan razvoj što je najbolji način da se umakne globalističkim pritiscima prekomjernog zaduživanja i siromaštva. A razvoj donosi mir i pomirenje. 
 
 
12. Zaključak
 
Naše nemogućnosti konkurentskog suprostavljanja razvijenim na otvorenom tržištu vodi potpunom uništenju domaće privrede. Na unutrašnjem planu slobodno tržište vodi ogromnom porastu socijalnih ali i svakih drugih razlika (regionalnih, granskih i slično). To nosi opasne prijetnje ubrzanog gomilanja socijalnih energija koje su prirodno usmjerene na rušenje postojećeg sistema slobodnog tržišta. 
Potrebno je po danas najuspješnijem modelu Kine da država (Vlada) preuzme ulogu osnovnog investitora u privredi, razvijajući uz to masovno interno i eksterno akcionarstvo. Dižući na toj osnovi nivo štednje stanovništva postoje sve mogućnosti da se prekine sa već prekomjernim inostranim zaduživanjem, te da se osnivanjem krupnih preduzeća krene na put uspješnog privrednog razvoja. 
To je način otklanjanja postojećeg zla slobodnog tržišta i način da ne dođe do njegovog nasilnog rušenja. 
 
Rezime: Slobodno tržište je jedan od najuspješnijih načina uništenja manje razvijenih privreda. Nerazvijena privreda, bez carinske i drugih oblika zaštita nemoćna je da pruži konkurentski otpor te od razvijene privrede nužno biva uništena, samljevena. Da bi se to spriječilo potrebno je vratiti se carinskoj i drugim oblicima zaštite. Umjesto sadašnjeg nemiješanja države u privredu (slobodno tržište) potrebno je upravo suprotno – da država preuzme vodeću ulogu u privredi i društvu. To je način prevazilaženja postojećeg sistema slobodnog tržišta i svih zala koje ono sobom nosi.