Mašine, automatizacija, trebaju čovječanstvu donijeti dobro. Mašine, savremena tehnologija, dati su nam da bi značajno manji broj radnika proizveo veliku količinu razne robe, energije i proizvoda. Međutim, gladnih ljudi je veliki broj i kao da će vremenom sve biti veći, a veoma mali broj ljudi, vlasnici mašina i savremenih tehnologija imaju ogromno bogatstvo. Značajan broj ljudi – radnika više neće biti potreban „Nadgrupi“ koja upravlja svjetskim događajima i finansijskim tokovima. Naprotiv, može joj biti teret, pa i opasnost. Nuklearna energija data nam je za dobrobit čovječanstva, a ne za razaranje i ubijanje, a za šta se, nažalost, može upotrijebiti. I na kraju, naše materijalno tijelo ima svrhu privremenosti, a mi se za njega vežemo kao da je ono naš vječni smisao postojanja. Ta neraskidiva veza objašnjava onu biblijsku:
„ Teže će bogati ući u carstvo nebesko, nego li kamila proći kroz iglene uši.“
Bogat se veže za stvari, a kamoli neće za svoje tijelo i to neraskidivom vezom, a sa tijelom se ne može zadobiti carstvo nebesko.. Da bi nam sve navedeno bilo na korist, moramo biti solidarni, humani, pravedni, vjerujući – duhovni.
I upravo to imaju dverjani. Obični ljudi, pojedinci, mogu biti ono što žele, ali vođe narodne, državnici, političari, trebaju biti vjerujući. Da, znam Boška Obradovića. Jednom prilikom ga dočekujem na ulazu u Banjaluku, on već nekoliko dana održava tribine po gradovima Srbije, ali nije umoran. Zna u šta se upušta. Pun je snage, znanja i vjere. Vozeći se, ulazimo u Banjaluku. On razgleda, zapaža i pričamo. Iako bi mnogi popustili od umora, on ima koncentraciju. Neko spomenu Dostojevskog, kažem – on je jedini kockar koji je na kraju bio na dobitku. Boško se značajno i od srca nasmija i reče da takvu opservaciju o Dostojevskom nikad nije čuo. Stigavši u grad, održao je sjajnu konferenciju za novinare i otišao je dalje.
Mi u Republici Srbskoj, u Dverima smo vidjeli nadu za srbski narod. Da. Znam Vladana Glišića, nema potrebe sve što on ima dobro kazivati. Prije nekoliko godina smo nas dvojica duže se zadržali u razgovoru u kancelariji Dveri. On ode u prostoriju da nešto donese, a ja kroz odškrinuta vrata vidjeh da je stavio šajkaču na glavu. Gledao je šajkaču na sebi i uživao. Vidio je i svoga djeda sa šajkačom. Taj čovjek zaista voli srbstvo i spreman je poginuti za njega. U teškim vremenima potrebno je da imamo i takve ljude. E, to treba da ima predsjednik Srbije.
Da, znam Branimira Nešića, Zorana Radojičića, Radovana Tvrdišića. Da, znam dverjane i zato naš je Izbor Dveri Srbske. Dok to izgovaram ne mislim da drugi političari imaju istinsku zlu namjeru protiv države srbske i srbskog naroda. Ali, „put u pakao je nekad popločan i dobrim namjerama“, a iskušenja su velika.
