Jubileji: 120 godina škole u Lubnicama kod Berana

 

 

Ako su i u ropstvu pod turskim carstvom znanje „otimali“ ne čudi, onda, što je lubnička „svetiljka“ znanja istinski stožer sveopšteg napretka. Prosvijetlila je hiljade mladih, među kojima su mnogi postali vrsni stručnjaci u raznim oblastima i uticajni državni funkcioneri… Proslava velikog jubileja u srijedu biće prilika da se đaci i nastavnici podsjete na 120-godišnji ljetopis škole.

 

 

Iz knjiga „Beranska Bjelasica – Gornja sela“ Božidara Šekularca i Vuksana Obradovića,  „Polimske svjetiljke“ Dušana Vuletića i „(Ne)poznate Lubnice“ Đorđija Ojdanića saznajemo da su viđeniji ljudi Lubnica, nakon višegodišnjih pokušaja, uspjeli da „ubijede“ vojnog i građanskog zapovjednika u Bernama Mehmed bega Jajčanina da odobri otvaranje prve škole.

 

Arhivska građa svjedoči i to da je u ono vrijeme u krajevima koji su bili pod Turcima, pa i u zabačenijim mjestima Crne Gore, bilo nešto „pismenijih i okretnijih“ ljudi koji su se, kao neki putujući učitelji, dogovarali sa seljacima da im opismenjavaju djecu za određenu nagradu u naturi, kao i da je škola, prije zvaničnog početka, tri godine tajno radila u zaseoku Sela. U knjizi „Škole i prosveta u zapadnim delovima stare Srbije u 19. veku“ navodi se da je za organizovanje škole u Lubnicama „Srbija pomoć slala još od 1887, kada je poslala 200, a naredne godine 800 dinara“. Zatim, kako su ljudi u krajevima pod Turskom pokušavali kod prosvjetnih vlasti Srbije i Crne Gore da se ovakvo opismenjavanje djece ozvaniči kao rad prave škole, kao i to da se oko beranskih „prekograničnih“ škola „vodila čas tajna, čas otvorena borba… ko će ostati osnivač i za koga će učitelji više propagirati – za Srbiju ili Crnu Goru“.

 

Škola u Lubnicama počela je, kako podsjeća direktor Boban Došljak,, u kući Petra Obradovića, u kojoj je stanovao i prvi učitelj Mirko Radović, za koga u ljetopisu piše da je „bio samo djelimično pismen čovjek, bez stručne i pedagoške spreme“. U prvoj generaciji bio je 41 učenik, a prvu školsku zgradu Lubničani su „dobrovoljnim radom napravili od smrčevih greda“.

 

 

Staranje o ovoj školi Crna Gora preuzela je, vjerovatno, deceniju kasnije, kada su počeli pristizati školovani kadrovi iz Prizrenske bogoslovsko-učiteljske i drugih učiteljskih škola u Srbiji i redovno vršena revizija rada. U izvještaju nadzornika Miljana Cemovića 1903, na primjer, piše da su lubnički đaci postizali veoma solidan uspjeh.

 

U doba buna i ratova, i lubnička škola često nije radila, pa ni u balkanskim i oba svjetska rata. Po oslobođenju, 1944. u prvi razred je upisano 96, a u tri starija 30 učenika. Radila je u kućama Rada i Milića Obradovića, a u školskoj zgradi nastava je počela 1950, od kada prerasta u osmorazrednu, kojoj su pripale škole u selima Praćevac, Bastahe, Kurikuće, Glavace i Vuča.

 

Škola je stalno „rasla“, tako da su 1972. nastavu pohađala 342 učenika, a od tada broj naglo opada, pa je kroz osam godina bilo duplo manje, da bi 1994. upisano svega 44…

 

Sada je 48 djece u osam razreda u matičnoj i troje u područnom odjeljenju u Glavacama.

 

- Nažalost, kao i u drugim mjestima, izražena je migracija stanovništva i opadanje broja učenika. No, i pored ovih i problema zbog neuslovnih učionica, uspješno se, u skladu sa reformom, sprovodi savremeniji pristup u vaspitno-obrazovnom radu, ali je potrebno mnogo toga osavremeniti. Nadam se da će sljedeće generacije pohađati nastavu u ljepšoj i opremljenijoj zgradi. Uprkos ekonomskoj krizi, upravo ovih dana, kolektiv škole sa mještanima i donatorima, započeli su postepenu rekonstrukciju škole – kaže Došljak, očekujući pomoć zajednice, prvenstveno Ministarstva prosvjete i beranske opštine.

 

Među brojnim stručnjacima, u Lubničkoj školi prva slova su naučili i Predrag Obradović (bivši rektor Univerziteta i ministar prosvjete Crne Gore), dr Vuk Obradović (prvi general u istoriji Gornjih sela), dr Radomir Raičević (profesor Medicinog fakulteta u Nišu), dr Božidar Šekularac (profesor Filozofskog fakulteta u Nikšiću i bivši pomoćnik ministra prosvjete), omiljeni ortoped-hirurg dr Mijo Obradović…

 

Prije otvaranja škole u Lubnicama djecu Gornjoseljana, koji su mu za to davali po ovcu sa jagnjetom, pismenosti je podučavao Milovan Božović, a nakon prvog „zvaničnog“ učitelja Mirka Radovića, radili su, takođe, nestručni ljudi: Panto Veković, Milisav Delević i Dragiša Popović. Tek 1901. dolazi Ivan Čukić sa završenom bogoslovsko-učiteljskom školom u Prizrenu. Sa tom diplomom bio je i Miraš Dabetić, koji je, prema ljetopisu, učenike „vaspitavao u ateističkom duhu, jer nije bio religiozan“. Ovdje su, do Drugog svjetskog rata učeteljevali i: Novica Dragović, Radonja Pešić, Milun Babović, Bogdan Obradović (prvi školovani učitelj iz ovoga kraja), Dimitrije Raković, Milovan Obradović, Đuro Pešić, Nikola Nišavić, Novo Jovanović (iz Beograda), Vukašin Vučeljić, Ljubo Guberinić, Milica Jovanović, Vučeta Piper, Milija Ćeranić, Miloš Otović, Vlado Ojdanić i Petar Radunović.

 

Turci su, naročito poslije Mladoturske revolucije, nastojali da proguraju za učitelja ko će za njih raditi. Tako su, kako piše u knjizi Vukmana Šalipurovića, 1910. udesili da za učitelja u Lubnicama dođe neki Bugarin (Rafailović) koji je dobro znao srbski jezik. Umjesto dobrodošlice, seljaci su ga pretukli. O tome školski nadzornik zadužen za prekogranične škole Miljan Cemović izvještava Ministarstvo prosvjete i crkvenih djela Crne Gore: „Radi znanja dostavljam vam da su seljaci Gornjih Sela tukli učitelja Rafailovića, kojega im je turska vlast nametnula…“

 

Podsjećajući da od 1980. drastično opada broj đaka, dugogodišnji direktor škole Slobodan Obradović objašnjava „starenjem“ sela. Tačnije, 1991. godine je u Lubnicama i susjednim selima: Glavaca, Kurikuće, Praćevac, Bastahe i Vuča bilo 760, deceniju kasnije 613, a sada za petinu manje. Eto objašnjenja zašto su u Lubnicama samo četiri prvaka, a dogodine se očekuju tri, kao i po jedan u Glavacama i Kurikućama.